Ako bude usvojen, naziv “Naprijed, Hrvatska” za stranku “nešto ljevije od SDP-a, ali istodobno otvorenu prema centru”, kako kaže njen čelnik, višestruko je problematičan. Najmanji je problem u tome što je to doslovna hrvatska parafraza imena “Forza Italia”, koje je svojoj novoosnovanoj stranci 1994. dao Silvio Berlusconi. Činjenica da je za ime nove stranke, koja će vrlo brzo zavladati talijanskom političkom scenom, uzet navijački slogan, označila je definitivnu promjenu političke paradigme. Berlusconi i berluskonizam se često navode kao primjer postmoderne politike. U društvu masovnih medija, stare ideološke priče i rasprave su out, a prolaze oni koji znaju dobro plivati unutar estradizirane politike koja se obraća biračima odgojenim na komercijalnim televizijama. Umjesto na dubokoumne političke teme o kojima su desetljećima drvili talijanski demokršćani i komunisti, od početka 90-ih izborne strategije ne ciljaju više na racionalno pojmljene interese birača, već na njihove emocije. Stranke i kandidate se u postmodernim PR strategijama promatra kao bilo koji drugi proizvod koji se prodaje tržištu. Naziv “Forza Italia” ciljao je pozitivne emocije vezane uz nogomet (Berlusconijev Milan tada je bio najjači europski klub pa se biračima sugeriralo: ako je znao Milan dovesti na tron Europe, zašto ne bi i cijelu Italiju). Stranka se na njegovim komercijalnim televizijama oglašavala na istoj razini kao da se radi o prodaji automobila, higijenskih uložaka ili coca-cole. Takva promjena u strategiji političkog marketinga bila je još jedan pokazatelj da je sfera ekonomije i financija progutala sferu politike.
Imena novih stranaka, umjesto da “informiraju” o sadržaju, udaraju na emociju. Nekada su, u okviru stare paradigme, stranke u imenu nosile jasne ideološke odrednice pa smo imali komunističke partije, socijaldemokratske stranke, demokršćanke saveze, liberalne stranke i sl. Promjena nastupa kada se počinju koristiti imena koja više ne izražavaju partikularnu ideološku odrednicu, već se naizgled obraćaju svima, koristeći riječi koje bude pozitivne osjećaje. Sloboda, napredak, zora ili kakva zdrava i lijepa biljka – u Italiji, gdje je i ljevica brzo shvatila i prihvatila nova pravila, to su kasnije bile koalicije lijevog centra Maslina i Ivančica. U nas npr. Orah i Hrast.
Kad se ime istrošilo, Berlusconi je 2000. formirao koaliciju koju naziva “Kuća sloboda”, a kasnije formira i novu, proširenu stranku “Narod sloboda”. “Sloboda” je čitavo desetljeće bila ključna riječ njegovih slogana i kampanja. Protivnike je prikazivao kao komuniste koji namjeravaju dokidati ekonomske i osobne slobode. Ime, dakle, više govori o protivnicima, tj. onome čime plašite birače ako pobjedi druga opcija, nego o pozitivnom sadržaju stranke koja ga nosi.
Što bi sugeriralo “Naprijed, Hrvatska”? Očito nekakvu dinamičnost, pomak s mjesta, progres u odnosu na ono što nude drugi. Sugerira kako postoji neka točka na kojoj smo, kao u živom blatu, zastali, a trebalo bi naprijed. Ali komično bi bilo da pod tim imenom nastupa osoba koja je zadnjih pet godina bila predsjednik države. Što je radio u toj petoljetki? I je li kadar koji okuplja u kontradikciji s tim imenom? Bi li povratak u prošlost bio izabrati njega, a ići doista naprijed značilo, prije svega, ostaviti za leđima staru nomenklaturu? Kako misli gurati koncept “Naprijed, Hrvatska” s bivšim funkcionarima socijalističke omladine koji se po trideset godina muvaju po političkoj sceni i kojima je jedina dodirna točka vjerojatno to što su svi bar jednom izgubili na izborima?
Iz SDP-a su stigle optužbe na Josipovićev račun kako im krade slogan na kojem misle temeljiti cijelu sljedeću kampanju. Taj vrhunac PR političke misli i jezične kreacije, za koji su dobro platili stranog stručnjaka, glasi “Naprijed, ne nazad”. Bolje slogane mogli su besplatno naći u Alan Fordu. Njima tako dragocjeno “Naprijed, a ne nazad” zvuči jednako dovitljivo kao i “Bolje bogat nego siromašan”, “Zdravlje, ne bolest” ili “Zajedno nas je više”.
Nakon što cijeli mandat zemlja stagnira, ovo “Naprijed” prije konotira napredovanje prema provaliji nego uspon prema nekakvom vrhuncu. Osim toga, slogan je ofucan, od druga Maoa do druge Obamine kampanje. Sugeriranje dinamike i progresivnog kretanja u političkim kampanjama, izgleda, jako je u modi. To se i vidi i na netom predstavljenom logu predsjedničke kampanje Hillary Clinton. Čini ga plavo “H”, na kojem je poprečna crtica na slovu zamijenjena crvenom strelicom.
Što vladajuća stranka, na kraju neuspješnog mandata tijekom kojeg je zemlje cijelo vrijeme u recesiji, može poručiti biračima u želji da im ipak opet daju povjerenje? Možda nešto poput “Bit će bolje”, “Ne lipši, magarče”, “Samo što nije krenulo”, “Sad će”, “Strpljen, spašen”. “Gore ne možemo”, “Taman smo se naučili”? Sve to u konačnici zvuči manje cinično nego “Naprijed, a ne nazad”.
Za razliku od slogana, oko sastavljanja programa SDP se ne mora previše truditi. Mogu biračima opet ponuditi Plan 21 budući da u mandatu gotovo ništa od njega nisu ispunili pa im je ostao netaknut. Sjeća li se još itko onoga “u plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače” ili “bolje dug život nego život na dug”, kojim su kitili plakate u prošloj kampanji?
A dok SDP muku muči kako da se sloganom obračuna s najvećim i, prema njima, očito jedinim protivnikom, HDZ-om, Milan Bandić je nazvao stranku mimo svih pravila struke. Stranka pod nazivom “Bandić Milan 365 – stranka rada i solidarnosti” kombinacijom brojki i slova zadovoljava uvjete neprobojnosti šifre na internetu. Neumorni rad, bez spavanja i razmišljanja, mogao je sugerirati i nazivima “Bandić Milan 7/7”, “Bandić Milan 0-24” ili “Bandić Milan non-stop”. U imenu te stranke zbunjuje i stavljanje prezimena ispred imena. To vjerojatno nije mađaronski utjecaj, već prije pokušaj da se dokopa vrha abecedno sastavljene biračke liste. Bandić očito pretpostavlja da birači, ili barem njegovi potencijalni birači, ne prate posebno politiku i ne opterećuju se programima niti znaju što pojedina stranka predstavlja te glasaju po principu “tko prvi, njegova djevojka”, dakle kad nakon “Abecede demokracije” ili “A-HSP” ugleda “Bandić”, da će idealan birač zaokružiti prvo što mu je poznato. Drugi, ozbiljniji problem za Bandića bit će kako skandirati ime njegove stranke. Lako je skandirati “Ha-de-ze” ili “Es-de-pe” pa i “Ha-de-es-es-be”. Najveća stranka u Makedoniji VMRO-DPMNE još se 1990. dosjetila da kraticu složenog ime stranke, u hrvatskom prijevodu “Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija – Partija za makedonsko nacionalno jedinstvo”, mogu lijepo skandirati uz melodiju pjesme Beatlesa Yellow Submarine pa umjesto “We all live in a yellow submarine/yellow submarine/yellow submarine” njihovi pristaše na skupovima pjevaju “Ve-Em-Er-O-De-Pe-Em-En-E/De-Pe-Em-En-E/De-Pe-Em-En-E”.
Postoji li već melodija na koju se može pjevati ili skandirati “Ban-dić-mi-lan-tri-sto-šez-de-set-pet-stran-ka-ra-da-i-so-li-dar-no-sti”, ne znamo, ali o tome hoće li je iznaći, može mu ovisiti rezultat na izborima jer se ovi s “Naprijed, a ne nazad” u borbi za umove i srca birača očito ne šale.
Bivšem predsjedniku, u borbi za glasove onih koji su “nešto ljevije od SDP-a, ali istodobno otvoreni prema centru”, čini se da bi ipak najbolje pristajao naziv boemske Hašekove partije iz 1911.: “Stranka umjerenog napretka u granicama zakona”.
>> Josipović o 'propaloj čajanki premijera Milanovića i predsjednice Grabar-Kitarović'
Pravoputnik Josipović bi svoju stranku mogao nazvatI NSŠM ( nebi se štel mešati)