Novi rektor dr. Damir Boras dječački zaneseno priča o ceremoniji svoje inauguracije i planovima za vraćanje stare slave Sveučilištu u Zagrebu. Vidljivo ga pogađaju kritike o rastrošnosti, a najviše ga bole ocjene da je cijela inauguracija bila palanačka proslava. Rektor Boras je ugodan i otvoren sugovornik pa nije čudno da ima, kako sam kaže, široku mrežu prijatelja. Razgovarali smo u reprezentativnim prostorijama Rektorata Sveučilišta u Zagrebu. Primijetio sam da je odgovarajući na neka pitanja pogledavao prema suradnici za odnose s javnošću koja je bila s nama tijekom cijelog razgovora.
:: Čini mi se da ste htjeli dati osobni pečat inauguraciji. Stekao sam dojam da volite takve ceremonije. Je li jedan od razloga i to što ste jedan od čelnika Starokatoličke crkve?
Ne. Starokatolička crkva, ako me već pitate, gotovo da i nema ceremonija. Ona je na razini Crkve prvoga tisućljeća. To nema nikakve veze. Rekao bih da prepoznajem ceremoniju kao značajan društveni događaj. Imate ceremoniju ustoličenja predsjednika Republike, ceremonije u Vladi i Saboru, svako veliko poduzeće ima ceremoniju. Naše Sveučilište staro je 345 godina i imalo je slične ceremonije sve do početka 20. stoljeća.
:: Koliko je na kraju iznosio trošak?
Još ne znam točno. Gledajte, platit ćemo domjenak kao i svaki prosječni domjenak, ali puno manje jer je Studentski centar gotovo naša sastavnica. Dobit ću račun pa ću vam reći. Dodatno smo platili 20.000 kuna za najam zgrade HNK.
:: Jesu li vas malo iznenadili negativni komentari ceremonije?
Nisu. Ne bih to sada komentirao. Volio bih da svi uvide da nam je svima u interesu da imamo dobro sveučilište, da ono ima svoje mjesto u javnosti i da zajedno nastojimo raditi na dobrobiti Hrvatske.
:: Ipak bih vas molio da komentirate izjavu bivšeg pomoćnika ministra znanosti Saše Zelenike. On je rekao da je to bila palanačka proslava?
Ne bih to komentirao.
:: Je li rektorska pozicija ispunjenje vaših ambicija? Jeste li o tome maštali kada ste postali mladi asistent na Filozofskom fakultetu?
Nisam baš tako mlad došao na Sveučilište. Došao sam sa 33 godine. Imao sam svoju karijeru i prije kao inženjer elektrotehnike. Meni se pružila prilika, prihvatio sam je i mislim da sam pošteno odradio tih 30 godina na Filozofskom fakultetu. Dugo sam bio asistent. Pomogao sam utemeljiti Odsjek za informacijske znanosti na kojemu i dalje predajem. Prvi sam s našeg Odsjeka postao dekan, pa rektor. Ponosim se time. To je osobita čast, ali i odgovornost.
:: Vaša izjava da u našem javnom životu treba biti više biblijskih vrijednosti izazvala je poprilične kontroverze. Je li to više govori o vašoj izjavi ili o našoj javnosti?
Nitko nije zapravo osporio one vrijednosti koje sam izrijekom nabrojio u toj izjavi. Rekao sam da Europa zapravo ima kršćanske korijene. Naravno, ti temelji nisu došli niotkud. Kršćanstvo se pojavilo kao filozofija koja daje rješenje za svakodnevne tegobe života. Te su vrijednosti postojale i prije, a kršćanstvo ih je potpuno promoviralo, islam ih je možda nadogradio. Onda su te vrijednosti prihvaćene u Europi kao općeljudske i civilizacijske. Nitko to nije osporavao. Možda je nekima smetalo što sam ih nazvao biblijskima, ali to je bilo tri dana prije državnoga praznika Uskrsa. Nitko nije rekao da je Uskrs nešto što je loše, a baš je Uskrs biblijski. Nekomu je smetalo što sam ja to naglasio. Velika većina ljudi podržala me i nije mi zamjerila što sam to nazvao biblijskim.
:: Vjernik ste i jedan od čelnika Starokatoličke hrvatske crkve.
To je u načelu privatna stvar svakoga. A javna je stvar kako netko živi i kako se ponaša. To je ono bitno.
:: Većina građana uopće nije ni znala da postoji Starokatolička crkva. Koja je najbitnija razlika između Starokatoličke crkve i većinske Katoličke crkve?
U času kada je došlo do odvajanja starokatolika od većine koja je ostala pod jurisdikcijom Rima postojale su razlike koje su danas sve manje i manje. Pa i papa govori o mogućem prestanku celibata, o LBGT zajednici za čije smo pripadnike mi uvijek govorili da su Božja djeca kao i drugi ljudi. Naša Crkva imala je misiju da uvede narodni jezik u liturgiju. Meni je drago da je razlika sve manja i manja jer u vjerskom smislu nema bitnih razlika. Jako poštujem ono što se događa u Katoličkoj crkvi, pogotovu ovoga papu, a i njegova dva prethodnika. I papa unutar Crkve ima ljude koji su protiv njega.
:: Starokatolička crkva liberalnija je od Katoličke crkve?
U Crkvi su se tijekom stoljeća događale neke promjene pa je onda uveden celibat. Starokatolička crkva, a možda sada i previše o njoj govorimo, drži se onih postavki i koncila koji su bili u prvom tisućljeću.
:: Je li to ona ista Crkva kojoj pripada i Mel Gibson?
Ne. Koliko znam, nema veze.
:: Kako komentirate fenomen da se 86 posto ljudi izjašnjava vjernicima, a da je u isto vrijeme predsjednik agnostik a premijer ateist?
To upravo pokazuje da su kršćani tolerantni i da bi se tako trebali svi držati. Ne vidim u tome ništa posebno. To pokazuje da Hrvatska kroči putem demokratskog razmišljanja, otvorenosti i tolerancije. To pokazuje da su kršćani i katolici populacija koja to prihvaća. Nije problem u onima koji prihvaćaju druge. Problem je u onima koji vide samo sebe i ne prihvaćaju druge. Srećom, imamo danas takvu situaciju da se normalnim smatra da možete biti kršćanin i da u isto vrijeme možete podržati nekoga tko vam se sviđa u političkom djelovanju. To vam je dokaz zašto je danas predsjednik agnostik a premijer ateist. To tako ne shvaćaju samo kršćani nego i muslimani i židovi. Ako pogledate izvanredno jake i snažne izjave o toleranciji i suživotu muftije zagrebačkog Aziza-efendije Hasanovića, onda vidite da je to zajedničko svima nama bez obzira na vjeru.
:: Koliko je onda hrvatsko društvo tolerantno?
Po osobnom iskustvu s ljudima, mogu reći da je jako tolerantno. Naravno, globalni mediji čine svoje i onda moraju proizvesti različite netolerancije. U jednom sam intervjuu naglasio da je Hrvatska premala da bi svi bili neprijatelji. Mi idemo svi zajedno u jednom smjeru. Dok sudjelujem u radu saborskih odbora čiji sam vanjski član katkad mi je zanimljivo slušati kako u saborskom odboru svi izvrsno diskutiraju sve dok ne dođe do glasovanja. A onda glasovanje nema nikakve veze s njihovim diskusijama u kojima su svi bili korektni, nego s nekom političkom odlukom. Mislim da i u političkom smislu moramo prihvaćati i raditi ono što je dobro bez obzira tko to predložio.
:: U dobrim ste odnosima s premijerom i predsjednikom?
Dobar sam ne samo s predsjednikom, s kojim, barem tako mislim, imam odnos pun razumijevanja, nego i s premijerom Milanovićem. Kada god sam razgovarao s premijerom bili su to ugodni, kulturni razgovori u kojima sam uživao.
:: Koliko je predsjednik Josipović zainteresiran za religijske teme?
Mogu vam reći samo to da je on uz pomoć svoje savjetnice, profesorice Ankice Marinović jako dobro formulirao politiku prema vjerskim zajednicama. On je prvi predsjednik u povijesti koji je primio izaslanstvo Hrvatske starokatoličke crkve.
:: Znamo da se prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u poznim godinama vjenčao sa svojom suprugom Ankicom. Koliko su točne priče da bi se predsjednik Josipović mogao krstiti?
(smijeh) Stvarno nema smisla da odgovaram na to pitanje.
:: Vrlo je zanimljivo vaše obiteljsko stablo. Na jednoj strani majka dolazi iz ugledne stare starokatoličke obitelji, a otac je hercegovačkog podrijetla. Koje su specifičnosti odrastanja u takvome ambijentu?
Ta obitelj starokatoličkom je jednim dijelom postala 1925. godine kada je moj djed osnovao Crkvu. Mnogi moji dragi i bliski rođaci ostali su katolički svećenici i fratri u Rimokatoličkoj crkvi. Obitelj Kalogjera potječe iz 15. stoljeća sa Cipra. Došla je u Veneciju i njezini članovi bili su do 17. stoljeća pravoslavci ili, kako se još kaže, ortodoksni. S obzirom na to da su bili ugledna obitelj u Veneciji, prešli su na katoličanstvo i jedan je predak došao za šefa bolnice na Hvaru, gdje je i umro i ostavio sina. I onda je jedinog tog pretka, od kojeg su svi Kalogjere u Hrvatskoj pa i u Rumunjskoj, odgojio djed zlatar. Oni su otišli u grad Korčulu i jedna grana, koju zovu Zlatarovići, došla je u Blato. Iz te blatske grane imamo puno velikih hrvatskih intelektualaca. Jedan od njih je moj praprastric Marko Kalogjera, biskup splitsko-makarski, a moj djed, također Marko Kalogjera, bio je prethodno kanonik u Splitu i župnik Velog Varoša u Splitu. Kasnije je, kao što sam već rekao, osnovao Starokatoličku crkvu.
:: To mi je jako zanimljivo. Na jednoj strani starokatolička tradicija, a na drugoj Hercegovci?
Moj otac Mile je iz Vitine u Hercegovini, a završio je klasičnu gimnaziju u Zagrebu, prije toga je dio školovanja završio u Travniku i Širokome Brijegu. Bio je jedan od najboljih đaka u klasičnoj gimnaziji. Neposredno poslije 2. svjetskog rata izgubio je nogu u JNA, ali je prije toga bio u domobranima. Doživio je nesreću i ostao bez noge. Došao je na Pravni fakultet jer se tada kao ratni vojni invalid mogao upisati direktno. Upisao se naknadno, tek u ožujku, a već u šestom mjesecu dao je sve ispite, bio je najbolji student. Tamo je upoznao moju majku, koja je rođena u Zagrebu. Možda bih rekao da je imao hercegovačku upornost, jer je tamo teška priroda pa ljudi moraju krvavo raditi da bi se izborili i preživjeli.
:: Kao da se malo odmičete od hercegovačkog podrijetla?
Ne, ne. Nikako ne. Samo to ne pitaju. Bilo mi je simpatično kada su portali u Hercegovini napisali da je Damir Boras Pratrović, sin Mile, izabran za rektora.
:: Već sam vas mislio pitati nešto o hercegovačkom lobiju. Gradonačelnik Hercegovac, rektor Hercegovac?
Ima jako puno Hercegovaca u Zagrebu. Konačno, pravih autohtonih Zagrepčana sada ima jako malo. Hercegovina je bila izvor građana koji su dolazili u Hrvatsku. Oni su bili siromašni, imali su puno djece i njihov jedini put bio je put u Zagreb. Ako pogledamo tko sve ima hercegovačke korijene, gotovo da nema Zagrepčanina koji ih nema. Isto kao što ih nema koji nemaju slavonske, da ne govorimo o dalmatinskim korijenima. Zagreb je bio prijestolnica i bilo je normalno da ljudi ovamo dolaze.
:: Znači, nema hercegovačkog lobija?
Nema, nema. (smijeh)
:: Vi ste u jako dobrim odnosima s ministrom Mornarom?
Da. Otvoreno razgovaramo i često se družimo. Naravno, sada smo na položajima na kojima nemamo iste zadaće. Moja je zadaća da od njega tražim što više novca, a njegova je zadaća da to osigura u okolnostima koje nisu lake. Ministar Mornar je svjestan toga koliko vrijedi obrazovanje. On je profesor. U politici vam je vrlo teško. Njemu nije lagano. Ni meni neće biti lagano s njim, ne zato što on ne bi htio, nego zato što je jasno rekao da ne može. On nije rekao da neće dati Sveučilištu, nego je rekao da ne može dati više nego što ima. On se sigurno trudi da obrazovanju da što više kako bi obrazovanje moglo unaprijediti Hrvatsku.
:: Rekli ste da se družite. Vi ste kućni prijatelji?
Imamo taj Rotary klub gdje smo se često viđali. Sada ni on ni ja nemamo baš puno vremena otići tamo. Bili smo u različitim sveučilišnim tijelima i stalno smo surađivali. I privatno smo se družili kroz te različite događaje i mogu reći da smo uvijek imali razumijevanja. I najbitnije je da možemo potpuno otvoreno razgovarati.
:: Spomenuli ste Rotary klub. Bilo je kritika da se u klubu dogovorite sve pa da onda vodite javnu politiku.
Kada već govorimo o Rotary klubu, njegova je zadaća prije svega humanitarna, a ostvaruje se kroz tjedne sastanke, koji put uz večeru. Tamo razgovaramo kako bi se moglo pomoći različitim humanitarnim akcijama. Dakle, to je jedna organizacija u koju se prima i poziva. Ima jako puno klubova u Zagrebu. U našem klubu Medvedgrad od tridesetak članova, 27 je sveučilišnih profesora, jedan ministar, rektor i nekoliko dekana?
:: Koji ministar?
Pa ministar Mornar. Mi smo bili obični profesori kada smo počeli s time. Ovo je slučajno.
:: Kao što se bavite humanitarnim radom, moguće je i da jedni drugima pomažete u karijeri.
Rotary nije tome namijenjen. Dapače, tamo ima ljudi koji su potpuno različitih političkih stavova, ali smo svi ujedinjeni u tome da treba pomoći drugima. Treba njegovati prijateljstva, jer prijateljstva pomažu i u poslu i u životu.
:: Pa sada ste sami rekli da prijateljstva pomažu u poslu?
Sigurno pomažu. Pomažu nam da možemo razgovarati.
:: Koliko je naš javni politički i društveni život transparentan? Koliko je ovo što vidimo u javnosti realno, a koliko se zapravo bitne stvari rješavaju na nekim drugim mjestima?
Prije svega, Hrvatska je mala zemlja u kojoj se praktično poznaju svi bitni ljudi koji imaju funkcije. U tom smislu se ne može reći da sada ima nepoznanica. U načelu se sve uglavnom dozna jer je takva kultura, a naravno da se ne govori o svemu jer to nije uvijek ni pristojno a ni opravdano. Osobno, mogu i nešto prešutjeti dok me ne pitaju. Ali kada me već pitaju, onda ne skrivam. Bitna je kultura transparentnosti. Bitno je u svemu tome da se ne izvrću činjenice.
:: Ako se na nekom mjestu u Zagrebu sastane 20 bitnih i utjecajnih ljudi, treba li to postati javna činjenica ili je normalno to prešutjeti? Gdje je u tome pravo građanina na privatnost, a gdje je javni interes da se zna da su neki bitni i utjecajni ljudi bili na nekom sastanku?
Upravo ste dali odgovor na pitanje. Pitanje općeg dobra je kriterij koji razrješava sukobe interesa i sukobe sloboda. Mi možemo biti potpuno slobodni, ali potpuna sloboda ograničava slobodu drugoga. To je ono što treba znati. U odnosima dva čovjeka uvijek postoji uvažavanje onoga drugoga. Moja sloboda ne smije ugroziti slobodu drugog, a kod sukoba interesa uvijek se gleda opće dobro.
:: Percepcija sveučilišnih profesora u široj javnosti je da su oni hermetički zatvoreni, ozbiljni, da se nikada ne smiju, da nema humora. Je li to predrasuda ili?
Mislim da je predrasuda. Svi su naši profesori, naravno ima i jednih i drugih, vrhunski znanstvenici i stručnjaci kada je riječ o poslu, ali i ljudi s kojima se možete zafrkavati i razmjenjivati duhovitosti. Pri razmjeni mišljenja možemo i bocnuti jedan drugoga, ali prijateljski. Da ne bude atmosfera teška i tmurna.
:: Upravo ste to dobro rekli. Profesori često izgledaju tmurno.
To je stereotip i predrasuda. Inače sam vedar i veseo čovjek. Kao dekan sam bio poznat po tome da su se svi znali nasmijati. To je jedna stvar, a ozbiljnost ponašanja i odgovornost u poslu druga stvar. Mislim da vedrina, otvorenost i srdačnost olakšavaju komunikaciju.
Poštovani gospodine Boras, i mi katolici smatramo da su homoseksualci božja djeca. Nikada nijedan svečenik nije rekao suprotno. Crkva nikada ne osuđuje osobu. Dapače, mnogo ih je u Crkvi i hvala Bogu da je tako. No, osuđuje čin, osuđuje potrebu za nasilnom rekonstrukcijom obitelji, osuđuje taj govor mržnje i nasilje nad neistomišljenicima,provociranje...i to sve u ime tzv. slobode. Mediji pišu što im se kaže tako da će katolici i dalje biti "mrzitelji", no katolike to ne brine jer oni "znaju kome su povjerovali" i čije oko će na kraju suditi.