Uslijed ranijih nesuglasica uoči saborskih izbora u studenom 2007. Šeksov odnos sa Sanaderom bio je na putu dodatnog narušavanja. Najprije, a slično nekim Tuđmanovim stavovima, Sanader je Šeksu zamjerio, kako je smatrao, neuspjeh učinkovite političke kontrole Glavaša i njegove skupine. Naravno, radilo se samo o taktičkom manevru čija je krajnja svrha bila uvjeriti Šeksa kako je njegovo vrijeme u politici prošlo. I, zaista, neposredno pred izbore, Sanader mu je predložio odustajanje od nove saborske kandidature i prihvaćanje nominacije za suca Ustavnog suda, što nije bilo ništa drugo doli prijedlog za odlazak u političku mirovinu. Šeks je ponudu, očekivano, odbio, i s novopronađenim žarom se upustio u, kako se očekivalo, neizvjesnu političku borbu u IV. izbornoj jedinici. Naime, mnogi su pretpostavljali, među njima i Sanader, kako HDZ-u u Slavoniji, zbog Glavaševe političke akcije, slijede teška vremena: u tom smislu, izborni neuspjeh mogao bi prisiliti Šeksa možda i na odustajanje od politike. Umjesto toga, HDZ je opet ostvario poziciju relativnog izbornog pobjednika, osvojivši upravo u IV. izbornoj jedinici šest saborskih mandata (nasuprot Glavaševom HDSSB-u koji je osvojio dva). U okolnostima dramatičnog stranačkog raskola, rezultat HDZ-a u jedinici u kojoj je Šeks bio prvi na listi i koordinator izbornih aktivnosti može se ocijeniti u najmanju ruku jednakim onome ostvarenim na izborima 2003.
Sanaderov odlazak
Ipak, izlazak Glavaša iz HDZ-a znatno je oslabio Šeksovu političku poziciju. Naime, gubitak, dugogodišnjeg povjerljivog čovjeka u Slavoniji, i uza sva njegova politička iskakanja, sasvim je sigurno išao u korist sada ključnom Šeksovu protivniku u vrhu HDZ-a, odnosno Sanaderu. To je jasno na vidjelo došlo do izražaja prilikom određivanja osobe koja će, u okolnostima nove HDZ-ove izborne pobjede, voditi Sabor. „Sjedimo dolje u separeu saborskog restorana“, izjavio je kasnije Šeks, „sami, nakon ručka, i on [Sanader] stavi nogu preko noge, otpije gutljaj vina, povuče dim cigare i kaže: Znaš, Vlado, odlučio sam da predsjednik Sabora bude Luka Bebić“. Na stranu sve dublji personalni jaz između Sanadera i Šeksa, uz Glavašev ostanak u HDZ-u ovo se sigurno ne bi dogodilo. Ovako je Šeks prihvatio odluku stranačkog čelnika, ali bilo je jasno kako su odnosi između dvojice ljudi, kako je dobro primijetio jedan novinar, sada postali „ledeno hladni“. Za Šeksa su samo relativno zadovoljstvo bile činjenice da je ipak postao potpredsjednik Sabora i da je izabran na mjesto potpredsjednika HDZ-a. Događaj je bitan jer upućuje na osnovna obilježja državne vlasti u vrijeme, kako se to često naziva, zrelog sanaderizma: moćni predsjednik Vlade najutjecajnija je ličnost u državi, pri čemu su stupovi te moći odani ministri i čelnici uprava javnih poduzeća, nakloni mediji, konformistički raspoložen predsjednik države, jalova oporba i imobilizirani unutarstranački suparnici. Dok se u Tuđmanovo vrijeme moglo govoriti o poistovjećivanju izvršne vlasti s državnim mehanizmom u cjelini, dotle ju je Sanader učinkovito izdvojio pa otud i tvrdnja o paralelnim strukturama moći. Nikakvo čudo što je, onda, kasnije naprasno Sanaderovo povlačenje ostavilo u nedoumici i tako iskusne političare kakav je Šeks. Naime, u nekoliko navrata on je javnosti Sanaderov odlazak tumačio njegovim zamorom i željom za povlačenjem, kako je, primjerice, izjavio u siječnju 2010. Ipak, Šeks je doživio trenutak revanša jer je upravo on stajao iza odluke o brisanju Sanadera, „svog bivšeg dobrog prijatelja i stranačkog šefa“, iz članstva HDZ-a.
Šeks će nakon Sanaderova odlaska postati jedan od najpouzdanijih saveznika nove čelnice HDZ-a Jadranke Kosor. Intenzivirat će i djelovanje u Saboru gdje će predvoditi međustranačku radnu skupinu koja je imala zadaću izraditi konačni nacrt promjene Ustava, što je bio jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u EU. Složen rad na četvrtoj promjeni Ustava od njegova izglasavanja u prosincu 1990. bit će na trenutke prekidan vrlo zvučnim, ali, u suštini, marginalnim političkim sukobljavanjima. Pokretanje kaznenih postupaka protiv Sanadera i njegovih najbližih suradnika pružit će HDZ-u priliku da pokaže volju za beskompromisnim raščišćavanjem negativnosti iz bliske prošlosti, ali će, istovremeno, dopustiti i političkim protivnicima mogućnost za postavljanje neugodnih pitanja. Primjerice, obrana Damira Polančeca, jednog od ministara u obje Sanaderove vlade, očekivano je pokušala odgovornost prenijeti na kolektivna tijela odlučivanja unutar HDZ-a: „Sanader je bio najvažniji, ali nije mogao samostalno donositi važne odluke, morao je dobiti podršku Predsjedništva HDZ-a“. Na ovo su se odmah uhvatili u oporbi, pa je SDP-ov zastupnik Željko Jovanović iznio tvrdnju – „vrh HDZ-a jest u smislu političke odgovornosti zločinačka organizacija“ – kojom će pružiti priliku Šeksu da povrati nešto od dovitljive političke borbenosti ranijih dana. Naime, Šeks je uzvratio tvrdnjom da Jovanovićeva izjava zaziva primjenu članka 129. Ustava prema kojoj Ustavni sud jedini nadzire ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka te bi, u skladu s navedenim, mogao razmotriti i zabranu SDP-a. Napeta politička atmosfera potom se prenijela u sabornicu prilikom rasprave o povjerenju Vladi. Rijetki su prozreli bit manevra: u kontekstu sudskih procesa do jučer visokim dužnosnicima HDZ-a Šeks je uspio saborsku raspravu skrenuti sa središnje teme i, kao još jedan koristan dobitak, na izvjestan način ojačati vlastitu poziciju u stranci. Šeksov politički bok otvoren je i nastavkom političko-pravosudne trakavice vezanom za zločine u ratnom Osijeku 1991. Sredinom siječnja 2011. Šeks je odlučio stati na kraj medijskim špekulacijama i drugim neformalnim pritiscima o vlastitoj ulozi u svemu te je DORH-u dao dragovoljan iskaz o svojim saznanjima. U kratkim crtama, Šeks je izjavio da nema saznanja o zločinima koji su stavljeni na teret Glavašu i drugima, odnosno, na pitanje o prilikama u gradu, izjavio je da je, pored ostalog, izviješten kako u Osijeku djeluje peta kolona koja je odgovorna za smrt nekih civila. Mediji su se odmah dokopali iskaza i ono što je uslijedilo može se, bez ikakvog krzmanja, nazvati najgorom javnom hajkom koju je Šeks ikada doživio. Primjerice, u jednom danu, o njemu je 17 redakcija objavilo ukupno 30 priloga. Gotovo svi su bili optužujuće naravi, odnosno u njima se tvrdilo kako je Šeks Glavaševu (ali, i vlastitu) odgovornost pokušao prebaciti na leđa neuhvatljive pete kolone), čime je postao „četvrti Glavašev odvjetnik“, ili kako je, kao „pravi gospodar ratne Slavonije“, u biti on odgovoran za, u najmanju ruku, zataškavanje počinjenih zločina. Bilo je i insinuacija druge vrste. Neki novinari povlačili su paralelu između navodne Šeksove krivnje za puštanje na slobodu zagrebačke obitelji Zec i njegova iskaza kojeg su očito ocijenili neistinitim. Prema ovakvim i sličnim tumačenjima, kojima nedostaje svaka dokumentarna utemeljenost, a očito je i kako su politički neobjektivna – svejedno su, usprkos toga, našla mjesto i u znanstvenim studijama o kaznenoj politici u Hrvatskoj – Šeksovo djelovanje od 1991. pa na dalje može se promatrati i kao uspješan pokušaj izbjegavanja njegove navodne kaznene te političke odgovornosti.
Šeks se na davanje iskaza odlučio nakon što je programska direktorica Amnesty International za Europu i središnju Aziju Nicole Duckworth izjavila kako ta organizacija ima dovoljno dokaza temeljem kojih bi DORH protiv njega trebao pokrenuti istragu. „Amnesty je zabrinut“, izjavila je „što hrvatske vlasti nisu pronašle temelja za istragu protiv Vladimira Šeksa. Kao takav, bio je odgovoran za nadzor svih aktivnosti na tom [osječkom] području. Kako iz izjava svjedoka, presuda i izvještaja nevladinih organizacija i medija proizlazi, Šeks možda nije napravio nijedan korak da spriječi, suzbije ili izvijesti nadležne državne organe o povredama Ženevske konvencije. Amnesty je zabrinut što optužbe protiv Šeksa nisu istražene.“. Povijest se tako, na način kojemu nije nedostajalo ironije, vratila u Šeksov život jer je upravo on prije više od dvadeset godina utemeljio hrvatsku sekciju Amnestya. Ipak, iznenađuje da je ovako ugledna međunarodna organizacija s nevjerojatnom lakoćom čitav niz nesuvislih izjava i dokaza dvojbene prirode pretvorila u vrlo tešku optužbu. Dio objašnjenja sasvim sigurno leži i težini trenutka: naime, upravo tada su se kraju približavali pregovori oko ulaska Hrvatske u EU. „Nostalgija za propalom zajednicom [Jugoslavijom], reanimirana novim regionalnim projektima, još je i te kako prisutna. Šeksu se želi suditi“, uočio je jedan splitski novinar, „kao jednom od simbola te nezavisnosti. Nema više Tuđmana i Šuška, ostao je on.“.
Marginaliziran u HDZ-u
Javnost se tih dana mogla zabavljati i medijskim špekulacijama oko navodnog političkog razlaza između Šeksa i Kosorove. Prema novinarima Novog Lista: „U subotu se Jadranka Kosor u Karlovcu slikala s Vladimirom Šeksom, ali vjerojatno je to bilo zadnji put“. Naravno, za sve ovakve ili slične tvrdnje izvori su po pravilu bili anonimni ili neimenovani, ali važnije je za primijetiti kako se njima poručivalo da je Šeks politički teret kojeg se vladajući HDZ treba riješiti ukoliko hoće zadovoljiti nepisane uvjete za pristup EU. Pored demantiranja optužbi za zataškavanje zločina u ratnom Osijeku, razlog zbog kojeg je Šeks naručio stručnu analizu pisanja medija o njemu tijekom siječnja 2011. bio je upravo ovaj. Šeks se ponovno našao u središtu političke scene prilikom donošenja Zakona o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, kojeg je Sabor usvojio u listopadu 2011. Zakon treba promatrati kao pokušaj saborske većine da se anulira učinak zakonskog rješenja kojim si je Srbija prisvojila pravo na univerzalnu jurisdikciju nad svim optuženicima za zločine genocida, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i dr. počinjene na području bivše Jugoslavije. Drugim riječima, Hrvatska je spomenutim zakonom poslala snažnu političku poruku drugim državama bivše Jugoslavije, ali i tijelima odlučivanja EU-a, koja je trebala dovesti do toga da Srbija povuče svoj zakon o univerzalnoj jurisdikciji. Šeksov angažman oko zakona, kojeg se može ocijeniti presudnim, treba gledati i u kontekstu činjenice da je upravo tih dana za njim, Glavašem, Merčepom, Vekićem i drugima Srbija raspisala tjeralicu (nastalu još 1992., a aktualiziranu upravo početkom siječnja 2011.), temeljem koje je onda nadležnom hrvatskom ministarstvu pravosuđa proslijedila zahtjev za pokretanje postupka izručenja (primjerice, utvrđivanje identiteta putem uzimanja otiska prstiju). Zakon je ubrzo popularno nazvan Lex Šeks, a kasnija događanja potvrdila su njegovu opravdanost: u aktualnoj rezoluciji Europskog parlamenta Srbija je pozvana na preispitivanje egzistentnosti zakona o univerzalnoj jurisdikciji.
Pobjeda lijeve koalicije predvođene SDP-om na saborskim izborima 2011. dovela je Šeksa, u dvadesetogodišnjem političkom životu samostalne Hrvatske, tek drugi put u poziciju oporbe. Ipak, radilo se o jednom od težih političkih poraza i HDZ-a i Šeksa osobno. Gledajući iz retrospektive, moglo bi se reći kako se radilo o početku zasluženog odlaska u političku mirovinu. Barem je na Šeksovu političku poziciju tako gledalo novo vodstvo HDZ-a, koje od svibnja 2012. vodi Tomislav Karamarko. Kako to obično biva u hrvatskoj političkoj praksi, novo vodstvo odlučilo se za marginalizaciju poraženih unutarstranačkih suparnika pa je Šeks, pred neumitnim opozivom, sam odlučio podnijeti ostavku na mjesto potpredsjednika Sabora. U kratkom, ali emocijama i ironijom nabijenom govoru, zahvalio se na podršci svojim stranačkim kolegama u Saboru i, po prvi puta u fascinantnoj političkoj karijeri, nastavio obnašati dužnost „običnog“ saborskog zastupnika. Iako su mnogi pretpostavljali kako bi mogao napustiti HDZ-a, bolji Šeksovi poznavatelji uočili su da to ne bi bilo dosljedno s njegovim ranijim ponašanjem u kritičnim unutarstranačkim trenutcima.
Šeks se brzo povratio političkoj svakodnevici. Ona se uglavnom sastojala od povremenih istupa u Saboru, medijskih nastupa u vezi s ustavno-pravnom problematikom, sudjelovanja na obilježavanju različitih državnih i HDZ-ovih obljetnica i slično. Čini se da mu nekadašnju političku strast u prvom redu povrate javni obračuni s preostatcima komunističkog mentaliteta i još uvijek nedovršena pravosudna saga vezana uz ratni Osijek. U ljeto 2013. Glavaš je demonstrirao specifičan smisao za humor poslavši mu iz zatvora u Mostaru tri identične razglednice naslovljene „Dragi prijatelju“! što je izazvalo očekivanu znatiželju medija. Ona je, pak, bila mnogo manja u jesen 2014. kada je najavio da više neće kandidirati na saborskim izborima. Nakon svega može se samo zaključiti kako se i to prije ili kasnije moralo dogoditi.
>> Sanader je želio Šeksa poslati u Ustavni sud i tako politički umiroviti
>> Pokušaj puča: Šeksov manevar za smjenjivanje Mesića i Manolića
smatrao je da ga je vrijeme pregazilo ------------------------------------------------------------- vrijeme je pokazalo ko je bio spreman za gaženje.