navigacija Hrvatska
nova sinteza

J. B. Tito - Staljinov agent koji je srušio komunizam

William Klinger, povjesničar kojega citiraju koliko i Banca, dokazuje kako je Tito uspio istodobno iblefirati Staljina i Churchilla pa izgraditi svoj balkanski komunistički imperij

Foto: Arhiva autora

Prvi sveobuhvatni znanstveni rad o nastanku, ustrojstvu i djelovanju Ozne tiska se – na talijanskom jeziku! Knjiga “Stvaranje i razvoj jugoslavenskog aparata sigurnosti 1914.-1948.” izaći će u Trstu početkom jeseni. Napisao ju je povjesničar William Klinger. U registru “Google Authors” koji kvantificira broj citata u svjetskoj znanstvenoj publicistici, Klinger ima skor kao Ivo Goldstein i Tvrtko Jakovina skupa, a od povjesničara na našim temama premašuje ga jedino profesor Ivo Banac.

Usprkos imenu, William Klinger (r. 1972.) nije neki Amerikanac njemačkog podrijetla koji se odlučio pozabaviti hrvatskom historijom. Taj 40-godišnji momak Riječanin je neobična imena s prezimenom iz Pakraca, odakle je podrijetlom njegov otac, čakavac po materi rođenoj iznad Kvarnera. Roditelji su sinu dali nekonvencionalno ime, a on je zatim izgradio nekonvencionalan “multinacionalni” profesionalni identitet. Fakultet je završio na talijanskom, u Trstu, no zadnju je godinu kao stipendist austrijske vlade slušao na njemačkom, u Klagenfurtu. Magistrirao je na engleskom u Budimpešti i naposljetku doktorirao u Firenci, gdje je 2007. obranio radnju pod naslovom “Negotiating the Nation: Fiume, from Autonomism to Statemaking 1848-1924”). To bi otprilike značilo – Pregovorima do nacije: Rijeka od autonomaštva do državotvorstva. Zanemaren riječki fenomen – njena državnopravna zasebnost po kojoj je postala najmanjom državom-članicom Kominterne – za razliku od Jugoslavije, koja to nikad nije bila, u središtu je Billovih preokupacija.

Klinger radi kao povjesničar Centro di Ricerche Storiche di Rovigno, akademske istraživačke institucije u kojoj financiraju stručnjake koji se koriste arhivom predivno uređene palače na najljepšem trgu u staroj jezgri Rovinja. S obitelji on pak živi u Gorici pa je naučio i furlanski ladinski, jezik iz skupine retoromanskih jezika, blizak raeto-romanschu, onom uvrnutom autentično švicarskom jeziku kojim razgovaraju gorštaci u zabitom kantonu Graubünden. Budući da živi u dvojnom gradu, podijeljenom nekoć kao Berlin na Goriziju i Goricu, William je, naravno, fluentan i na slovenskom. Bez zapreka čita ruski, što je važan jezik balkanskih arhiva. Zato je razgovor s njim kao leksikografska avantura – idiome, uzrečice i usklike on miješa kao Robin Williams: “seveda”, “s naše gore listovima”, “nego ča”, “e tutti altri”… Ali, sva ta silna lingvistička i povjesničarska erudicija nužna je oprema za nekoga tko se otputio u samotničku istraživačku avanturu. Njegov je znanstveni put originalan. Akademski ronin prezire rutinersku historiografiju što se bavi epizodistima te izbjegava zabranjeno. Takav ga je učenjački fundamentalizam neizbježno doveo do – Tita, polumitskog, neobjašnjenog junaka 20. stoljeća.

Djelo koje formira Klingerov habitus kvarnerskog ronioca u povijesne dubine bila je seminalna knjiga profesora Ive Banca “Nacionalno pitanje u Jugoslaviji” (1988. u hrvatskom prijevodu). Do pada komunističke države, patent na modernu povijest držali su Jaroslav Šidak i Mirjana Gross, a njihov akademski progenij bio je sterilan i ne postoje monografije, primjerice o Khuenu Héderváryju ili o Anti Paveliću, dok je o stogodišnjici Hrvatsko-ugarske nagodbe standardno djelo objavio memorandumovac Vasilije Krestić, na ćirilici, u izdanju Srpske akademije nauka! Znači, nije pokriveno ni 19. stoljeće pa se nije moglo ući ni u dvadeseto. Zašto? Valjda se nije smjelo dok je trajala “hrvatska šutnja”, a poslije, naprosto, ništa se nije dogodilo, raspala se znanost… Klingera to nije moglo zahvatiti jer je ostao na periferiji, ali s europske strane granice!

Poslije deset godina akademske izobrazbe objavljuje prvi rad o Titovu usponu na vlast u kojem razmatra političku kvintesenciju revolucije i represije. Tiska ga rimski časopis “Fiume”, što ga izdaje Udruženje za fjumansku povijest i kulturu – to su bivši autonomaši (liberalni mađaroni) koji prethode talijanskoj iredenti. Tu mu je 2009. izašao tekst o nastanku i poslijeratnom razvoju aparata jugoslavenske sigurnosne službe. Ova je tema za Talijane vrlo intrigantna jer zahvaća zbivanja u Furlaniji i Julijskoj krajini, gdje su jugoslavenski partizani operativno kontrolirali talijanske, a OZNA, pod slovenskim Berijom, Ivanom Mačekom Matijom, praktično upravljala Komunističkom partijom Italije na terenu… Klingerov napis dobio je velik odjek pa ga, primjerice, široko citira politički publicist Giampaolo Pansa u knjizi “Žrtve ne zaboravljaju” 2010., gdje se prvi put postulira kako se 1945. u sjevernoj Italiji vodio pravi građanski rat crvenih i crnih.

Za Klingera Ozna je glavno sredstvo Titove revolucionarne taktike u preuzimanju vlasti. Represivni aparat na oslobođenom području, Ozna je istodobno glavni relej za prikupljanje podataka na okupiranom. A obavještajna djelatnost za Tita je pritom važnija od same oružane borbe jer je Jugoslavija bila podijeljena na pet okupacijskih zona, dok je on imao jedinstvenu komandu. Uz dobru obavještajnu službu, mogao je manevrirati iskorištavajući slabosti pojedinih neprijatelja. Pretpostavka da je vojna operativa od drugorazrednog značenja vodi Williama Klingera k dalekosežnim ocjenama o karakteru i razvoju Narodnooslobodilačkog rata.

Uzmak Nijemcima iz Grčke

Kad je u to ušao, William je morao sebi razjasniti ukupnu Titovu strategiju partizanskog ratovanja. Stoga odlazi u londonski National Archives ne bi li u izvorima otkrio kako Britanci vide balkansko ratište. Trebalo mu je puno truda da razjasni vojne depeše i dovede ih u korelaciju s dnevnim događajima na terenu. Ali, kad je to pojmio, uočio je bitnu stvar što razotkriva prave Titove preokupacije i ambicije. Klinger je pronašao i publicirao planove za saveznički vojni pothvat koji nije ostvaren – famozno iskrcavanje na Balkanu što se, pod šifrom “Operation Antagonise”, trebala provesti krajem 1944. – na Lošinju. Ondje bi se angloameričke efektive velike mediteranske invazijske eskadre upotrijebile za desant i stvaranje uporišta s aerodromom odakle bi se, najkraćim putem, udarilo prema domicilnom teritoriju Reicha. Churchill je to gurao želeći što više smanjiti prostor u srcu Europe koji bi zaposjela Crvena armija. No, Amerikanci su bili protiv razdvajanja snaga jer su, za njemačkog protunapada u prosincu 1944., zamalo pretrpjeli poraz u Ardenima.

Amerikanci ne žele Ruse na Atlantiku, a želi li drug Tito Britance na dalmatinskom kopnu? Ni pod razno jer je on kod Staljina izborio povjerenje da drži Balkan. Osim toga, da se Englezi iskrcaju recimo u Crnoj Gori, pridružili bi im se četnici, a što bi to onda značilo za poslijeratne aranžmane? Kako da to, dakle, drug Tito spriječi? Na dva načina – prvo, pregovorima s Nijemcima i, drugo, pregovorima s Englezima.

U hotelu Esplanade u Zagrebu, Velebit i Đilas vode još potkraj 1943. separatne pregovore s predstavnicima njemačke vojske. S Abwehrom ih je povezao Ivan Stevo Krajačić, bivši rezident ruske obavještajne službe. Sporazum možda nije postignut, ali je rezultat ipak ispao takav da je pasao svima, osim Churchillu. Poslije uništavanja partizanske glavnine na Neretvi i Sutjeski, Titova se vojska učvršćuje na jadranskoj obali, gdje je prisutnost Angloamerikanaca nepoželjna. U depeši Staljinu zabilježio je šef Kominterne Dimitrov, Tito obećava da će im se suprotstaviti svim sredstvima, ako do toga dođe. Od njih ipak prima pomoć preko engleske baze na Visu, dok obavještajna logistika ide preko ruske baze u Bariju. Dotle se prema Rusima raspoređuju četnici, koji zasigurno neće s njima u kombinaciju, ali istodobno nisu velika prepreka završnom sovjetskom prodoru. Između ta dva tamponska “oslobođena teritorija”, partizanskog i ravnogorskog, od Saveznika je relativno zaštićena glavna njemačka osovina, put uzmaka Armijske grupe E iz Grčke – za njih je strateški raspored snaga prilično povoljan!

Kod Napulja Tito se zatim sastaje s Churchillom. Tu mu je, nesumnjivo, rekao svoje historijsko “možda” (i zatim otišao obići netom oslobođeni Vatikan, ušavši u crkvu sv. Petra s pripasanim pištoljem). Zapadni saveznici stali su ga poslije toga podupirati i slati mu oružje, a pokušali su iskrcati i male kontingente na Braču i kod Mostara. Ta je ključna runda pripala Titu – poslije toga svi ga priznaju kao savezničkog glavnokomandujućeg za Balkan, dok ruske trupe dolaze tek da obave posao: zauzmu Beograd i protjeraju Wehrmacht.

O ovome je Klinger također pisao za “Fiume”, a još neke dijelove objavio je u časopisu “Quaderni”, izdanju njegova rovinjskog instituta također na talijanskom. Znači, zaključuje William, Tito je stekao Staljinovo povjerenje, a blefirao je Churchilla, što zaista nije loše, i u krilo mu je pala sovjetska franšiza za Balkan, gdje je odlučio izgraditi svoje vlastito komunističko carstvo po uzoru na Hazjajinovu Moskoviju!

Čim se pojavila ruska vojska, drug Tito prebacuje 1. proletersku u “unutrašnju operativu” kao vojno-represivni organ Ozne, dok će kasnije tu funkciju preuzeti KNOJ, formacija nastala iz „letećih četa“ PPK (Protiv pete kolone). U sklopu 1. proleterske osnovan je i prvi (vojni) sud, i to već početkom 1942., što znači da su organi vlasti odmah stavljeni u funkciju “diktature proletarijata”, postavši tako željezna ruka revolucije. “Ono što njegovi zapovjednici na terenu nisu mogli shvatiti”, kaže Klinger, “a on to ne smije izravno poručiti borcima jest da su narodnooslobodilački odbori i rad na zaposjednutim područjima važniji od partizanije, kamo se kadrovi šalju tek kad su provaljeni, potrošeni u ilegali…” Legitimitet buduće vlasti, to je najvažnije. Narodni heroji koji će pasti u borbi bit će pak sveci toga novog “kraljevstva božjega”. Potrebno je primarni cilj – preuzimanje vlasti, revoluciju, prikriti oružanom borbom u gerili, s kojom se ne može (a i ne treba!) izvojevati pobjedu. Nju može osigurati samo ofenziva u frontovskom ratovanju.

Kad su Tita poslije rata priznali za legitimnog cara polumitske gorske redute u koju čak ni Rusi ne žele izravno ući, on počinje razvijati projekt u koji je ušao još kao ilegalni šef enkavedeovske operative za cijelu Europu. Klinger smatra da je 1940., s padom Francuske, u Europi ostala jedino KPJ s dokazanom sposobnošću djelovanja u ilegalnim uvjetima. Njegov punkt u Zagrebu imao je vezu s Kominternom, odnosno NKVD-om i, posebno, drugom radiostanicom, s vojnom obavještajnom službom GRU, sve ekipirano moskovski školovanim obavještajcima poput Krajačića i Josipa Valdesa/Vozduha/Vokšina/Kopiniča. Imali su zaista dalekosežne kontakte… U Americi (ondje je Stevan Dedijer upućen da studira nuklearnu fiziku kod Einsteina na Princeton), na Kubi (gdje su jugoslavenski komunisti obnovili Komunističku partiju očišćenu od trockista), u južnoj Francuskoj, u Italiji, u europskoj regiji i posvuda gdje su plovili brodovi i kretali se pomorci organizirani u sindikate revolucionarnih pomorskih radnika. Od sveobuhvatne enkavedeovske svjetske mreže, Titov partijski pogon u ratu pretvara se u nešto drugo – u organizaciju koja će stvoriti regionalni balkanski i zapadnoeuropski komunistički imperij.

S Churchillom na obali Temze

Tome je prethodila promjena “revolucionarnog operacionog sustava”. U početku zadani je format “lenjinistički” – revoluciju dižu radikalizirani kadrovi pa je šire preko sindikalnih i masovnih legalnih organizacija fanatizirajući potlačene radnike i uličnu masu. Tu raniju koncepciju prorađivao je Tito na kursu u Moskvi. No, koncem dvadesetih format se mijenja – drug Staljin shvaća da s revolucionarnim masama možeš obaviti prevratnički posao, ali ne možeš zavladati drugim državama. Potrebna ti je oslobođena energija nacionalizma. To je “nova revolucionarna formula” koja uključuje ispravno, staljinističko “rješenje nacionalnog pitanja” kroz stvaranje Narodnog fronta. Zato Tito dobiva direktivu da osnuje KP Hrvatske i KP Slovenije, što provodi 1937. iako za to uopće nije zainteresiran jer djeluje u ilegalnosti pa ne može stvarati širok savez s antifašističkim strankama i pokretima. No, format se morao poštovati jer je kod Kominterne kao i kod McDonald’sa sve jednoobrazno.

Nacionalna i nacionalnooslobodilačka komponenta bit će također presudan legitimacijski faktor za Titovo revolucionarno preuzimanje vlasti u Jugoslaviji. O tome je Klinger napisao novu knjigu “OZNA – Strategija i taktika jugoslavenskih komunista”, a priprema i drugu, publicističku (Tito’s Clandestine Empire: From Conspiracy to the World Stage) koja će objasniti nastanak Titova “tajnog imperija”, pothvata koji ga je i doveo u sukob s centralom komunističke multinacionalke u Moskvi.

Kad su Saveznici u Teheranu priznali Titov “avnojski” suverenitet na Balkanu, on je do kraja rata još morao definirati granice te svoje države. Sve ostale “narodne demokracije” u Europi naprosto su nacionalne države pod vlašću isprva prikrivenih komunističkih garnitura, a jedino je njegova – imperij, naslijeđen od Karađorđevića i, zatim, proširen, “oplemenjen” njegovim vlastitim ambicijama. Osim naroda i teritorija bivše Jugoslavije, drug Tito ima značajnu “aktivu” u Italiji, gdje kontrolira KPI, dok njegove trupe drže Trst, a ilegalna operativa i mnogo šire područje. Na Balkanu, Albaniju je praktično stavio pod svoje te zaposjeo dvjema divizijama. Instruktori CK KPJ instalirali su u Politbiro titoista Koču Dzodzea. Planira se stvaranje jugoslavenske “sedme republike” koja bi uključivala Kosovo. U Grčkoj vode se prave vojne operacije – to je europski Korejski rat koji je trajao sve do 1949. godine. Svu logistiku komunističkom vođi Markosu Vafiadisu, ratnom zapovjedniku makedonske gerilske armije, pruža JNA, a operacijama se upravlja iz Generalštaba u Beogradu. I ne samo to. Na sastanku eurokomunističkih partija u Poljskoj, što će zatim prerasti u Informbiro – u Titovim percepcijama to je njegova Eurokomunistička internacionala – jugoslavenska delegacija, kako svjedoči Đilas, ima ulogu “najstarijeg brata”. Ona provodi liniju prema smjernicama koje im u povjerenju daje Molotov. Jugoslavenski brodovi krijumčare oružje na jug Francuske i isporučuju ga komunističkim ćelijama. General Lister, zapovjednik iz Španjolskog građanskog rata, dolazi u Beograd s generalnim sekretarom Partije Santiagom Carrillom i dobiva čin general-majora JNA te instrukcije da započne ustanak u Pirenejima. Cijela se stvar razvija odlično – previše dobro, zaključit će drug Staljin…

Svjetska sila bez pretpostavki

Tito je u zemljama “narodne demokracije” popularniji od domaćeg rukovodstva. Lokalne vođe su prezreni, a Titu plješću na ulicama! Drug Staljin okreće kormilo, ali to druga Tita neće zateći nespremna... Na početku hladnoratovske konfrontacije, Angloamerikanci su shvatili su da su izgubili cijelu istočnu Europu, dok se Zapadna trese budući da komunistički pokret u Francuskoj, Belgiji i Italiji kuha revolucionarni prevrat kroz uličnu i parlamentarnu borbu – klasični lenjinistički format. Drug Staljin totalno ih je preveslao: svjetski komunistički pokret čvrst je monolit, od Tihog do Atlantskog oceana.

I onda, iznenada, ukazuje se spasonosna kombinacija, adut će naći u Churchillovim rukama. Drug Tito javlja pouzdanom vezom (Velebit, Fitzroy MacLean) da bi promijenio dres i zaigrao za Mayfair. Odmah ga prima mlada britanska kraljica, a sam Churchill dočekuje na obali Temze, gdje je doplovio “Galebom”, odjeven u skromnu teget-uniformu gross-admirala. Vrhunski tajni agent Kominterne defektirao je na Zapad, pa kad mu uvale cigle dvije milijarde dolara, bezgraničnu opskrbu hranom i strateškim materijalima te četiri stotine ultramodernih mlaznih aviona, izvest će nevjerojatan pothvat. S grčkim kraljem, kojega je do jučer pokušavao svrgnuti oružanom revolucijom, slika se na Propilejima. Tito i vatrena crnka Jovanka te kralj i kraljica, svi u bijelom, pojavljuju se na fotografijama što izgledaju kao da ih je snimio Cecil Beaton. Zatim s Grčkom i ataturkovskom antikomunističkom Turskom, članicama NATO pakta, sklapa Balkanski pakt, koji će vojno spriječiti sovjetski prodor na Mediteran. U Italiji razbija promoskovsku i stvara disidentsku “eurokomunističku” partiju koja vodi “kulturkampf” i parlamentarnu borbu, poput laburista. Priznaje Zapadnu Njemačku i ondje podupire socijaldemokrate, pa uspostavlja više nego bliske odnose s njihovim lijevim krilom Herbertha Wehnera i centrom Willyja Brandta.

Zatim sam počinje svjetski džihad – organizira globalni pokret nesvrstavanja kao antikolonijalističku alternativu revoluciji, što će legitimirati svakog egzotičnog diktatora koji je u prijateljstvu s izumiteljem novog “kulta ličnosti”. U ovom je kultu zaista više ličnosti nego kulta, za razliku od priprostog izvornika – Josif nije kao Joža volio hollywoodske filmove! Klinger primjećuje kako se osnovna revolucionarna matrica uvijek perpetuira u borbama za očuvanje svakog komunističkog režima. U Rusiji uvijek je prisutna velika vojna sila koja vodi vječite ratove na dalekoj periferiji. U Kini, Maova seljačka armija opsjeda gradove, pa se to reprizira u Kulturnoj revoluciji. U Jugoslaviji pak postoji permanentna prijetnja nacionalističkog prevrata (ili bratoubilačkog rata) po uzoru na scenarij iz 1941. Država se menadžira balansiranjem iz saveznog centra tehnikom vruće-hladno.

Prosvjednici na Trgu maršala Tita koji u Zagrebu pokušavaju razriješiti pitanje o tome “je li drug Tito bio dobar za nas Hrvate”, ne uočavaju poantu tog historijskog lika. A on je, kaže Klinger, obnovio jugoslavenski imperij i pretvorio ga u svjetsku silu iako za to nije bilo stvarnih pretpostavki. Bez ekonomske snage ili populacijskog kvantiteta nepostojeće jugoslavenske nacije te s iluzijom imperija maslijeđenim od Habsburgovaca i Karađorđevića, izrastao je u faktor međunarodne politike samom superiornom državničkom vještinom. Nepogrešiv, beskrupulozan vlastodržac nadigrao je i Churchilla i Staljina. Sve je, naravno, bio blef, ali kakav!

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)
Ispravi pogreške

Komentari

Registracija
  • Mirisna Mirisna

    13.08.2012 u 13:03h

    Zanimljiv je taj Centro di Ricerche Storiche di Rovigno. Na web adresi nema stranica na hrvatskom jeziku. Kako bi kazao Wittgenstein: Granice mog jezika.... Kad pročitate (na talijenskom) što piše o Hrvatskom proljeću čiji su pripadnici prepoznali štetočinske namjere Srba i Talijana, a na štetu Hrvata, razvidno je da je Centar za povijesna istraživanja, Rovinj nastavak protuhrvatske politike Rapalskog ugovora iz 1923.
    0 0% 0
  • -obrisani- -obrisani-

    13.08.2012 u 11:47h

    jioshua ambroz mayer - tićo, postideo ga se ne bi ni - adolf - hićo
    0 0% 0
  • Lavica7 Lavica7

    13.08.2012 u 06:59h

    Nakon ovog 20-godisnjeg dobra i uspjeha, sve vezano uz Tita izgleda kao mit i legenda. Mir, rad, krov nad glavom, smijeh, pjesma... Kao sto bi rekao Mladen Delic..."ljudi moji da li je to moguce"... I to gdje? Na brdovitom Balkanu! Nikad vise.
    0 0% 0
  • Mirisna Mirisna

    13.08.2012 u 13:03h

    Zanimljiv je taj Centro di Ricerche Storiche di Rovigno. Na web adresi nema stranica na hrvatskom jeziku. Kako bi kazao Wittgenstein: Granice mog jezika.... Kad pročitate (na talijenskom) što piše o Hrvatskom proljeću čiji su pripadnici prepoznali štetočinske namjere Srba i Talijana, a na štetu Hrvata, razvidno je da je Centar za povijesna istraživanja, Rovinj nastavak protuhrvatske politike Rapalskog ugovora iz 1923.
    0 0% 0
  • -obrisani- -obrisani-

    13.08.2012 u 11:47h

    jioshua ambroz mayer - tićo, postideo ga se ne bi ni - adolf - hićo
    0 0% 0
  • Lavica7 Lavica7

    13.08.2012 u 06:59h

    Nakon ovog 20-godisnjeg dobra i uspjeha, sve vezano uz Tita izgleda kao mit i legenda. Mir, rad, krov nad glavom, smijeh, pjesma... Kao sto bi rekao Mladen Delic..."ljudi moji da li je to moguce"... I to gdje? Na brdovitom Balkanu! Nikad vise.
    0 0% 0