Biskup dubrovački mons. Mate Uzinić ove je godine bio glas razuma u duboko podijeljenoj Hrvatskoj. O bolnim ranama iz prošlosti, Bleiburgu i Vukovaru, progovorio je u duhu pomirbe. Osim toga, svojim ponašanjem pokazuje kakvi bi trebali biti duhovni pastiri u vremenu pape Franje.
Koji su ključni problemi Hrvatske danas?
Kad govorimo o problemima Hrvatske danas, skloni smo uočiti posljedice – nezaposlenost, sustavno iseljavanje mladih i sposobnih ljudi, prezaduženost, demografski problem ili krizu tradicionalne obitelji, političke elite i opće nezadovoljstvo njima – a pritom i ne pokušavamo uočiti uzroke. Hrvatska je zemlja kojoj se, objektivno, to ne bi trebalo događati. Imamo sve predispozicije da bude drugačije. A događa nam se, i to u onom najgrubljem obliku, tako da se ponekad javljaju i glasovi žaljenja za danima ropstva u bivšem sustavu jer, kao, tada nam je bilo bolje.
Koji su razlozi za to?
Uzrok svih naših problema ideološki su motivirane, a vjerojatno i namjerno izazvane podjele našeg društva. Zbog njih nismo sposobni za zajednički nacionalni konsenzus o bitnim pitanjima naše nacionalne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ma, zapravo, čini mi se da je i to posljedica, a da je pravi uzrok duboka duhovna kriza Hrvatske danas. Odgovornost za nju imamo i mi kršćani. Svoju vjeru uglavnom smo ostavili na kulturološkoj razini – zato nas i ima u Hrvatskoj više od 90 posto – ali nismo bili dovoljno pripravni za suočavanje s nezaustavljivim prodorom sekularizacije i osobito, tome smo posljednjih godina svi svjedoci, sekularizmom kao njezinim netolerantnim oblikom.
Koliko su te podjele kobne?
Podjele blokiraju. Ne dopuštaju nam da idemo naprijed, nego nas zbog svoje ideološke obojenosti vraćaju natrag. Možda ćemo najbolje shvatiti koliko su kobne podjele ako se spustimo na obiteljsku razinu. Koje se obitelji raspadaju? Nisu to obitelji koje teško spajaju kraj s krajem, koje se suočavaju s bolešću, nesrećom, nezaposlenošću i sl. Ali jesu obitelji koje su podijeljene, u kojima više nema sloge i ljubavi. Tako je i sa širom društvenom zajednicom.
Imamo li političke snage izvući se iz krize?
Imamo, ali ona se ne nalazi u postojećim političkim elitama, nego u cjelokupnom nacionalnom korpusu. Imamo tri velika potencijala koja su gotovo potpuno neiskorištena. Prvi je zemlja koja nam je darovana sa svim onim što to znači, koju smo ljubomorno čuvali i sačuvali u krvi, a koja je zapuštena i neiskorištena. Drugi naš veliki potencijal nadareni su mladi ljudi, intelektualci i znanstvenici za koje u Hrvatskoj, upravo zbog postojećih istrošenih političkih elita, nema mjesta, a u inozemstvu su uspješni ljudi i znanstvenici. Treći neiskorišteni potencijal hrvatska je dijaspora. Ona ima nešto što mi u Hrvatskoj nemamo, možda i zbog činjenice da se još nismo dovoljno odmakli od povijesnih podjela. Odlazeći iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine, naša dijaspora zadržala je ono neiskvareno domoljublje koje su mnogi u Hrvatskoj izgubili, prodali za nekakve vlastite interese, a koje su u svojim novim domovinama obogatili novim vrijednostima.
Što bi trebalo učiniti da Hrvatska napokon krene naprijed?
Trebamo u Hrvatsku unijeti više jedinstva u nekim temeljnim stvarima, ali i više optimizma. Trebali bismo početi polazeći od naše svakodnevne retorike. Trebamo manje govoriti o problemima, krizi i podjelama, a više o pozitivnom. Unatoč dojmu toga je, vjerujte mi, u Hrvatskoj puno više.
Plan 21 uništava državu ideološki i ekonomski