Kada bi se pravila kulturološka, estetska i vrijednosna zbirka takvih artefakata, na koje je utjecao Domovinski rat, sigurno bi u toj zbirci bila i “Banijska ratna praskozorja” Gordana Lederera i “Čavoglave” Marka Perkovića Thompsona. Te dvije činjenice, “Čavoglave” i “Praskozorja”, proteklih je dana u vezu dovelo vrijeme.
Na dan Oluje u već dugo gotovo kultnom selu Dalmatinske zagore okupilo se stotinjak tisuća ljudi. Na drugome kraju Hrvatske, nekoliko dana kasnije, na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, okupljeni su se sjećali Ledererovih slikopisa, njegovih gotovo idiličnih slika utihe banijskog krajobraza. Nasuprot ratnome kaosu i strahotama, Ledererove su paukove mreže nježni kontrapunkt ratnome užasu. U isto je vrijeme Marko Perković Thompson, čija je pjesma “Čavoglave” bila ne samo poziv na otpor velikosrpskoj agresiji nego i budnica narodnoga zanosa, slavio Oluju. Pjesma o Čavoglavama postala je simbol hrvatskoga domoljublja, dok su Ledererova “Praskozorja” suptilni pokazatelj estetske razlike između njegove čudesne kamere i ratnih snimaka jugooficirskih rmpalija.
Uvjetno bi se Gordana Lederera i Marka Perkovića Thompsona moglo uzeti i kao dva osnovna hrvatska principa. Lederer je iz ugledne građanske banjalučke obitelji, dok je Thompson seljačkoga podrijetla, iz drniškoga kraja. Ta dva temeljna hrvatska načela sociolog i etnolog Dinko Tomašić još je između dva svjetska rata, sasvim ih pojednostavivši, sveo na dinarski i panonski mentalitet, odnosno na razliku između ravničarskog i gorštačkog. Kada bi se u pojednostavljivanju išlo dalje, principi bi se mogli prikazivati i kao odnosi urbanoga i ruralnoga.
Plodonosni spoj ta dva hrvatska načela ne samo da je pružio djelotvorni otpor agresiji nego je kasnije, usavršavajući te kvalitete i osobine, doveo i do ratne pobjede. Nažalost, osebujni filmski snimatelj nije doživio oslobođenje Hrvatske. Ubio ga je srpski snajperist, a da za to nikada nije odgovarao. Posljednji je snimak Ledererove kamere ostao “zaleđeno” plavetnilo banijskoga neba. Među nezaboravnim artefaktima Domovinskoga rata su knjige “Kratki izlet” Ratka Cvetnića, “Piše Sunja Vukovaru” Mire Međimorca, “Glasom protiv topova” Alenke Mirković, “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića i “Hotel Zagorje” Ivane Simić Bodrožić. Sjećanja se još vežu uz pjesme “Moja domovina”, “Ne dirajte mi ravnicu” te već spominjane “Čavoglave”. Kao hrvatske glazbene tješiteljice i poticateljice još su u okrajcima sjećanja pjesma Tomislava Ivčića “Stop the War in Croatia”, “Molitva za mir” E.T.-a, “E, moj druže beogradski” i “Bili cvitak” Jure Stublića te pjesma “Hrvatska mora pobijediti” Psihomodo popa.
Igranih filmova o Domovinskom ratu zapravo nije ni bilo. Film Vinka Brešana “Kako je počeo rat na mom otoku” ratom se ustvari i ne bavi. Pokušaj Veljka Bulajića da snimi film o Vukovaru nije dobio političku i novčanu potporu. I najveći hrvatski koncern odbio je financirati film bojeći se da bi mu to moglo ugroziti poslovanje u Srbiji. Hoće li Antun Vrdoljak imati više potpore za snimanje svoga filma o Anti Gotovini, odnosno o Domovinskome ratu? Vrdoljaku bi, kao i Bulajiću, film o Vukovaru zasigurno bio epilog dugovječne i izuzetne filmske karijere. I po tome će se vidjeti je li nekadašnji nacionalni naboj u Hrvatskoj danas oslabio. Od samoga početka Domovinskoga rata taj je nacionalni zanos nosio Hrvatsku. To je hrvatsko poticajno zajedništvo unatoč kulturoloških, mentalitetskih i socijalnih razlika sjajno funkcioniralo u prijeratno i ratno vrijeme. Puk je zdušno slijedio velike nacionalne projekte - stvaranje i obranu države. Ratna je pobjeda bila trijumf tog narodnog zanosa i volje. U tome hrvatskome kontekstu bile su uspješno i poticajno združene intelektualna i priprosta Hrvatska. U istom su pjesničkom buntu bili zajedno poetski visokostilizirani Antun Šoljan i pjesnički neuka baka Ika iz Hrvatske Kostajnice. Takvo je zajedništvo naoko oprečnih vodilo Hrvatsku u ratu, a na koncu i do ratne pobjede. Bilo bi dobro kada bi nešto od toga ratnoga i uspješnoga iskustva bilo potaknuto nekom nacionalno važnom i motivirajućom namjerom i u ovo mirnodopsko vrijeme.
>>Thompson u trans bacio 100.000 ljudi! Kordić usred koncerta održao govor
>>Lederer – 'Tata, nemoj brinuti, brzo ću se vratiti'
Najljepša a namjerno zaboravljenma pjesma koju su hrvatski ratnici pjevali je od Ive Fabijana Kreni gardo.... Kad prođe rat i zvijeri odu kada nam opet sloboda svane hrvatski narod pamtit će gardu i ove teške krvave dane Stali ste pipi tijelima svojim red neman groznu gladnu i bijesnu Hrvatska vojsko pobjedu slutim umjesto plača ja pjevam pjesmu Kreni gardo bandu gazi pravda je na našoj strani kreni gardo bandu gazi Hrvatska se krvlju brani... Neka mu je laka hrvatska zemlja