Ponedjeljak, 23. veljače
Podosta je mojih tekstova izazivalo male potrese, a po gnjevnim reakcijama današnjem komentaru “Predsjednice, ne uklanjajte Titovo poprsje s Pantovčaka!” valjda je jedina bila ravna kolumna “Vražja Božja čestica” (o potrazi za Higgsovim bozonom) koja je izazvala “ustanak” desetaka hrvatskih fizičara. Stiglo mi je na e-mail (a vidim i u redakciju) nekoliko psovki, bilo je telefonskih poziva, a jučer me i danas u gradu “napalo” bar deset osoba. Sve s kojima sam bio u izravnom doticaju, a svi su, blago rečeno, poštovatelji dr. Franje Tuđmana, pitao sam jesam li igdje u tekstu krivotvorio Tuđmanove stavove o Titu i kose li se imalo moji stavovi o njemu s Tuđmanovima. To im nije bilo sporno, ali su dodavali – Tuđman je imao svoje razloge da tako misli i govori, taktizirao je, činio je to radi pomirbe, možda danas ne bi tako mislio, i tako dalje. Sve to – nije istina. Iz poštovanja prema osnivaču hrvatske države, a za to ima i bezbroj dokaza, treba vjerovati da je sve dobro što je Tuđman govorio o Titu, govorio iskreno, s razlogom, s povijesnim utemeljenjem. Kao i ono što je govorio o njegovoj odgovornosti za teške zločine nad Hrvatima. Ne može se odavati najveće moguće priznanje Tuđmanu a onda od njega uzimati ono što nam odgovara. Slikovito govoreći, uzimati desnu a odsjeći mu lijevu ruku. I ne samo to, s jučerašnjim danom ja nisam prestao biti autorom kakav sam bio otkad pišem.
Za razliku od onih koji robuju svojoj bjesomučnoj isključivosti, ja moralno vrlo komotno mogu vjerovati Tuđmanu kad govori o Titu kao Hrvatu, zaslužnom i za stvaranje hrvatske države, i misliti i pisati o Titu kao zločincu te se pokloniti njegovim žrtvama. Kao što mogu vjerovati Tuđmanu kad kaže da NDH nije bila samo kvislinška tvorevina nego i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom državom i istodobno osuđivati Pavelićeve zločine. Spoj veličine i zločina povijest i te kako poznaje. Aleksandar Veliki dopro je do nas kao idealni vojskovođa i državnik, i tko će mu zamjeriti “sitnice” kao što je bilo osvetničko razaranje Tebe i osvetnički genocid u Tiru. I Cromwell je bio velik, ali i teški zločinac. I Francuska revolucija je bila velika, ali i zločinačka. Možda većeg zločinca u povijesti nema od Staljina, ali mu se pripisuju i zasluge za SSSR (Rusiju). I Che Guevara je bio patološki zločinac, ali... itd, itd. Možda Tuđman u Predsjedničke dvore nikad ne bi unio Titovo poprsje, ali kad ga je tamo već zatekao, ostavio ga je i nije dopuštao da se uklanja. Nenad Stazić na Novoj TV, što je, kako mi piše, ogorčilo arhitekta Mirka Kipčića, koji je od 1975. do 1982. bio šef vile “Zagorje”, besramno laže da je bistu na Pantovčak “donio” Tuđman, kako bi uvećao i njegove zasluge za poprsje i Kolindin grijeh što ga navodno želi ukloniti, jer je tamo kip bio još u vrijeme Kipčićeva šefovanja. Sredinom prosinca 2014. na ovoj sam stranici također obrazlagao zašto Tuđman drži Titovo poprsje na Pantovčaku te napisao – ako ono “nije opredjeljenje za njegove zločine nego podsjećanje na povijest kroz koju je Hrvatska prošla do svoje samostalnosti, bi li se trebalo čuditi ako netko predloži da se tamo s istom svrhom postavi i Pavelićevo?” Tako mislim i danas.
Subota, 21. veljače
Celibat – razlika između svećenika i čovjeka
Navodno, papa Franjo “kreće u preispitivanje celibata”. Sjetio sam se jedne (ne)zgode iz sela Prološca kraj Imotskoga, kamo na dernek na Veliku Gospu dođe puno svijeta. Jedne je godine na ispomoć mjesnom župniku došao i jedan grkokatolički svećenik iz Zagreba, te je pomogao i u ispovijedanju. Došla mu se ispovjediti jedna starica, koja nije imala bogzna kakvih grijeha. Reče mu kako ponekad zađavleka, to jest pošalje k vragu zločeste unuke. Svećenik joj odgovori: “Bako moja, djeca kao djeca, ni moja nisu bolja”. Šokirana starica je odskočila s ispovjedaonice i rekavši: “Otkud tebi dica, Sotono!” – pobjegla. Što je čednoj starici kod drugih ljudi normalno, kod svećenika je sotonsko. Ta razlika između čistoće svećenika i grešnosti obična čovjeka od 11. stoljeća u katoličkom je svijetu možda najdublji razlog poštovanja prema Crkvi i Božjim službenicima, bez kojega bi vjera bila kao kuća kojoj izmaknete temelje. Istinski katolici u takvoj ruševini ne bi mogli živjeti.
Nedjelja, 22. veljače
“Okupacija” se bori protiv bankara, a ne veterana
Prosvjed što ga je jučer udruga Occupy Croatia (Okupiraj Hrvatsku) organizirala protiv branitelja na Savskoj cesti u Zagrebu doživio je poraz. Okupilo se malo ljudi, građani su negodovali, policija im je spriječila doticaj sa “šatorašima”, pa su se na kraju razišli. “Dok se pokret Occupy u svijetu bori protiv bankara i kapitalizma, u Hrvatskoj ratuje protiv ratnih vojnih invalida”, rekao je potpredsjednik HHO-a Igor Peternel. Već nekoliko mjeseci nastoji se okrenuti javnost i građane protiv prosvjednika ispred Ministarstva branitelja, ali uzalud. Josipović ih je htio ocrniti tvrdnjom da ih vode tajkuni među braniteljima, ministar Matić objavljivao je plaće nekih prosvjednika, njegov im se zamjenik Bojan Glavašević izrugivao, desna prgometla na lijevi pogon htjela ih je pomesti, esdepeovci i mediji optuživali su HDZ da stoji iza njih, častili su ih nazivima “šatoraši”, “šatordžije”, “ultradesničari”... Ipak se treba nadati da braniteljima za postizanje cilja u borbi protiv te agresije i “okupacije Hrvatske” neće trebati vremena koliko im je trebalo protiv četnika.
Utorak, 24. veljače
Stjepan Mesić (od) uvijek je bio - PRO PATRIA
Zbog teksta u kojem sam iznio neke pojedinosti iz njegove časne prošlosti i mene (kazneno) i “Večernji list” (radi odštete) tužio je Stjepan Mesić. Na suđenju protiv “Večernjaka” jučer sam bio svjedok, pa sam sudu podastro obilje dokaza, među inima i citat iz Araličine knjige “Mentalni komunist” u kojem šef zloglasnog KOS-a Aleksandar Vasiljević jednim novinama među ostalim kaže: “S Mesićem sam, kao glavni čovek KOS-a, imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacije i podatke jer smo mislili da možemo da sprečimo sukobe i ekstremizme. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hadezeovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podatci koje sam dobivao od Mesića.” Dakle, i tada i poslije kao predsjednik Mesić je uvijek bio – PRO PATRIA.
Srijeda, 25. veljače
Srećom, Hrvati su izbirljiviji od Grka
Obično nitko nije toliko kukavan kao onaj tko želi okolinu opčiniti hrabrošću, ili tako popustljiv kao onaj tko zavodi nepopustljivošću, ili kompromiser kao onaj tko nastupa beskompromisno, i nikoga stvarnost tako ne pljusne kao onoga tko daje nestvarna obećanja... Takav je mnogo prije nego što se očekivalo ispao grčki premijer Cipras, koji je, u sporazumijevanju s europskim moćnicima, u kojemu je jedino uspio postići da se odsad dželat zove krvnik, pristao i na štednju, i na odustajanje od većih plaća, i na sve drugo na što se prije izbora obrušavao. “Ispričavam se grčkom narodu što sam dao doprinos ovoj iluziji”, rekao je razočarani europarlamentarac i veteran Ciprasove stranke Syrize – Manolis Glezos. Hoće li se hrvatskoj javnosti ispričati ciprinidi Sinčić i Kapović što su tjednima obožavateljski Hrvatskom širili mit o tom grčkom varalici? Naravno, neće, jer revolucionari se nikad nikome nisu ispričavali, samo su rušili i od ruševina pravili postolje za svoju vlast. Srećom, Hrvati su izbirljiviji od Grka.
Četvrtak, 26. veljače
E, da Njemačka ima hrvatsku fiskalizaciju
Sjećamo se kako je Milanović rasistički ironizirao podrijetlo “povjesničara iz Špičkovine” kad ga je taj profesor uljudno poučio o građanskom ratu u Finskoj, a slično su prošli i drugi koji su mu povrijedili taštinu veliku kao Tihi ocean. A sad je stradala i jedna moćna zemlja. Hvaleći hrvatsku fiskalizaciju zbog koje se, čim netko popije kavu, vidi koliko ide državi, rekao je: “Ni Njemačka toga nema!” Znamo da je NDH navijestila rat Americi, koji još traje, s neizvjesnim ishodom kao i sve uspješnije rivalstvo Milanovićeve vlade sa svjetskom gospodarskom silom. Tako ti je to kad se s Berlinom dohvati umišljeni staljinčić iz male Moskve, kako zovu Milanovićevo selo Glavica kod Sinja.
Petak, 27. veljače
Dodjela je Oscara glamurozno licemjerje
Cijeli tjedan traju odjeci dodjele “Oscara” koja me podsjetila na velikog Tolstoja. Mučio ga je osjećaj krivnje što je bogat kraj tolike ruske sirotinje. Taj veliki moralist bio je krajnje nemoralan, okrivljavao je žene za sve nesreće svijeta i muškarcima preporučivao celibat, a skakao je na sve što je sličilo na žensko. Prakticirao je vegetarijanstvo kojeg se lako odricao u provalama mesožderstva. Propovijedao je čovjekoljublje osim kad je trebalo mrziti književnog mu takmaca Dostojevskog, i tako dalje. I velike je nade polagao u film koji je stasavao potkraj njegova života i koji je obožavao. Tom je obožavanju Tolstoju film uzvratio – i dodjela je Oscara tolstojevsko licemjerje.
Sve ljudske nevolje, nepravde i potlačenosti, sve amoralnosti ovoga svijeta koje filmovi prikazuju ne služe ničemu drugome doli glamuru i bogaćenju filmskih kuća, producenata, redatelja, glumaca i ostalih koji u svojim težnjama za bogatstvom i u svojim životima tolstojevski nadmašuju svu pokvarenost svijeta iz njihovih uradaka.
>>Predsjednice, ne uklanjajte Titovo poprsje s Pantovčaka!
>>Tito diktator ili zaslužni antifašist? Jednoznačan odgovor nije moguć
Ivkosicu,stavite si u logotip VL Tita...kada ga toliko volite ti,Toma,Pofuk,Curic i ostale "perjanice"!