Ako se po jutru dan poznaje, predstoji nam još jedna poprilično besmislena izborna kampanja. Nakon punih šest turbulentnih godina ekonomske krize, ulaska Hrvatske u Europsku uniju, cijelog niza dubokih ideoloških razdora koji su u našem društvu nastali tijekom protekle dvije godine te eskalacije sukoba u više globalnih kriznih žarišta koji ozbiljno ugrožavaju svjetsku sigurnost, prva konfrontacija predsjednika Ive Josipovića i HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović dogodila se oko broja zaposlenih u Uredu predsjednika (!?). Prvo je izazivačica svečano obećala da će, postane li predsjednica, smanjiti broj zaposlenih koji rade na Pantovčaku, da bi onda predsjednik – očito smatrajući takvu izjavu kritikom svoje racionalnosti u poslovanju – požurio objaviti da je od početka svoga mandata smanjio troškove svoga ureda za 15 posto. Uključili su se potom i mediji, uspoređujući troškove i broj suradnika hrvatskog predsjednika s njegovim kolegama u susjednim državama, zaključujući da za Josipovića danas radi više ljudi nego za austrijskog i slovenskog predsjednika zajedno. Dakako, u doba opće društvene krize i neimaštine to je otkriće neosporno vrijedno objave, pa i daljnje detaljne analize, no valja se zapitati treba li kriterij za izbor osobe koja će idućih pet godina obnašati najvišu političku funkciju u zemlji biti taj ima li 10 ili 15 savjetnika, odnosno troši li nekoliko milijuna kuna više ili manje.
Takva trivijalizacija političke debate svojstvena je vremenima gospodarske stagnacije, kada se u cijelom društvu nameće kolektivna psihoza štednje i racionalnosti, često bez ikakve mjere i smisla. Ipak, u Hrvatskoj je takav trend u puno većoj mjeri posljedica siromaštva političke scene, odnosno nesposobnosti njezinih sudionika da biračima ponude išta više od tobožnjih financijskih ušteda. U općem nedostatku bilo kakve inspiracije, mobilizacije ili neke koherentne vizije društvenog napretka, ključan faktor konkurentnosti na političkoj sceni polako, ali sigurno, postaje – cijena. Pa ako pojedini kandidat već ne može biračima pokazati zašto je bolji ili uopće drukčiji od svog konkurenta, barem im može obećati da će ih manje koštati. Koliko ta doktrina može biti nakaradna pokazuje i slučaj Kolinde Grabar-Kitarović koja je tek nekoliko dana nakon obećavanja rezova u predsjedničkom uredu, indirektno pozvala na trošak od više stotina milijuna eura na obnovu nacionalne bojne zrakoplovne flote.
Poznata je izreka kako su u životu vrlo često najskuplje upravo one stvari koje su besplatne. Temeljem toga i Hrvati bi se trebali zapitati – bi li bio idealan onaj predsjednik koji bi se odrekao kompletne plaće, svih rezidencija i cjelokupne svite zaposlene u uredu? Drukčije rečeno, bi li hrvatskoj desnici, primjerice, bio išta miliji Stjepan Mesić da je donirao 90 posto svoje plaće dobrotvornim udrugama, živio u trošnom stanu i vozio se u staroj bubi – poput često spominjanog predsjednika Urugvaja Jose Mujice? Vjerojatno ne bi, i to baš zato što birači suštinski od predsjednika očekuju znatno drukčije kvalitete od financijske racionalnosti.
Za razliku od svih drugih izbora, gdje je financijski, odnosno ekonomski, aspekt sve važniji, zbog specifične ustavnopravne pozicije koju ima, izbori za predsjednika i dalje su prvenstveno test osnovnih svjetonazorskih stavova i uspješnosti u njihovu promicanju. U skladu s tim Ivo Josipović je prije četiri godine postao predsjednik na platformi tzv. nove pravednosti, obećavajući biračima da će inzistirati na strukturnom rješavanju raznih društvenih nepravdi koje su u Hrvatskoj nastajale tijekom prvih dvadesetak godina njezine državnosti. Koliko je u tome bio uspješan i vjerodostojan, odnosno može li netko drugi na toj poziciji kvalitetnije zastupati vrijednosti koje smatraju prihvatljivima, kriterij je kojim bi se birači trebali rukovoditi. Sve ostalo, pa i nadmetanje rezanjem proračunskih troškova, samo je znak da kandidati ništa bolje i ne mogu ponuditi.
>>'Kolinda Grabar Kitarović nema pojma o našem sustavu obrane'
"Skupi" avioni služe sigurnosti sviju nas, a skupi savjetnici služe samo promociji Ive Josipovića. Rezanje nepotrebnih troškova, a gomila predsjednikovih savjetnika je nepotrebni trošak, treba biti stalna politika državne uprave, isto kao što je to u privatnom sektoru. Čuj ovo, nekoliko milijuna više ili manje kao da se radi o Josipovićevoj privatnoj lovi, a ne o novcu poreznih obveznika o kojem je svaki dužnosnik dužan voditi brigu kao da se radi o njegovim očima.