U ovome trenutku postoje barem četiri stvari oko kojih bi bilo nužno postići konsenzus parlamentarnih stranaka. Jedna se odnosi na izmjenu Ustava u kojemu treba urediti niz pitanja, od referenduma, izbornog sustava, regija, sudbene vlasti... Druga je izbor sudaca Ustavnog suda. Bez obzira na to hoće li ih se birati u mandatu aktualne vlade ili nakon parlamentarnih izbora, Sabor ih mora izabrati dvotrećinskom većinom za što je nužan dogovor stranaka na vlasti s onima u opoziciji. Treće je pitanje razvoja Oružanih snaga. Sve je bliži trenutak kada će se morati prelomiti i odlučiti hoćemo li imati ratno zrakoplovstvo i kakvo ili ćemo razvijati ratnu mornaricu. Četvrto je infrastruktura i energetika. Hrvatska mora imati jasnu viziju i ulagati u projekte na kojima će se raditi neovisno o tome koja će opcija pobijediti na izborima.
Međutim, u protekle tri godine, od kada je Kukuriku koalicija došla na vlast u državi, a Tomislav Karamarko na čelo glavne opozicijske stranke, glavni politički lideri nisu se nijednom sreli. U prvoj godini mandata vlade Zorana Milanovića govorilo se o potrebi da premijer sjedne za stol s predsjednikom HDZ-a, ali se to se nikada nije dogodilo. Što je vrijeme više odmicalo, tako su i šanse da Karamarko i Milanović otvore bilo kakav dijalog kopnile, da bi na kraju postale ravne nuli. Razlog tome nisu, što bi se pomislilo na prvu, karakteri njih dvojice koji se razlikuju kao noć i dan, nego su puno dublji. Njihove stranke, a posebno se to odnosi na HDZ, nemaju jasne i definirane političke programe. Zato stranačkim liderima nedostaje platforma s koje bi mogli nastupati i voditi bilo kakav dijalog bez straha da ih se u javnosti ili među vlastitim članstvom optužbi da su skrenuli s puta ili da su se smekšali.
U SDP-u se to barem prepoznaje kao problem i dio SDP-ovaca stalno rogobori o potrebi redefiniranja stranačke politike. Milanović je, međutim, suočen sa setom problema s kojima Vlada ne može izaći nakraj (proračun, izostanak ulaganja, sindikati...), ali i problemima unutar vlastite stranke. Sve kada bi i htio, predsjednik SDP-a u ovom si trenutku ne može dopustiti otvaranje bokova. Za SDP to znači da neće biti nikakvih programskih ili sličnih redefiniranja, a za Vladu da neće otvarati nijednu temu koja bi je mogla uvući u onu vrstu polemika s HDZ-om koje prijete dugotrajnim, iscrpljujućim i besplodnim ideološkim prepucavanjima. A HDZ, s druge strane, upravo s tim računa. Karamarko još uvijek nije prezentirao nikakav program s kojim HDZ namjerava doći na vlast nakon idućih parlamentarnih izbora. Njegova se politička retorika svela na Drugi svjetski rat, naslijeđe komunizma, lustraciju, Tita i prekrajanje školskih udžbenika. Od gospodarskog programa koji najavljuje već dvije godine nema još ni “g”, a isto je i sa svim ostalim.
Dubrovčanima je ne tako davno obećavao prometno povezivanje s ostatkom Hrvatske podvodnim tunelima, a sada govori kako će HDZ sagraditi Pelješki most i skrenuti trasu jadransko-jonske autoceste!? HDZ se predstavlja kao stranka desnog centra, ali nitko ne zna što to znači jer se ni o čemu ne izjašnjava. Kako će se HDZ, ako sutra dođe na vlast, postaviti, primjerice, prema referendumskoj inicijativi da se zabrani pobačaj? Hoće li možda rušiti Zakon o životnom partnerstvu, kakvu će imati socijalnu politiku, namjerava li decentralizirati Hrvatsku i kako? Hoće li povećati vojni proračun i kupiti nove borbene zrakoplove?
Dogodilo nam se da su glavne političke stranke postale deficitarne s politikom pa birače osvajaju na dojam. No to im se lako može obiti o glavu. SDP-u se dogodio OraH koji je po zadnjim anketama dosegnuo podršku od 15 posto birača i opasno se približio SDP-u. HDZ je u ponešto drugačijoj situaciji samo zato što je u oporbi. No i njima je više od godine dana do parlamentarnih izbora. Mogu li biti sigurni da im, recimo, Željka Markić neće nekoliko mjeseci prije izbora istrčati na teren i napraviti isto što je Miro Cerar u Sloveniji?
a šta bi se oni uopće sastajali??