Neke od najljepših vikenda u Zagrebu poljski je veleposlanik Maciej Szymański proveo ni manje ni više nego na smetlištu. Ma kakav smrad, kakva neugoda, smije se. Tamo su njegovi galebovi.
Szymański je strastveni promatrač i fotograf, ali prije svega ljubitelj ptica. A zagrebački Jakuševac nulta je točka na kojoj se galebovi hrane pa ih tamo odlaze prstenovati ornitolozi kojima se veleposlanik svaki put kad može pridružuje. Nepoznati će vrtjeti glavom kad Szymański (60), koji izvrsno govori hrvatski, priča o ugodnom vikendu među smećem. Doduše, i on sam kaže da postoji jedna neugoda, a ta je da galebovi znaju biti agresivni, stoga ornitolozi nose kacige sa šiljkom da se zaštite. No oni koji bolje poznaju veleposlanika znaju za njegovu ljubav pa im je logično da taj doktor filoloških znanosti, diplomirani slavist, koji je mandate obnašao u Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji, a onda 2013. stigao u Hrvatsku, svaki slobodan trenutak provodi u prirodi, pa bila ona i Jakuševac.
Kompleks retencija, jezeraca na južnoj obali Save kod zagrebačkog Blata, sigurno je ugodniji ambijent od smetlišta. Jutro je, ali je već upeklo sunce. Da je sve po pravilima, na lokaciju smo trebali doći još po noći.
– Ptice se promatraju rano ujutro, kad se bude. Prekrasno je to vrijeme. Sam si sa sobom. Izlazi sunce, bude se ptice. Potpuno transcendentalno, onostrano iskustvo – opisuje veleposlanik osjećaj koji ga nagoni da satima nepomično čeka. Iz automobila vadi opremu – navlači šumsko maskirno odijelo s kapuljačom, tzv. ghillie, “posuđeno” od vojnih snajperista, i maskirni šator. Stopi se s okolinom dok u njemu, kroz otvor, vreba s kamerom. Usamljenički je to hobi.
Šator je predviđen za dvije osobe, no nikada ga nije dijelio ni s kim, kaže. Samoća, strpljenje i koncentracija, bez njih ne ide. I tišina. Kaže kako ga mole da za veleposlanike organizira izlet među ptice, ali odbija. Zar su veleposlanici tako neposlušni, pitamo?
– Ma ne. Ne ide se u grupi – kaže i dodaje: – Previše je buke.
Dok promatra i snima ptice, mobitel mu je na vibraciji, ali – dok je radio u ministarstvu – nije imao taj luksuz. Pozive je morao čuti.
– Doskočio sam tako što sam svakom iz imenika dodijelio glasanje jedne ptice – kaže.
Što je bio šef, ministar Radosław Sikorski? – Gavran, naravno – smije se. A supruga?
– Zelena žuna. Ima tako simpatičan pjev, kao da se smije – objašnjava.
Zagrebačka jezera više i nisu prikladna za promatranje ptica, previše je ribiča, posebice vikendima. Nije vikend, ali nema ni jedne jedine ptice, primjećujemo.
– A ne, ne. Slušajte – kaže veleposlanik. Kad mozak polako apstrahira buku grada, začuje se kristalni cvrkut.
– Kulik sljepčić. Tu je negdje – pogleda kroz dalekozor, ali još ga ne opaža.
– Hajdemo ga pokušati privući – šapće dok priprema valjkasti zvučnik. Položit će ga na tlo i na mobitelu pustiti pjev. Pravi kulik odgovara. Ali još ga nema.
– Više od 80 posto ptica prepoznaje se po pjevu, sluh je važniji od vida – kaže. Koliko pjevova može prepoznati? Jako puno, kaže.
– Pomažem si i asocijacijama. Tako pjev žutarice zovem “pečena jaja”. Em je žuta, em joj je pjev zvuči kao prženje – govori.
Kulik sljepčić i dalje odnekud pjeva. Privlačenje zvukom, kaže, treba koristiti pažljivo. Ne smije ih se omesti dok leže na jajima. Ali još je rano. Iako pučka poslovica kaže da na svetog Josipa jaja ptica prosipa, još se ne gnijezde. Nisu stigle ni sve s juga, objašnjava. Ptice proučava više od četvrt stoljeća, ali mu nisu prva ljubav. Kod kuće je, kaže, imao zmije kao ljubimce, a sad je “samohrani otac dva psa”.
– Ja promatram sve oko sebe – objašnjava, kad odjednom ugleda kulika sljepčića. Malena ptica kruži nad nama, tek kad je uhvati fotoaparatom i poveća sliku, vidimo šare, crni krug oko vrata i žuti oko oka. Skup je to hobi, oprema je vrijedna, ali i prije nego što je počeo fotografirati ptice, kućna je blagajna “trpjela” zbog opsesije prirodom.
– Naručivao sam i kupovao sve i svašta, hrpu knjiga – prisjeća se.
– A onda je moja supruga, kućni ministar financija, naredila: Odluči se za jedno područje. I jesam. Ali za kukce – ističe. No entuzijazam je jako brzo splasnuo.
– Odustao sam kad sam shvatio da kukce, kako bih ih proučavao, moram ubiti. Da odredim je li muško ili žensko, morao bih im izvaditi utrobu i pregledati spolne organe. Tad sam rekao: “A ne, nije to za mene. I prešao na ptice – prisjeća se. Kad su mu djeca bila mala – a ima ih četvero, tri sina i kćer – supruga mu je, kaže, znala prigovarati da vikendima bježi od njih među ptice.
– Ali kako se stvari u životu mijenjaju. Kad sam malo smanjio odlaske, supruga bi me pitala: Što je, zar više nema ptica? – govori. Dva su sina od oca naslijedila ljubav prema pticama, a upravo je sa sinom uspio vidjeti i fotografirati najveći ulov – čaplju govedaricu. Prije njega nitko je u Srbiji, gdje je tada bio na mandatu, više od 10 godina nije primijetio.
– To je bio čisti adrenalin – govori. U Hrvatskoj je, baš kod Blata, osvojio još jedan trofej na koji je jako ponosan.
– U prosincu 2014. uslikao sam bijelu strnadicu. To je bila jedna od prvih pet bijelih strnadica zabilježenih u Hrvatskoj – dodaje. Hrvatsku izuzetno voli – kopnenu, primorsku, obožava Vransko jezero, Mljet... Kolekcija mediteranskih ptica mu je zavidna. Ali ga fascinira svaka ptica, gotovo podjednako koliko ga fasciniraju ljudi koji ih ne primjećuju.
– Jednom u Varšavi, na malenom stablu bez lišća, stajala je zlatna vuga. Rijetko se viđa, a ova je baš bila uočljiva – jarko žuta. Nitko, ali nitko nije ni pogledao prema njoj ni zastao je poslušati. Prolaznici su umjesto u vugu gledali u mene – kaže veleposlanik i dodaje: – Tolika je ljepote oko nas, ali danas nitko za nju nema vremena.
>>Huntsman prihvatio Trupmovu ponudu da bude veleposlanik u Rusiji
>>Ovdje bismo mogli život provesti s fotoaparatom u rukama
a da odes na more? :D