Prilikom jednog napada turske vojske na Poljica, prije odlučujuće bitke, djevojka Mila Gojsalić, Poljičanka iz Kostanja, odlučila je učiniti pothvat – otići u turski tabor, zavesti turskoga pašu, zapaliti barutanu i tako ubiti i pašu i sebe.
Dogovor s knezovima
Turci su, naime, provalili u Poljica iz Žrnovice, popalili Srinjine i Tugare, pa se niz brdo Gradac spustili u dolinu pod Gracem u Gatima gdje su Poljičani inače održavali svoje narodne sabore i birali knezove. Oko tisuću Poljičana odlučilo se suprotstaviti Turcima kojih je bilo deset tisuća. Mila Gojsalić htjela im je pomoći, vjerojatno u dogovoru s knezovima poljičkim. Prije odlaska, zamolila ih je da za njen naum mole Boga.
„Ako čujete i vidite dim pod Gracem, znajte da je barutana odletjela u zrak i ja s njom zajedno. Tada svi složno navalite na Turke", poručila je.
Uspjela je u svom naumu. Poljičani su potom s Mosora navalili na Turke, mnoge sasjekli, a ostatak natjerali da sami skaču s brda Ilanac u provaliju. Prema usmenoj predaji, tako je glasila legenda o Mili Gojsalić. Problem je, međutim, što se Mila Gojsalić ne spominje u povijesnim vrelima niti su se profesionalni povjesničari sustavno bavili narodnom heroinom.
Neki istraživači ovaj herojski čin Mile Gojsalić smještaju u zadnje godine prvog kvartala 16. stoljeća (1530.), dakle u vrijeme napada na Klis koji su, na kraju, 1537. Turci i osvojili.
Publicist Mate Gojsalić, istraživač povijesti Gojsalića i Poljica, taj događaj smješta u 1530., nakon što je turska vojska poharala Poljica. Prema izvještaju mletačkog kroničara Marina Sanuda od 13. kolovoza 1530., Turci su došli pod Klis odakle su planirali napasti Poljica zato što im Poljičani tri godine nisu plaćali harač. A u izvještaju trogirskog kneza A. Calba piše da je 17. kolovoza 1530. turska vojska krenula prema Poljicima. I jedan anonimni omiški kroničar piše da je 17. kolovoza 1530. pod Klis došao hercegovački sandžak-beg Ahmet-beg i poharao Poljica. Marin Sanudo piše pak da su se Turci i Poljičani izmirili 13. listopada 1530., posredovanjem stanovitog Ivana Krstitelja Donada, što znači da su Poljica bila pod Turcima. Krajem 1530. poljički poslanici bili su u Carigradu, a nakon povratka izvijestili su da je turski sultan prepustio Poljica Mlečanima. Tu je vijest trogirski knez javio u Mletke 27. siječnja 1532., a duždev namjesnik Nikola Querini 4. ožujka 1532. preuzeo je vlast u Poljicima. Nakon toga turska posada napustila je Solin, a umjesto njih je došla mletačka posada sastavljena od Poljičana. Mleci su 30. svibnja preuzeli i Klis koji je pet godina poslije, 1537., definitivno pao pod Turke. Sultan je očito 1531. prepustio Mletačkoj Republici Poljica koja su pod njihovom upravom ostala do pada Klisa 1537. Ugovorom iz 1540. Poljica su opet pod turskom vlašću.
Pjesnik Drago Ivanišević smatrao je da se događaj vezan za Milu Gojsalić zbio 27. ožujka 1648., što je vezano za oslobođenje Klisa od Turaka. Koja je verzija istinita? Teško je reći, ali žrtvovanje Mile Gojsalić poslije je bilo velika tema u hrvatskoj književnosti, glazbi i umjetnosti.
O njoj su pjesme pisali August Šenoa, Drago Ivanišević, Niko Anrijević, Juraj Kapić, Juraj Marušić, don Ivan Tadin i drugi. Mila Gojsalić bila je i tema slikaru Mirku Račkom, a slikar Ante Starčević naslikao je vitraj s likom Mile Gojsalića u crkvi sv. Nikole Tavelića u Sydneyu. Skladatelj Jakov Gotovac je prema libretu pjesnika Danka Angjelinovića skladao operu „Mila Gojsalić".
Spomenik I. Meštrovića
Boris Papandopulo je prema „Prstenu", romanu Jurja Marušića, skladao glazbu o Mili Gojsalić. Kiparu Ivanu Meštroviću Mila Gojsalić također je bila inspiracija. Njegov spomenik Mili Gojsalić otkriven je tek 20. kolovoza 1967., a na otkrivanju spomenika govor je održao književnik Nedjeljko Mihanović, rođeni Poljičanin.
Gojsalići su inače stara plemićka obitelj iz Poljica, podrijetlom iz Bosne. Obitelj je u svojoj prošlosti dala mnoge poljičke male i velike knezove i svećenike. U Poljica, u Kostanj, 1468. prvi se doselio Dragiša Gojsalić. Vjerojatno je izbjegao pred Turicma. Iz vremena neposredno prije pada Poljica pod Turke 1540. nastale su i prve isprave koje spominju Gojsaliće. Oni su tada naveliko kupovali zemlju u Poljicima, a sačuvani su ugovori prema kojima su Gojsalići jedan komad zemlje kupili za „66 libara i kravu šarulju", drugi za 40 libara i kozu, a treći, veliko imanje, koje je imalo „gore i vode", kupili su za 53 dukata plus dar od „tri dukata i koze dvizice". Juraj Gojsalić, sin Pavla, koji se spominje u ispravi iz 1540., prema predaji je otac Mile Gojsalić. Poznata kuća Gojsalića u Kostanju građena je u drugoj polovici 15. stoljeća, više kao utvrda, s debelim zidovima, puškarnicama i skrivenim izlazom za bijeg.
Za vrijeme druge austrijske uprave u Dalmaciji Gojsalići su, poput još 700 dalmatinskih obitelji, 1821. tražili priznanje plemstva, ali su svi odbijeni.
>>Proklete Hrvatice: Lijepe i hrabre, ali pamtimo ih zbog zle sudbine
>>Državni vrh na proslavi 150. obljetnice HNK u Zagrebu
