Ponašanje Radimira Čačića navodi na zaključak da bi svakog važnijeg političara trebalo poslati u zatvor na godinu dana da malo na miru mućne glavom, pročita koju knjigu, prođe proces osobne intelektualne katarze te kao nova, pametnija i poštenija osoba izađe na slobodu.
Naime, Radimir Čačić po izlasku iz pulske kaznionice više nije isti čovjek, a kamoli političar. Čačić je danas smireniji, umjereniji i sve skupa nekako mudriji. Dok se sjedio u Kukuriku koaliciji, poprilično je agresivno vrijeđao političke protivnike i režao na sve neistomišljenike, uključujući medije. Čačić je ostao britka jezika, ali više ne napada toliko bez smisla i cilja; više ne vodi politički rat zbog političkog rata, napokon njegovo javno djelovanje kao da ima neki dublji smisao.
Naravno, i danas se u velikom broju teza teško složiti s Čačićem, ali nekako je čovjek logičniji, manje pod utjecajem amigdale i hormona koji nas guraju u srljanje, svađe, brzoplete akcije. Moglo bi se reći da Čačić djeluje toliko preporođeno i osviješteno da bi čak i onima koji su s puno razloga prema njegovoj politici imali visoku dozu povjerenja moglo pasti na pamet da mu povjere svoj glas.
Prvo, Čačić je nazvao svoju stranku upravo onako kao što je danas treba nazvati. Reformisti kad su Hrvatskoj reforme najpotrebnije! Dobro, o tome kako i zašto se odlučio za ljubičastu za boju stranke teško je nešto reći; vjerojatno su sve druge boje već podijeljene među bitnim strankama. Plava, crvena, zelena, crna... već se zna kome ide koja boja i možda ne treba strahovati da je Čačić u zatvoru ušao u neku psihodeličnoljubičastu političku fazu.
Drugo, Čačić se pokazao majstorom pripreme političkog terena. Na konstituirajuću skupštinu Reformista uspio je dovabiti nasmijanog i popularnog predsjednika Josipovića, a narodni štih političko-seoskog after partyja gdje se obilno točilo pivo doimao se baš kao nešto što treba biračkom tijelu sjeverozapadne Hrvatske. Usto se Čačić poprilično lukavo pozicionirao kad je u pitanju kreiranje mogućih političkih saveza (HDZ, Bandić, regionalne stranke...). Upravo čudi kako sve radi greške te kako se njegov dojučerašnji politički dom, HNS, utapa u beznađu, bezidejnosti i populizmu ministra Vrdoljaka.
Treće i zaključno: Čačićeve riječi najveći su politički prevrat u hrvatskoj političkoj povijesti: “Cilj nam je država u kojoj sudstvo ne sudi u sprezi s politikom i novcem, gdje je manji i efikasniji javni sektor, od politike odvojeno upravljanje javnim tvrtkama. Predimenzionirana javna uprava i tvrtke teret su privatnom poduzetništvu kojemu se ništa ne isplati raditi”, rekao je Čačić na osnivačkoj skupštini reformista. To je, možemo reći, svojevrsni politički haiku onoga što Hrvatskoj treba i potpuno je nevjerojatno da dolazi upravo iz Čačićevih usta. Kad Čačić počinje govoriti o odvajanju politike od javnih tvrtki ili o depolitizaciji niza važnih pozicija u državnoj upravi, onda se ipak nekako moramo podsjetiti da je upravo on, Radimir Čačić, bio tata ključnih političkih imenovanja u javnim poduzećima, državnim tvrtkama te državnoj upravi. Štoviše, Čačić i njegov HNS strelovito su postali simbolom mehanizma stranačkog uhljebljivanja malo poznatih regionalnih političara i drugog stranačkog kadra na vrlo važne pozicije. Sjetimo se samo s kojim je žarom Čačić branio imenovanje Zlataka Koračevića u HEP, čovjeka koji je prije toga vodio i upropastio Lepu iz Lepoglave, a što baš i nije bila naročita kvalifikacija za vođenje najvažnije tvrtke u državnom vlasništvu.
Ukratko, Čačić vuče super poteze, ali se nekako, kad je u pitanju on, čovjek koji se vidi kao veliki neimar hrvatskih javnih radova, ipak pitamo mijenja li to vuk dlaku ili je promijenio ćud. Hoće li se možda ipak dogoditi da Čačić dobro prođe na izborima pa da u HEP osvane njegova Natalija? U ljubičastom.
>> Čačić oštetio HNS, ali nije ojačao reformiste
