Koliko suza stane u deset godina tuge za svojim djetetom? Znaju to dobro roditelji 16-godišnjih gimnazijalki Kate Erceg i Ane Andrijašević, bliskih prijateljica tragično stradalih 29. listopada 2002. godine na nogostupu u Makarskoj pod kotačima snažnog BMW-a kojim je upravljao njihov vršnjak Ivan Primorac, sin lokalnog moćnika. Je li s godinama lakše, je li vrijeme učinilo svoje?
– Nije lakše, čak je teže. Žal je sve jači. U početku, to je šok, poslije ostaje samo bol. Trudimo se živjeti s njome. Suprugu i mene na životu drži samo zadatak da naša druga kći Mare odrasta u normalnim uvjetima – kaže Katin otac Mirko Erceg.
Možda jednako kao gubitak kćeri boli i sramotna presuda kojom je ubojica njihovih kćeri – 17-godišnjak bez vozačke dozvole, višestruko kažnjavan za prometne prekršaje – osuđen na dvije i pol godine godine zatvora. Međutim, nekoliko mjeseci poslije Primorcu je kazna smanjena za šest mjeseci uz obrazloženje da “dolazi iz društveno prihvatljive obitelji”, što je uzeto u obzir kao olakotna okolnost.
Kaznu je odslužio u zatvoru poluotvorenog tipa, a obitelji dviju djevojaka uvjerene su da bi bez pritiska medija njegova kazna bila samo uvjetna. Svejedno, zbog “dobrog vladanja” ravnatelj kaznionice nagradio ga je ranijim otpustom pa je nakon 22 mjeseca postao slobodan čovjek.
– Da, bilo bi nam lakše da je pravda zadovoljena, ali nije, a obrazloženje presude bio je za nas novi udarac. Cijeli slučaj bjelodano govori o sprezi kriminala i države – ogorčen je Mirko Erceg.
Ne susreću Primorčeve
U posljednjih deset godina bilo je još udaraca za te dvije obitelji. Početkom prošle godine istraga protiv Ive Sanadera iznjedrila je jedan, za Makarane, važan podatak, da je tajkun Miljenko Primorac, otac mladog prijestupnika, bivšeg premijera nadario novim BMW-om – upravo tijekom sudskog procesa njegovu sinu.
– Znao sam da je u pitanju sprega vlasti i počinitelja, ja to tvrdim od prvog dana. Eto, bio sam u pravu, ali nikome ništa – kazao je Mirko Erceg i dodao kako posljednjih godina na ulici ne susreće obitelj Primorac, što je za njegovu obitelj ipak stanovito olakšanje.
– Ne želim im spomenuti ime, odagnao sam to od sebe i podigao oko sebe zid. Svi u Makarskoj znaju da onaj koji se druži s njima ne može sa mnom – kaže Mirko Erceg.
Njegov sugrađanin i prijatelj Anin otac Vlado Andrijašević slaže se svakom riječi.
– Bavim se pravom 40 godina, nikada ni u jednoj presudi kao olakotna okolnost nije spominjana “društveno prihvatljiva obitelj.” To je izvan svake pameti, to nije normalno. Siguran sam da je bilo pritisaka na sud, utjecaja pa i mita. Pa, ipak, ja sam oprostio tim ljudima, da sebi skinem teret s duše – priča Vlado Andrijašević, koji danas živi za sina Vedrana.
“Ne ponovilo se”
Obojica očeva angažirala su se u udruzi čiji su bližnji stradali u prometnim nesrećama. Posjetili su Sabor, MUP i HAK, organizirali brojne akcije za pooštravanje zakona prema nesavjesnim vozačima, ali bez uspjeha.
– Naši napori do danas nisu urodili plodom, ljudi i dalje ginu na cestama, nitko da izvuče pouku. Nakon naših kćeri poginulo je sedmero ljudi samo u Makarskoj. Nama više ne treba ništa, čak ni samilost ali, nažalost, svako selo ima svoje Andrijaševiće i Ercege. Izgleda da su sve žrtve osuđene dvaput, prvi put kada izgube člana obitelji, a drugi put kada ih dočeka potkupljiva država. Uvijek kažemo, ne ponovilo se, ali se na žalost ponavlja – zaključuju roditelji tragično preminulih djevojaka čija se žrtva, nažalost, i deset godina poslije pokazala uzaludnom.
Ovo je izvan svake pameti samo kod nas može se takvo što dogoditi.