U prošloj kolumni pisao sam o tome zašto hrvatska dijaspora ne ulaže u domovinu. Ta tema ima više lica. Dijaspora se dobro sjeća kada su neki ubijali tu istu dijasporu, a danas i dalje imaju pipke prema nekim domaćim političkim strukturama. Stoga se dijaspora ne upušta politički djelovati. Zaboravlja se da je Udba od svih službi sigurnosti bila najaktivnija. Irci, Židovi i Poljaci, primjerice, svoju dijasporu nisu ubijali. Na žalost, to se događalo s hrvatskom dijasporom, a još ima puno starih igrača i njihovih političkih zaštitnika. Sve to dolazi danas nama na naplatu!
Kako je to funkcioniralo, najbolje je dočarati na primjeru jednog prijatelja čiji se otac pokušao vratiti sa svojim novcem u Hrvatsku početkom devedesetih godina, a danas prati suđenje Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj. Da, dijaspora sve to prati i sluša i jasno je njima tko još vlada u Hrvatskoj. Pa nisu ludi dati svoj mukotrpno stečeni novac u njihove ruke. Njegov se otac tako malo zaigrao 90-ih, dok mu prijatelj nije rekao, koji je znao kako je sve doma povezano, da se makne što dalje od te čuvene domaće pretvorbe i privatizacije.
Sustav je bio postavljen tako da bi on kupio tvrtku svojim novcem, dok bi drugi po „defaultu" dobili dionice. A on je jedini koji bi platio gotovinom. I naravno, kako je on bio jedini koji je svoj novac ulagao u tvrtku, zahtjev je bio da on ima pravo potpisa za sve novčane aktivnosti. Na tome je pao cijeli slučaj! Oni bi njegov novac i da bude tihi partner, a o ostalome bi dalje oni odlučivali, dok bi on kao budala plaćao. Brzo je shvatio o kakvoj se shemi radilo i odustao je od ulaganja. Htio se vratiti i iz osjećaja domoljublja pokrenuti posao. Već je imao sve spremno i dogovorene poslove koje bi strojari odrađivali za američke strojarske tvrtke. Ali sve je to palo u vodu i otac je ostao u Americi te je tamo dobro zaradio. Mogli su svi oni dobro zaraditi na račun njegova znanja i njegovih kontakata, ali nisu htjeli dozvoliti da on upravlja. Htjeli su njegov novac, a ne znanje i sposobnosti. Puno je još takvih slučajeva bilo, zato jesmo gdje jesmo, a dijaspora samo dolazi u Hrvatsku na godišnji odmor. Ogroman potencijal koji se izgubio!
Nadalje, ima tu još jedan segment koji ne pomaže oko dijaspore i njezina jačeg angažmana kod kuće. I dijaspora ide malo premekano i presigurno u svojim koracima, nastupima, umjesto da bude još odlučnija, tvrđa. U svijetu ima dosta hrvatskih iseljenika koji su uspjeli te imaju i te kakvog potencijala, mogli bi biti moćni kao Irci ili Židovi u dijaspori, i sa svojim iskustvom lobiranja u demokraciji mogli bi vršiti konstantno velik pritisak na političke stranke u Hrvatskoj kako bi nam se dogodile nužne promjene koje neprestano čekamo i o kojima slušamo, a prije svega daljnji razvoj demokracije. Misao o kojoj valja promisliti: irski kabinet nekoliko puta godišnje ide u SAD jer domaći irski političari dobro znaju da su im ondje najjači irski igrači. Kamo idu hrvatski političari? Za putovanja po svijetu protokolarno se susreću s hrvatskim zajednicama, i na tome uglavnom sve ostaje!
Zatim, nesposobna vlast lijeve opcije zarobljena je u „obrani sinova Orjune". Zatim imamo lopovsku desnu vlast kojoj je mentalitet takav da bi se mogla nazvati „Hajde Da Zaradimo". Još i danas se prepričava kako je dijaspora bila bankomat HDZ-a! I na kraju imamo verbalno jaku, ali impotentnu dijasporu koja se boji izgubiti dolar i pritisnuti hrvatske stranke budući da joj je sigurnije, primjerice, u Australiji, i bolje joj je tako nego pokušati rušiti stare strukture kao nekad Tuđman.
U Hrvatskoj stoga neće biti nikakvih znatnih pomaka dok se ne dogode radikalni zaokreti. U dijaspori stoga sa zanimanjem prate dolazak Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčak te odlazak Perkovića i Mustača na sud, pa bio on i njemački. Jer je za nju to dobar početak. A valjda i za sve nas doma!
>> Stara oligarhija ne želi povratak dijaspore jer bi joj preuzela moć
Hrvatska je jako rizicna drzava za investicije. Nisu tu samo stari kadrovi u pitanju, opca klima prema investitoru je losa, a da ne govorimo o pustoj birokraciji, korupciji, nesposobnosti i nemaru. Nitko tko poslovno misli nece ulagati a da ne vidi da moze imati profit. Novac mora praviti novac, ako ne svatko gubi. U Hrvatskoj je jako tesko praviti novac, ne samo radi ovoga sto sam rekao nego i radi objektivnih razloga.