Poslovna sudbina Ivice Todorića, najkrupnijeg hrvatskog poduzetnika, vlasnika i predsjednika uprave Agrokora, krajnje je neizvjesna. Ukupni dugovi Agrokora koji se spominju u medijima od gotovo 50 milijardi kuna daleko premašuju Agrokorov temeljni kapital od 180 milijuna kuna.
Vjerovnici su pokrenuli restrukturiranje, a dobavljači traže stečaj koncerna u kojemu bi obitelj Todorić mogla ostati bez cjelokupnog vlasničkog udjela u Agrokoru, a time i u ovisnim društvima koncerna. No, moglo bi se dogoditi da obitelj u pregovorima o otplati dugova na teret kapitala i zadrži stanoviti vlasnički udjel, a time i upravljački utjecaj u Agrokoru.
Naposljetku, moguće je i vrlo vjerojatno da Todorići na čelu s Ivicom Todorićem, s dividendom koju su zadnjih godina isplaćivali iz Agrokora i eventualnim osobnim investicijama koje su poduzeli pod svojim i tuđim imenima, posve zaborave Agrokor i krenu u neke nove poduzetničke pothvate u sektorima koje dobro poznaju, u poljoprivredi, trgovini ili turizmu.
Ali, to neće biti ni blizu opsegu i razgranatosti poslovanja koje su postigli s Agrokorom pa se tako poduzetnički krug obitelji Todorić ovih dana zatvara, a s njim i jasno prepoznatljivo hrvatsko razdoblje eksplozivne izgradnje biznisa na političkim vezama i bezgraničnom preskupom zaduživanju u inozemstvu.
No, što je s ostalim hrvatskim krupnim poduzetnicima stasalima u hrvatskoj tranziciji iz komunističke u tržišnu ekonomiju? Sve njih obično se ironično i pogrdno naziva tajkunima, makar bi se ta riječ trebala odnositi samo na one krupne poduzetnike koji nastoje imati veliki utjecaj u politici i društvu.
Ivica Todorić, kao jedan od osnivača i bivših predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca to svakako jest, dok su Branko Roglić ili Stipe Gabrić Jambo to isto, ali u puno manjoj mjeri. Neki su hrvatski poduzetnici, poput Ivića Pašalića, i potekli iz politike, dok je puno više njih koji su političke veze i utjecaj gradili ili nastojali izgraditi sub rosa, preko medija, ortakluka ili jednostavno svojim bogatstvom i društvenom ili kulturnom aktivnošću, a takvi su Miroslav Kutle, Ante Vlahović, Plinio Cuccurin, Ninoslav Pavić, Ante Žužul, Marijan Hanžeković...
No, ipak je najveći broj krupnih hrvatskih poduzetnika koji su se sasvim posvetili svojim tvrtkama i biznisima, klone se politike i skrivaju se od javnosti koliko god mogu.
Takvi su Luka Rajić, Dragutin Biondić, Igor Oppenheim, Goran Štrok, Milan Artuković, Dragutin Drk, Darko Ostoja, Anđelko Leko, Drago Ćurković, Branko Zec… – da spomenemo samo najpoznatije. Ima i “bivših“ koji su osuđeni, protjerani na margine društva i posve zaboravljeni, poput Josipa Gucića, ili su u globalnoj velikoj recesiji izgubili sav novčani kapital pa im je preostao samo iskustveni i intelektualni, kao Goranku Fižuliću, Ninoslavu Paviću ili Goranu Štroku.
U mladom hrvatskom kapitalizmu šira javnost na krupne poduzetnike gleda gotovo isključivo negativno, kao na ljude kojima su političke elite omogućile da “opljačkaju zemlju“ i fantastično se obogate na račun svojih dobavljača, zaposlenika i malih poduzetnika prema kojima vlada prava idolatrija.
No, stručna istraživanja govore nešto posve drugo. Krupni tranzicijski bogataši nipošto nisu samo hrvatski fenomen, oni se javljaju u svim ekonomijama u razvoju. Kako je u svojoj knjizi “Bogati ljudi, siromašne zemlje“ pokazala Caroline Freund iz uglednog washingtonskog Petersonova instituta, “uspon superbogate kategorije ljudi u zemljama u razvoju prirodan je i neizbježan dio razvoja i modernizacije jer oni su ujedno i ljudi koji stvaraju megatvrtke i transformiraju gospodarstvo“.
Pojava bogatih ljudi i kompanija u siromašnim zemljama može biti odraz zdravlja ekonomije, ali nužno je da nastaju na ekonomski održiv i etičan način
“Velike privatne tvrtke i poduzetnici koji ih vode povećavaju učinkovitost usmjeravanja resursa neke zemlje. Prema pokazateljima proizvodnje, dodane vrijednosti i plaća, jedna visokoproduktivna tvrtka koja proizvodi konfekciju s 10.000 zaposlenih daleko je korisnija nego 1000 tvrtki sa po 10 zaposlenih.
Razvoj se najbolje potiče kada se resursi usmjeravaju u najbolja poduzeća. Sviđalo se to nekome ili ne, pojava bogatih ljudi i bogatih kompanija u siromašnim zemljama odraz je zdravlja ekonomije“, piše Freund.
No, da bi taj razvojni proces o kojem piše Caroline Freund zaista društvu donosio dobrobit, nužno je ne samo da u nekoj zemlji nastaju krupni poduzetnici, ujedno i bogataši, i krupna poduzeća poput Agrokorova koncerna ili Grupe Končar, nego i da oni nastaju na ekonomski održiv i društveno etičan način. A to, nažalost, u Hrvatskoj prečesto nije slučaj.
Agrokor je i u međunarodnim gabaritima izvrstan primjer ekonomski neodrživa rasta. Obitelj Todorić gradila je koncern izvanrednim znanjem, umješnošću i energijom, podižući iznimno učinkovita ovisna poduzeća poput Leda, Jamnice, Belja… i uvezujući ih pritom u vertikalno tehnološki integrirani lanac “od njive do stola“.
Nije neobično da je ta aktivnost Todorićevih privlačila kapital sa svih strana, i da su ga oni i tražili i uzimali, ali kapital je najvećim dijelom dolazio u obliku srednjoročnih i revolving kredita s previsokom cijenom. Partnerski kapital Todorićima nikada nije bio prihvatljiv.
Bilo je to, u terminima Hymana Minskog, “špekulativno kreditiranje“, većinom s brzim obrtanjem, u kojem se, za razliku od “osiguranog kreditiranja“, povrat zajmova očekivao iz neprekidnog rasta vrijednosti poslova te materijalne i financijske imovine (dionica, obveznica).
No, budući da na svijetu ništa ne može rasti beskonačno, tako je i Agrokorov rast u jednom trenutku zastao, a “špekulativno kreditiranje“ pretvorilo se u “Ponzijevo financiranje“, obrnutu piramidalnu strukturu tipa “uzmi od Mirka da vratiš Marku“, koja se u siječnju ove godine neizbježno “prevrnula“ i rasula.
Sad slom “dinastije Todorić“ dovodi na rub opstanka i one hrvatske “male dinastije“ koje su same rasle oprezno i racionalno, ekonomski održivo, ali su postale ovisne o Konzumovu i Tiskovu maloprodajnom lancu, poput “dinastija“ Dragutina Drka, Milana Artukovića, Branka Roglića, Đure Gavrilovića i mnogih drugih manje poznatih.
Agrokor je primjer ekonomski neodrživa rasta jer je kapital najvećim dijelom dolazio u obliku srednjoročnih i revolving kredita s previsokom cijenom
Nekolicini najpoznatijih hrvatskih tajkuna sudbina će biti okajanje grijeha u zatvoru ili bijeg od pravde, ili barem dokazivanje nevinosti na hrvatskim i inozemnim sudovima. Kako su javili mediji, protiv liječnika Ivića Pašalića austrijsko državno odvjetništvo u Klagenfurtu podiglo je optužnicu zbog krađe 32 milijuna eura iz Hypo banke preko kupoprodaje zemljišta na otoku Pagu.
Prema navodima optužnice, najviše je novca, čak 23 milijuna eura, otišlo u Pašalićevu drvnoprerađivačku grupaciju koju čine Zagrebdrvo i Adriadrvo. Potkraj prošle godine Zagrebački županijski sud potvrdio je optužnicu protiv Đure Gavrilovića da je tvrtku Gavrilović kupio novcem namijenjenim kupnji oružja za obranu zemlje.
Slučajeve Josipa Gucića i Miroslava Kutle gotovo da i ne treba detaljnije opisivati, toliko su javnosti dobro poznati. Oba ta tajkuna izmaknula su hrvatskoj pravdi, Gucić u Srbiju, a Kutle u Bosnu i Hercegovinu, ali, kako kažu, ne da bi izbjegli suđenje i kaznu, nego zato što uz hrvatsko državljanstvo imaju i državljanstva tih država.
Prema zadnjim vijestima, Josipa Gucića prvostupanjski je sud u Splitu, zbog malverzacija u tvrtkama Amfora i Primorje iz Makarske, osudio na osam godina zatvora. Zlatara u čijem su dućanu u Münchenu u doba bivše Jugoslavije naraštaji Hrvata, pa i autor ovoga teksta, kupovali audio i videotehniku, ne traži samo splitski sud, nego i zagrebački Općinski i Županijski, riječki Općinski i riječki Županijski sud, a sve zbog bijega od služenja dvogodišnje zatvorske kazne i podmićivanja sudskog vještaka.
Na zemljištu nekadašnje Gucićeve tvornice konfekcije NIK na Radničkoj cesti u Zagrebu danas stoji velebna upravna zgrada Privredne banke Zagreb koja je financirala Gucićev varav uzlet. Bio je to, kako bruje kuloari, odgovor HDZ-ova “desnog krila“ ili “frakcije“ na Zabino financiranje HDZ-ovih “tehnoliberala“ i Ivice Todorića…
Nekolicini najpoznatijih hrvatskih tajkuna sudbina će biti okajanje grijeha u a zatvoru, bijeg od pravde ili dokazivanje nevinosti na hrvatskim i inozemnim sudovima
Na kraju je Gucića zahvatio Zakon o nezastarijevanju kaznenog djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije, no hoće li on ikada doista odslužiti svoje brojne kazne krajnje je neizvjesno. Ako ne zbog slabe pravosudne suradnje Hrvatske i Srbije, a onda zbog njegovih poznih godina.
Osim za zloporabe u gospodarskom poslovanju, i Miroslav Kutle, s boravištem u BiH, našao se pod optužnicom zbog ratnog profiterstva i malverzacija u pretvorbi i privatizaciji, zadnji put zbog navodnog izvlačenja više od 120 milijuna kuna iz bivše tvrtke Dione, koja je danas u vlasništvu Gavrilovića.
I Kutle je, poput Ivice Todorića, svoje poslovno carstvo organizirao pod holdingom, ali ne dosljedno u koncern, pa je navodno tih 120 Dioninih milijuna transferirao u čak 23 tvrtke unutar holdinga. No, pozajmice nikada nisu naplaćene, a to je po hrvatskim zakonima kažnjivo.
Po nekim drugima bi se Miroslav Kutle možda lakše obranio. Do tada može nastaviti uvjeravati medije i javnost kako se iz Hrvatske nakon 44 godine vratio u svoju pravu domovinu jer ovdje nije imao pretpostavke za zaštitu svojih temeljnih ljudskih prava – na pravično suđenje i zaštitu od politički montiranih procesa. Ali, nije imao sreće ni ondje gdje je bio dobro zaštićen: najveći dio imovine propao mu je u varaždinskoj Fimi u Podravkinoj aferi Spice.
U Hrvatskoj postoji još jedna velika skupina tajkuna koji to i jesu i nisu, kojima, naime, poslovi baš i ne idu najbolje, po svemu sudeći, ponajviše zbog njihova svaštarenja. Tipični biznismen univerzalnoga tipa je Drago Biondić, ali mogli bismo mu pridružiti i Luku Rajića.
Kad mu je otac Joso, legendarni socijalistički direktor, nenadano umro, Drago je ostavio mjesto direktora Ine Commercea i postao vlasnik i direktor tekstilnog diva Heruca s 2000 zaposlenih te suvlasnik dviju tvornica papira i kartonske ambalaže, riječkog proizvođača namještaja Domus i hotela Internacional, ispred kojega je zajedno s Ivicom Todorićem, ne mareći previše za urbanizam, sagradio zgradu za Kreditnu banku.
Ispružio se Drago Biondić i u turizam, ali je dubrovački hotel Vilu Dubrovnik brzo i preprodao Turcima. Prodao je udjel u Kreditnoj banci i u Croatia Recordsu, a kupio Centar banku. No, propala je banka, propao je tekstil pa, prema posljednjim vijestima, Biondići žive od iznajmljivanja svojih brojnih nekretnina, ponajviše državi, a u onoj u kojoj je donedavno bila banka – navodno otvaraju polikliniku… Luka Rajić je znatan novac koji je dobio prodajom Dukata, pak, uložio u tvornicu generičkih lijekova PharmaS, ali mu ona nosi samo krupne gubitke.
Naposljetku, najbolju perspektivu imaju oni hrvatski krupni poduzetnici koji su se posvetili jednom biznisu, djelatnosti u koju se dobro razumiju, posebno ako je iz branše koja u Hrvatskoj tradicionalno dobro prolazi, poput hrane i turizma.
Takav je Dragutin Drk, samozatajan i samoprijegoran, takav je Branko Roglić, vrhunski specijalist za distribuciju, Anđelko Leko sa svojim hotelima. I milijunaši koji su to postali u “Markovićevoj“ povlaštenoj privatizaciji Tvornice duhana Rovinj – Vlahović, Cuccurin, Zec… uplovili su u mirnije turističko-hotelijerske vode pa će i kod njih biti para i za unuke i praunuke, a ne samo za djecu.
>> Todoriću sam rekao: Ne dam ti državnih milijardu i pol kuna
>> Počiva li hrvatsko gospodarstvo na lažnim knjigama, friziranoj dobiti, mjenicama bez pokrića?
>> Ne mogu razumjeti da i dalje možete živjeti u dvorcu, a ne znate hoćete li moći isplatiti plaće
Jeste li ikada čuli za Atlantic grupu i gospodina Tedechi ili to ne paše u vašu križaljku