Vlasničke razmirice hrvatske Vlade i MOL-a zbog upravljanja hrvatskom nacionalnom naftnom kompanijom Inom ne jenjavaju. Unatoč obostranim tvrdnjama da su posvećeni pronalasku kompromisne mogućnosti nastavka “strateškog partnerstva”, pregovori Vlade i MOL-a, barem naizgled, ne pomiču se s mrtve točke. Novi potres mogao bi se dogoditi nakon objave pravomoćne presude u slučaju Ina-MOL koja se uskoro očekuje. Obje strane dosad su, barem službeno, izbjegavale komentirati pregovaračke pozicije, no hrvatski ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak odlučio je prekinuti taj silenzio stampa i za Večernji list odgovoriti na pitanje koji su uvjeti hrvatske Vlade da se brak Ine i MOL-a nastavi i u budućnosti. Vrdoljak je jasan: Bez izdvajanja Ine iz sastava MOL-a, podjele upravljačkih odgovornosti te jamstva ulaganja 3,5 milijardi dolara u njezin razvoj, dogovora neće biti.
:: Gotovo devet mjeseci prošlo je od početka pregovora hrvatske Vlade i MOL-a. Jesmo li danas bliže ikakvu dogovoru o budućnosti Ine?
Možda će ovo malo neobično zvučati, ali odgovor na to pitanje zapravo trebaju dati kolege iz MOL-a. Onoga trenutka kad postanu svjesni realnosti – a realnost je da se Međudioničarski ugovor i model upravljanja Inom moraju izmijeniti – tad će dogovor biti blizu. MOL je dosad tvrdo inzistirao na zadržavanju postojećeg stanja, odnosno odbijao je uopće razgovarati o mogućnostima promjene modela upravljanja. U takvim okolnostima, to je sigurno, dogovor neće moći biti postignut, ali ni pregovori se neće moći pomaknuti s početne točke.
:: No, u MOL-u su se više puta žalili na tempo pregovora tvrdeći da se sastanci odvijaju previše rijetko i kako zbog toga Ina trpi štetu.
To je, ponajprije, nelogično. Ako je Inin model upravljanja dobar, a kompanija pod MOL-ovom upravom napreduje – kao što MOL tvrdi – kako onda održavanje takvog statusa šteti kompaniji? Upravo suprotno, meni koji želim da se taj loš sustav promijeni u interesu je da se pregovori odvijaju što brže, a MOL-u da spriječi bilo kakve promjene.
:: Zašto traže ubrzanje pregovora?
U javnim istupima to traže, a iza kulisa rade upravo suprotno. Već mjesecima nisu u stanju odgovoriti na naš prijedlog novog sustava upravljanja. Zašto? Ja razumijem njihovu želju da takvim medijskim istupima zaustave pad vrijednosti dionica svoje kompanije koja se događa u proteklih godinu i pol. To je s poslovne strane legitimno. No, ti njihovi interesi nemaju nikakve veze s dužnostima hrvatske Vlade i interesima hrvatske države.
:: Koje su to dužnosti i interesi?
Dužnost Vlade je da osigura poštovanje zakona i presuda hrvatskog pravosuđa, a interes hrvatske države da Ina – kao okosnica nacionalnog gospodarstva i energetskog sustava – dobro posluje. Ako je prvostupanjska presuda hrvatskog suda utvrdila da je trenutačni model upravljanja Inom sklopljen u korupcijskom aranžmanu, ako je utvrđeno da on nije usklađen s hrvatskim zakonima i ako, na kraju, analiza poslovanja Ine pokazuje kako taj model upravljanja rezultira padom poslovanja i vrijednosti tvrtke, onda Vlada nema izbora nego inzistirati na promjeni tog modela. Kolege u MOL-u jednostavno moraju shvatiti da to nije pitanje izbora i kako se odugovlačenjem pregovora ništa neće riješiti. Nijedna buduća vlada neće moći zastupati drukčiji stav od ovoga.
:: Kakav bi morao biti novi model upravljanja Inom?
Ina se mora razvijati kao samostalna, vertikalno integrirana naftna kompanija – onako kako je to i predviđeno Međudioničarskim ugovorom hrvatske Vlade i MOL-a 2003. U toj kompaniji oba strateška partnera preuzela bi odgovornost za upravljanje tvrtkom u skladu sa svojim dioničarskim udjelima, ali tvrtka bi funkcionirala kao samostalna kompanija, a ne kao MOL-ova podružnica.
:: Znači li to da tražite dekonsolidaciju Ine iz MOL-ove bilance?
Ina mora biti samostalna kompanija, a evidentno je da samostalna kompanija ne može inkorporirana u MOL-ove poslovne rezultate.
:: No, dekonsolidacija Ine podrazumijevala bi i znatan pad vrijednosti MOL-ove dionice, odnosno gubitak za kompanijine dioničare. Smatrate li da je realno očekivati kako bi na tako nešto mogli pristati?
Ja ne želim spekulirati o tome kako razmišljaju kolege u MOL-u. Činjenica jest da dekonsolidacija podrazumijeva gubitak, no MOL-ova dionica i ovako već mjesecima pada. Očito će kolege u MOL-u morati procijeniti što im je u ovom trenutku prihvatljivije. Zanimljivo je da je još na prvom sastanku pregovaračkih timova tadašnji šef MOL-ova izaslanstva Sandor Csany rekao kako je “u slučaju da Vlada procijeni kako MOL loše upravlja kompanijom, MOL čak spreman i prepustiti upravljanje hrvatskoj strani”. Ubrzo nakon toga Csany je napustio poziciju glavnog pregovarača.
:: Ta se izjava poklapa s uobičajenim stavom MOL-a da je Ina bolja kompanija otkad oni njome upravljaju. Vi smatrate da nije?
Bitni su samo objektivni pokazatelji, a oni su sljedeći. Od 2009. do danas Inine rezerve ugljikovodika – dakle temelj vrijednosti svake naftne kompanije – smanjile su se za 23 posto, a proizvodnja za 30 posto. Prerada je pala za 20 posto, a veleprodaja za 10 posto. No, ono što je posebno uznemirujuće, od 2010. do danas iz godine u godinu smanjivale su se kapitalne investicije stopom od 40 posto godišnje. Jesu li to rezultati kojima bih ja ili bilo koji drugi dioničar Ine trebao biti zadovoljan?
:: Je li se u sklopu pregovora raspravljalo o ovim pokazateljima?
Mi smo kolege ih upoznali s tim podacima i ostalim spoznajama koje su naši konzultanti iz tvrtki AT&Kearney i Oil&Gas Consulting utvrdili analizirajući poslovanje Ine te s međudioničarskim odnosima Vlade i MOL-a.
:: Osporavaju li oni te brojke?
Ne osporavaju, jednostavno zato što su to činjenice. Mi sada možemo govoriti o tome kakve su bile tržišne i ekonomske okolnosti, koje su bile prepreke ulaganjima i tako dalje, no činjenica je da je poslovanje Ine danas na otprilike 17 posto nižoj razini nego 2010. Ako se zna da svojim poslovanjem Ina generira oko 9,4 posto hrvatskog BDP-a, nije teško izračunati da smo u četiri godine, samo na temelju lošijeg poslovanja te tvrtke, izgubili 1,5 posto BDP-a. To je rezultat upravljanja Inom na Hrvatsku. Iako je važno znati da su u isto vrijeme MOL-ovi rezultati sve bolji.
:: U MOL-u tvrde da je njihov model upravljanja utemeljen na tržišnom principu.
Tu apsolutno podržavam kolege iz MOL-a. Inom se mora upravljati u skladu s tržišnim principima. No, pritom je se mora tretirati kao samostalnu kompaniju, a ne kao podružnicu MOL-a. Uostalom, koji su to tržišni principi vidljivi u Ini? U pet godina smanjen je broj zaposlenih za 3.000. S druge strane, investicije su srezane za četiri puta. Pa koji je onda smisao tih otpuštanja ako nije oslobađanje sredstava za investicije? Uskoro će poslovanje još pasti pa će se morati rezati rashodi novim otpuštanjima, što će opet izazvati novi pad poslovanja i tako ukrug dok kompanija ne nestane. Je li to tržišni princip?
:: No, neosporno je da ni Vlada svojim odlukama se ide na ruku Ini. Povećavaju se porezi, oduzete su im dozvole za istraživanje, a i nedavnom prisilnom prodajom plina kompanija je pretrpjela gubitak.
Ne vjerujem da Zsolt Hernádi dugoročno može biti nedostupan hrvatskom pravosuđu
To su samo izgovori i isprazni pokušaji MOL-a da prikrije svoje loše rezultate. Spominjete prisilnu prodaju plina – tko je kriv što Ina nije na vrijeme osigurala dovoljan kapacitet skladišta? Na tom plinu zaradile su dvije tvrtke – HEP i mađarski MET. Volio bih da netko u Ini odgovori na sljedeće pitanje: kako je moguće da oni u Zagrebu nisu znali da treba zakupiti kapacitete skladišta, a mađarska kompanija – koja je u 50-postotnom suvlasništvu MOL-a – to je znala? Čiji je to propust? Tražit ću odgovor na to pitanje jer je i RH kao vlasnik 44 posto Ine zbog tog propusta pretrpjela gubitak. Takvi se problemi stalno događaju, a izravna su posljedica načina na koji se trenutačno upravlja Inom. Meni je jasno da to ne funkcionira, kao što mi je jasno da je iz perspektive MOL-a to funkcionira savršeno.
:: Zašto?
Vrlo jednostavno. U razdoblju od 2009. do 2012., dok je Inina proizvodnja pala za dva posto, proizvodnja MOL grupe porasla je za deset posto. Inine dokazane rezerve pale su za deset posto, a MOL-ove porasle za osam posto. Inine kapitalne investicije u istraživanje i razvoj pale su za 23 posto, a MOL-ove porasle za 33 posto. Dakle, ovaj model upravljanja Inom, iz perspektive MOL-a i njegovih dioničara, uistinu je dobar. Iz perspektive Ininih dioničara pak takav je da bi kroz pet godina mogao dovesti do likvidacije kompanije. A to je tek priča od 2009. Pravo je pitanje kako bi Ina izgledala da su ispoštovane sve obveze koje je MOL kao strateški partner preuzeo 2003.
:: Koje su to obveze?
To je funkcioniranje Ine kao samostalne kompanije, udvostručenje rezervi ugljikovodika do 2012., proizvodnja 70 tisuća barela ekvivalenta nafte dnevno, dovršetak modernizacije rafinerija, zadržavanje tržišnih udjela na postojećim tržištima te širenje maloprodajne mreže na druga tržišta jugoistočne Europe. Pri tome su sva tržišta bivše Jugoslavije, osim Slovenije, trebala biti ekskluzivno Inina.
:: Te obveze nisu ispoštovane?
Prema iscrpnim proračunima i simulacijama koje su proveli naši konzultanti, šteta koja proizlazi iz razlike između obveza i onoga što je učinjeno mjeri se u milijardama kuna.
:: Možete li konkretizirati?
Ukratko, Inine rezerve ugljikovodika danas vrijede 5,6 milijardi dolara manje nego što bi trebale, zbog nemoderniziranih rafinerija kompanija je izgubila prihode od 564 milijuna dolara, a zbog gubitka tržišnog udjela u Hrvatskoj i činjenice da se umjesto Ine u regiji širio MOL, danas je njezin maloprodajni udjel 47 posto niži nego što je trebao biti. To je sažetak strateškog partnerstva s MOL-om.
:: Nije li pomalo neozbiljno kriviti MOL za loše poslovne poteze Ine u razdoblju od 2003. do 2009., kad su kompaniju vodili kadrovi koje je imenovala hrvatska Vlada?
Neosporno je da odgovornost za te propuste snose svi tadašnji čelnici Ine, pa tako i oni koje je imenovala Vlada. Iako to ne lišava MOL od njegova dijela odgovornosti, neki potezi tadašnjih predstavnika hrvatske Vlade meni su teško razumljivi.
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
:: Primjerice?
Recimo, teško mi je razumjeti zašto je tadašnja vlada dopustila da MOL uđe na maloprodajna tržišta Hrvatske i Srbije, s obzirom na to da je to bilo u potpunoj suprotnosti s Međudioničarskim ugovorom. Prvo je MOL bez ikakve konzultacije u Hrvatskoj kupio Tifon, a onda je od tadašnje Uprave Ine zatražio dozvolu da se širi i u Srbiji. Tadašnji hrvatski članovi Uprave taj su njihov zahtjev podržali, a odobrio ga je i Nadzorni odbor na čelu s tadašnjim ministrom Ivanom Šukerom. Javno postavljam pitanje: koji je tu bio interes Ine ili Republike Hrvatske? Nema cijene po kojoj se smije odustati od državnih interesa!
:: MOL se danas poziva na taj dokument?
Da, oni danas na temelju toga tvrde da širenjem na Srbiju nisu prekršili ugovor, no mi se s tim ne slažemo. Smatramo da Nadzorni odbor Ine nije imao pravo donositi odluke koje zadiru u Međudioničarski ugovor. To je mogla samo Vlada RH sklapanjem aneksa ugovora s MOL-om.
:: Je li to dio arbitražne tužbe koju je Hrvatska podnijela protiv MOL-a?
Da, to je jedan dio tužbe, a analiza koju sam već spominjao omogućila nam je da vrlo precizno kvantificiramo štetu koju je Republika Hrvatska pretrpjela zbog MOL-ova neispunjenja preuzetih obveza u Ini te konzekventni odštetni zahtjev.
:: I MOL je podnio tužbu zbog nepreuzimanja plinskog biznisa. Postoji li mogućnost da se dogovori obostrano odustajanje od tužbi, kako ovih dana spekuliraju domaći mediji?
Ponajprije, te tužbe nisu u vezi jedna s drugom. Što se tiče MOL-ove tužbe, činjenica je da je sporni ugovor – na kojem se tužba temelji – prvostupanjskom presudom hrvatskog suda okarakteriziran kao rezultat korupcijskog djela. S obzirom na to, ni ova vlada ni ijedna druga ne može krenuti u realizaciju tog posla jer bi na taj način i sama počinila kazneno djelo. Dapače, ako se ovakva presuda potvrdi i u drugom stupnju, Vlada automatizmom mora krenuti u proces proglašenja tog ugovora ništavnim. A u takvom slučaju ni MOL-ova tužba više neće imati osnova. S druge strane, ako smo utvrdili da naš partner nije ispunio svoje obveze, logično je da moramo tražiti odštetu. Dakle, to su dva odvojena procesa, iako moram naglasiti da nije bila želja hrvatske Vlade da se odnosi rješavaju arbitražnim putem. To je MOL-ova inicijativa, oni su prvi pokrenuli arbitražni postupak.
:: Dakle, nema mogućnosti da odustanete od tužbe?
Postoji mogućnost, ali ona nije ni na jedan način povezana s MOL-ovom tužbom. Dakle, uspijemo li dogovoriti novi, kvalitetan model upravljanja, te od svojih partnera dobijemo čvrsta jamstva da će nam nadoknaditi štetu koja je proizašla iz lošeg i nezakonitog upravljanja Inom, arbitražna tužba bila bi nepotrebna.
:: Očekujete da će MOL nadoknaditi štetu? Na koji način bi se ta odšteta isplatila?
Naš je prijedlog vrlo jasan. Da bi se Ina stabilizirala i osigurala preduvjete za održiv rast u budućnosti, u idućih pet godina potrebno je investirati više od tri milijarde američkih dolara. To je nešto u čemu MOL može igrati važnu ulogu, pogotovo s obzirom na to da bi znatan dio tih investicija bio usmjeren na projekte istraživanja i razvoja u Hrvatskoj. Povećanjem vrijednosti Ine i MOL bi kao najveći dioničar profitirao, pa stoga vjerujem da bi takav model mađarskim kolegama mogao biti prihvatljiv.
:: Što ako u MOL-u odluče da nisu spremni na dogovor kakav im vi nudite te odluče prodati dionice Ine – kao što su već nekoliko puta najavljivali?
To je isključivo odluka MOL-a i meni je teško analizirati njihova razmišljanja. Mi nemamo mogućnost utjecati na njihovu odluku o prodaji dionica Ine pa o tome ni ne razmišljamo. Što se hrvatske Vlade tiče, u ovom trenutku jedini mogući partner u Ini je MOL, no pod jasnim uvjetima. Proda li MOL dionice nekome drugom, i taj će morati zadovoljiti te uvjete. To je vrlo jasno i evidentno je da će netko tko kupi MOL-ov udjel u Ini biti svjestan kako time preuzima i obveze prema hrvatskoj Vladi.
:: Je li dugoročno moguća suradnja Vlade i MOL-a, ako je čelni čovjek MOL-a Zsolt Hernadi istodobno i bjegunac od hrvatskog pravosuđa?
Ja osobno ne vjerujem da Zsolt Hernadi, ako se procesni uvjeti ispune, dugoročno može biti nedostupan hrvatskom pravosuđu. Hrvatska je punopravna članica EU, naše pravosuđe funkcionira prema svim standardima EU, što je u konačnici ratifikacijom našeg pristupnog sporazuma potvrdila i Mađarska. Dakle, vjerujem da će prije ili kasnije gospodin Hernadi dobiti priliku iznijeti svoju obranu pred hrvatskim sudom, no pitanje njegova izručenja ne želim i ne mogu dovoditi u vezu s pregovorima. Naše je osigurati da Ina posluje kao uspješna, samostalna kompanija. MOL je dobrodošao da u tome sudjeluje, a pitanje Hernadija u konačnici će riješiti nadležne pravosudne institucije.
:: Je li u konačnici problem Ine politički problem ili tek pitanje efikasnog upravljanja gospodarstvenim subjektom, kao što neki tvrde?
Ina je neosporno gospodarski subjekt, ali ne bilo kakav. Ina i danas, u ovakvom stanju, predstavlja polovicu ukupne hrvatske energetike. Dakako, ona mora funkcionirati kao tržišna kompanija, no na sve tvrdnje da se politika ne treba baviti Inom odgovorit ću citirajući izjavu mađarskog premijera Orbana. On je rekao: “MOL je perjanica mađarske industrije. Ponosni smo na njega, jako ga cijenimo i po potrebi ćemo ga zaštititi. Ako bilo tko dovede u pitanje integritet MOL-ovih zaposlenika, mi ćemo na to uvijek odgovoriti”. U čemu je problem ako hrvatska Vlada zastupa isti takav stav prema Ini?
manje priče vrdoljače moj, manje priče...a više posla...ministar si gospodarstva, a za vrijeme tvog mandata hrvatsko je gospodarstvo doživjelo totalni kolaps...