Bilo bi pošteno istaknuti Markove nevjerojatne zasluge za našu slobodu. On je bio pijevac slobode – govori Nikola Muslim, odvjetnik Marka Veselice iz 80-ih godina prošloga stoljeća, u povodu 45. godišnjice obračuna Titova režima s Hrvatskim proljećem. Prošla su, naime, četiri i pol desetljeća od 21. sjednice Predsjedništva CK SKJ i montiranog procesa protiv istaknutih Hrvata, intelektualaca, studenata i privrednika. Najistaknutija osoba i prvooptuženi prve uhićene grupe bio je Marko Veselica, ekonomist i “hrvatski Mandela”, zatvorenik savjesti, prema Amnesty Internationalu. Njegov životopis na neki način je povijest Hrvatske druge polovice 20. stoljeća.
Sjeća li se Hrvatska što je za njenu slobodu učinio Marko Veselica koji već desetak dana u kritičnom stanju leži na zagrebačkom Rebru!? Požutjeli spisi sa saslušanja na zagrebačkom Okružnom sudu iz 1972. svjedoče o naravi jugoslavenskog komunističkog režima i hrabrosti ljudi koji su mu se suprotstavljali. Marko Veselica potječe iz siromašne radničke, odnosno zemljoradničke obitelji iz Glavica pokraj Sinja. Otac Petar otišao je u partizane i u listopada 1944. poginuo pokraj Kijeva nedaleko od Knina. Osnovu školu i nižu gimnaziju Marko Veselica završio je u Sinju, a Ekonomsku tehniku (srednju ekonomsku) u Puli i Splitu gdje je bio politički aktivan, išao na radne akcije i izabran za sekretara Omladinskog aktiva. Bio je odličan đak i slovio za dobrog teoretičara političke ekonomije. Čak je držao predavanja povodom državnih praznika. Polovicom 1954. primljen je u SKJ, a školovanje Marku Veselici i njegovu bratu Vladimiru osigurala je država kao djeci palog borca.
Poslije srednje škole Marko Veselica upisao se na Ekonomski fakultet u Zagrebu na kojem je biran u sve organe SK i Saveza studenata. Isticao se u političkoj ekonomiji kod profesora dr. Dušana Čalić i dr. Savke Dabčević-Kučar kod kojih je bio i demonstrator. U ljeto 1958. kao jedan od najboljih studenata ekonomije preko međunarodne organizacije za razmjenu studenata otišao je na praksu u Manchester. Nakon povrataka s odsluženja vojnog roka 1960. postao je asistent i upisao postdiplomski studij, onda magistrirao i 1967. doktorirao.
Kad su u Beogradu 1968. izbili studentski nemiri, Srbi su željeli da se oni prošire na Zagreb. Dolazili su emisari, ali demonstracije nisu uspjele. U Zagrebu su demonstracije podržavali rigidni unitaristi okupljeni oko časopisa Praxis, predvođeni profesorima s filozofije i sociologije. Došlo je do oštrog sukoba između dviju struja. Marko Veselica i Šime Đodan usprotivili su se “uvozu” demonstracija iz Beograda. Veselica je tada bio sekretar SK Ekonomskog fakulteta i znao je što radi. Naime, 1968. se vodila idejno-politička bitka u vezi realizacije ekonomske reforme iz 1965. Jedan dio filozofa i ekonomista smatrao je da afirmacija ekonomskih zakona i zakona tržišta vodi degradaciji socijalizma i restituciji nekih elemenata građanskog društva. No Veselica je bio za to da se realiziraju ekonomske reforme koje nisu odgovarale administraciji u Beogradu. Stoga je praksisovac Gajo Petrović napao Veselicu kao “ultradesnog”.
– Smatram da je izjava Gaje Petrovića o tome da ja istupam s ultradesnih pozicija, odnosno da sam tada istupao potpuno neistinita jer sam se uvijek borio za pobjedu socijalističkog proizvodnog odnosa... – odgovarao je Veselica na optužbe u sudskoj istrazi. Marko Veselica je 1969. izabran za zastupnika u Društveno-političko vijeće Savezne skupštine, a poslije i u Upravni odbor Matice hrvatske. Zanimljivo, nije bio infiltriran u događaje na Sveučilištu niti je poznavao perjanice Sveučilišta.
Za vrijeme Hrvatskog proljeća bio je poznat po svojim govorima i člancima. Njegove teze bile su da je Hrvatska u ekonomskom pogledu opljačkana, zalagao se za tržišnu ekonomiju u okvirima socijalizma, a u političkom pogledu za više samostalnosti i državnosti Hrvatske. Veselica je bio jedan od medijski najeksponiranijih za vrijeme Hrvatskog proljeća.
“Opasni” govori
– On je iz junačkog kraja, bio je dijete palog borca, a imao je i brata Vladu koji je doktorirao ekonomiju. Oni su predstavljali veliki broj mladih ljudi koji su iz Dalmacije došli studirati u Zagreb. Stvorila se inteligencija. SK je izgubio težinu i ljudi su podržavali proljeće. Radić nam je bio uzor – kaže Nikola Muslim. Tito je u početku oklijevao obračunati se s proljećarima. Prvi je put šire hrvatsko rukovodstvo okupio 4. srpnja 1971. u Vili Prigorje u kojoj je razvoj situacije u Hrvatskoj nazvao kontrarevolucionarnim. Tada je rekao da se Srbi naoružavaju, drže straže i da se Matica hrvatska “pretvorila u političku organizaciju” te da Veselica i Đodan “pričaju svašta”. Tito je tada zatražio “najodlučniju akciju”.
No Tito je Zagreb opet posjetio 15. rujna 1971. i u hotelu Esplanade, nakon euforične Savkine zdravice, rekao da su “apsurdne kojekakve priče o Hrvatskoj”. Tito je zapravo kupovao vrijeme za državni udar u Hrvatskoj. Savka i Tripalo, politički vođe reformskog krila SKH, i dalje napadaju unitarizam, a unitaristi, predvođeni Dušanom Dragosavcem, njih. Studenti su se razočarali u popuštanje unitaristima. Stoga idu u demonstracije i štrajk, a prema Titu među Srbima i hrvatskim unitaristima raste oporba.
Politički rasplet za Hrvatsku dogodio se 1. prosinca 1971. u Karađorđevu na 21. sjednici Predsjedništva SKJ. Izvršni komitet CK SKH želio je čim prije provesti “duh Karađorđeva”, što je nagoviješteno na 23. sjednici CK SKH. Uslijedila je neizvjesnost u Hrvatskoj. Iznad Zagreba kruže helikopteri, JNA je bila u pripravnosti, samo se čekala naredba za intervenciju. Uslijedila su uhićenja studenata, intelektualaca, gospodarstvenika, političkih vođa. Savka Dabčević i Mika Tripalo nisu uhićeni, ali su smijenjeni, izolirani i praćeni. Ostali su puno lošije prošli. Ukupno je u Hrvatskoj smijenjeno oko pet tisuća ljudi s raznih položaja, a dvije tisuće sudski je procesuirano. Jedanaestog siječnja 1972. uhićena je grupa intelektualaca koji su djelovali kroz Maticu hrvatsku, nakon što je 6. siječnja 1972. javni tužitelj Josip Lojna podnio „krivičnu prijavu“ protiv 11 osumnjičenih osoba (Marko Veselica, Šime Đodan, Anto Bruno Bušić, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević, Zvonimir Komarica, Ante Globota, Ante Bačić, Vlatko Pavletić i Franjo Tuđman). Kaznena prijava je podnesena “zbog osnovane sumnje da su učinili krivično djelo kontrarevolucionarnog napada na državno i društveno uređenje i kazneno djelo udruživanja protiv naroda i države”. Bio je to temelj za neviđen progon. Prema kaznenoj prijavi, krimen Marka Veselice bio je u njegovim tajnim i javnim istupima, predavanjima, govorima – napisima u Hrvatskom tjedniku, Hrvatskom gospodarskom glasniku i drugim publikacijama. Optužnica je podignuta 10. srpnja 1972., a prvooptuženi je bio Veselica. Dokazi tužiteljstva bile su fotokopije objavljenih članaka i razne konstrukcije, a potom i difamacije. Tako je, recimo, tužiteljstvo došlo do jednog pisma u kojem prijatelj piše Veselici da ga je Ante Vrcan, tajnik Općinske konferencije SSRN Makarska, optužio da je rekao kako je “Srbija sve odnijela u Beograd i opljačkala Hrvatsku”.
Podignuta je optužnica protiv Marka Veselice, Šime Đodana, Joze Ivičevića i Zvonimira Komarice, ali je zbog bolesti Đodanov postupak izdvojen. Prema optužnici, oni su 1970. i 1971. “nasilnim i drugim protuustavnim putem namjeravali srušiti samoupravno socijalističko i demokratsko uređenje, čime su stvorili nepovjerenje, razdor i mržnju među narodima, te bi nasilno i protuustavno izdvojili SRH iz federacije”.
U optužnici se najviše “citiralo” Marka Veselicu. On je, naime, tvrdio da udarac centralističkim snagama nije zadan uklanjanjem Rankovića na Brijunskom plenumu. Usto je isticao da moćna beogradska poduzeća Genex i Inex velikosrpskom gospodarskom politikom ostvaruju naume velikosrba. Veselica se, naime, zalagao za ravnopravnost Srba u Hrvatskoj, ali da o njima ne odlučuje Beograd. Tražio je da se JNA služi u matičnoj republici. Zamjereno mu je i to što se zalagao da se Hrvati više uključuju u rad SKH, što je tretirano kao šovinizam jer “prebraja krvna zrnca”. Svi optuženi dobili su višegodišnje kazne zatvora, a Veselica je osuđen na sedam godina.
Odustao od bijega
Tako je Titova “željezna metla” pomela Hrvatsko proljeće.
– Nakon presude tajne službe činile su sve da se Veselicu eliminira. No Amnesty International dao mu je status zatvorenika savjesti 1977., tražeći da ga se pusti iz zatvora, ali jugoslavenske tajne službe to nisu dopuštale – kaže Nikola Muslim.
Marko Veselica drugi je put uhićen 1981., a povod je bilo potpisivanje peticije za puštanje političkih zatvorenika i njegov intervju Der Spiegelu pod naslovom “Hrvatsko pitanje – smrtna bolest Jugoslavije”. Dobio je 11 godina, ali je zahvaljujući odvjetnicima pušten nakon pet godina. Branila su ga i dvojica beogradskih odvjetnika, Srđa Popović i Rajko Danilović. Prije uhićenja 1981. Veselica je namjeravao pobjeći u inozemstvo, međutim od odlaska u emigraciju odgovorili su ga prijatelji, poznati dr. Ivo Kujundžić i odvjetnik Nikola Muslim. Argument je bio uvjerljiv: ako ode u emigraciju, ubojice jugoslavenskih tajnih službi eliminirat će ga poput Brune Bušića i ostalih.
>> Umro ‘proljećar’ Vladimir Veselica
Sjajan covjek, idealist,domoljub. Zahvaljujuci takvim ljudima koji su bili spremni podnijeti ,za "realiste"nezamislive, osobne zrtve za hrvatske ideje slobodarstva i suverenosti. Steta je sto se takvi ljudi tesko snalaze u barustini realpolitike, pa na tom planu jednostavno nisu bili u stanju odgovoriti izazovima ovoga vremena. Ali bez ljudi poput Veselice, realpoliticari ne bi ni bili u prilici provoditi hrvatsku realpolitiku. Neciju drugu vjerojatno da... Veliko postovanje gospodine Veselica, na ponos ste hrvatskom narodu i svojim bliznjima iako se niste snasli u politici novoga vremena.