Bude li se jednoga dana sastavljala lista važnih Crnogoraca, koji su obilježili svoje vrijeme u Hrvatskoj, onda bi se među njima mogao naći i Veselin Vujović. Taj je crnogorski rukometni znalac kao igrač bio triput klupski prvak Europe i s reprezentacijom bivše države osvajač zlatne i brončane olimpijske medalje, dok je danas vrsni trener. On je u samo nekoliko mjeseci u Zagrebu pokrenuo pravi rukometni „ilirski preporod“. Od slabe i plašljive zagrebačke družine učinio je hrabre i ambiciozne pobjednike. Vujović se tako priključio izuzetnome nizu Crnogoraca. Oni su tu tradiciju hrvatsko-crnogorskih odnosa čuvali i unapređivali više od jednoga stoljeća, a prekinuta je agresijom na Hrvatsku. Moglo bi se reći da je ta tradicija započeta još krajem 18. stoljeća kada je glasoviti hrvatski povijesni i pravni pisac Baltazar Bogišić, rođen u Cavtatu, na poziv crnogorskoga kneza Nikole I. Petrovića udomljen u Crnoj Gori da bi tradicionalni crnogorski zakonik preoblikovao u moderni građanski. Bio je pravni reformator, a za te zasluge uzdignut je i na rang ministra pravosuđa crnogorske kneževine. Hrvatsko-crnogorske veze su prekinute velikosrpskom agresijom na Hrvatsku u kojoj su sudjelovali i mnogi Crnogorci. Bio je to jedan od najnečasnijih činova u crnogorskoj povijesti.
Dolazak izuzetnoga rukometnoga stručnjaka u RK Zagreb možda i nije samo sportski nego i politički važan za hrvatsko-crnogorske odnose. Od sportske izuzetnosti toga dolaska mogla bi koristi imati i politika. Vujovićevi sportski uspjesi možda obnove i napukle i zapuštene veze Hrvatske i Crne Gore. Crnogorsko sudjelovanje u ratu protiv Hrvatske, osobito divljanja po dubrovačkome zaleđu, ostavilo je u Hrvatskoj bijes i traumu. Priključivanjem ratu za velikosrpske ciljeve dio je Crnogoraca prezreo i tradicionalne hrvatske i crnogorske veze. Te pak veze sežu od spomenutog Bogišića i slavnoga hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića. Naime, spomenik Petru Petroviću Njegošu na Lovćenu, a da mnogi to i ne znaju, sagrađen je po Meštrovićevim građevinskim planovima.
Za kulturne i političke veze Hrvata i Crnogoraca je zaslužan i Savo Marković Štedimlija. On se kao i dr. Sekula Drljević, između dvaju svjetskih ratova, kao pobornik crnogorstva odijeljenog od srpstva, posebno bavio crnogorskom etnogenezom. Podrijetlo Crnogoraca izvodio je iz nekadašnje Crvene Hrvatske. I Marković i Drljević su zbog suradnje s Hrvatima i hrvatskim znanstvenim, kulturnim i političkim institucijama nakon Drugoga svjetskoga rata bili proglašeni „ustašama“! Marković je zbog svoga kulturno-političkoga rada robijao u komunističkim tamnicama, od sovjetskih gulaga do Gologa otoka. Drljević je pak nastradao u blajburškome metežu. Možda bi se nešto slično nakon 1991. dogodilo i crnogorskome književniku Jevremu Brkoviću da pred crnogorskim miloševićevcima i „bjelašima“ nije prebjegao u Hrvatsku i dospio u Zagreb. Brković je tijekom Domovinskog rata i svoga boravka u Zagrebu, usprkos trajanju crnogorskog ratnoga ludila, širio i učvršćivao kulturne i političke veze dvaju naroda. Njegovom je zagrebačkom nazočnošću osnažena i crnogorska zajednica u Hrvatskoj. On je svojom osebujnom pojavom i umjetničkom vehemencijom davao svoj politički ton i umjetnički doprinos, ne samo crnogorskoj koloniji u Hrvatskoj nego i hrvatskoj i crnogorskoj kulturi i njihovim vezama. Te su dugotrajne relacije oličene u izuzetnim hrvatskim Crnogorcima. To su ljudi poput Dragomira Kastratovića, znanog kao Drago Tović, stožernog novinara Hrvatskog proljeća. A toj izuzetnoj zajednici pripadaju i filmski redatelji Krsto Papić i Veljko Bulajić kao i slikar Dimitrije Popović te književnik Mirko Kovač. Veselin Vujović nije ni znanstvenik ni umjetnik, ali je u rukometu na svoj način ujedinio i jedno i drugo. Nastavi li sa zagrebačkim rukometašima nizati nove europske pobjede, i on će vjerojatno ući u elitni klub važnih hrvatskih Crnogoraca.
>> Hrvatska treba novog Kolumba s idealom. Spremnog da ga ostvari
naravno da je politika kumovala dolasku crnogorca na čelo rk zagreba..