Što su beskućnici nevidljiviji ljudi u ovoj zemlji, vidljivija je naša kolektivna neljudskost, bezdušnost i nehumanost. Mi koji se volimo hvaliti da nismo nehumani kao Orban zidom smo se u vlastitom dvorištu ogradili od gladnih i promrzlih sugrađana bez krova nad glavom, koje ne vidimo i ne čujemo i kojima ne nosimo deke kojima će se ugrijati ni tople napitke. U Hrvatskoj ima od najmanje 500 do nekoliko tisuća ljudi bez doma kojih se sjetimo svake godine 10. listopada, na Svjetski dan beskućnika, i brzo ih zaboravimo.
Ljudi poput nas
Prvo sveobuhvatno istraživanje o beskućništvu u Hrvatskoj proveo je tim Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu u sklopu projekta “ReStart – podrška beskućnicima za tržište rada“, kojeg je nositelj zagrebački Ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, a partneri su još i socijalno-uslužna zadruga Martinov plašt te udruga RCCG Dom nade. Ukoričeno istraživanje “Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj” autorica Olje Družić Ljubotine, Marijane Kletečki Radović i Jelene Ogreste iz Studijskog centra socijalnog rada nije samo znanstvena analiza o nevidljivim ljudima s dna socijalne ljestvice u našoj navodno socijalnoj državi nego knjiga koja razbija predrasude o ljudima koji su nekad živjeli poput nas, nakon koje se s osjećajem mučnine morate zapitati “gdje je nestao čovjek”? U Hrvatskoj živi najmanje 500 beskućnika, koliki je kapacitet 14 prenoćišta i prihvatilišta u 11 gradova, a “tamna brojka”, navode autorice, doseže i nekoliko tisuća beskućnika koji nemaju prijavljeno boravište ni prebivalište te žive u ruševinama i napuštenim objektima. U istraživanju je anketirano 266 beskućnika u dobi od 21 do 86 godina. Zbog predrasuda mnogi misle da su beskućnici nekonvencionalne osobe, osebujna stila života i da je “život na ulici” njihov izbor. Ali nije. Samo su imali manje sreće i više nevolja u životu od nas koji imamo dom.
Nada u bolje sutra
Većina beskućnika prije je bila u podstanarstvu (39,8%), njih 28,6% živjelo je u kućanstvu sa (su)vlasnikom stana ili kuće, a 12,4% imalo je stan ili kuću. Do beskućništva su ih doveli gubitak posla, narušeno zdravlje, bolest ili smrt bliskog člana obitelji, dugovi, deložacije, obiteljsko nasilje, prijevare pri kupnji ili prodaji stana. Hrvatski beskućnici u prosjeku su bez krova nad glavom pet godina i među njima i u nas i u svijetu premoćno pretežu muškarci. Autorice istraživanja objašnjavaju da je u Hrvatskoj dio muškaraca nakon razvoda braka ili raskida veze napustio stan ili kuću prepustivši je djeci i partnerici, a sebe izložio podstanarstvu, a potom i gubitku krova nad glavom.
Prosječna dob hrvatskog beskućnika je 51,4 godine, a najveći postotak ispitanih imao je između 41 i 65 godina. Najviše ih živi u Zagrebu, njih čak 36,2%, zatim u Splitu (9,9%) te u Dubrovniku (8,7%). Nešto manje od dvije trećine beskućnika ima srednje strukovno obrazovanje, četvrtina osnovnu školu, a fakultet njih 6,4%. Među beskućnicima je oženjenih 7,9%, razvedenih 41,3% i nevjenčanih 42,9%, a gotovo 60% ih ima djecu, većinom punoljetnu. Preživljavaju od jednokratne pomoći koja godišnje iznosi maksimalno 2500 kn, minimalne mjesečne naknade od 800 kn, a njih petina od povremenih poslova. Kad dođu na razgovor za posao, kaže Robert: “Gledaju te kao da si građanin drugog reda, misle da smo pijanice, drogeraši.” A još je veći problem što nemaju osobnu iskaznicu. “Tražio sam ja posao, tražio sam sve, ali nitko te neće bez osobne, nemaš se gdje prijaviti i to je problem”, opisuje Nikola.
Onima koji su korisnici prenoćišta problem je, priznaje Davor, kako ispuniti dan na ulici, osobito zimi. Jedino što im preostaje jest nada u bolje sutra. Tako Leonard kaže: “Vrijeme nosi svoje, nikada ne treba gubiti nadu. Ja sam baš u priči to isto napisao. Ne smiješ gubiti nadu. Život se mijenja...”
Znao sam pet-šest dana ništa ne jesti, a dobri bi ljudi pomogli
– Znao sam po pet-šest dana ništa ne jest. Razmišljam šta ću. Bilo mi došlo da uzmem ciglu, da razbijem prozor, sačekam miliciju, policiju, da me odvede samo da se mogu najest, al’ nešto me uvijek sprečavalo. Imo sam sreće da sam, pa dobro, ajde da kažem, dosta na dobre ljude naišao pa su me znali izvuć, pomoć, tako, ali takva vremena idu da... šta ćemo... – riječi su Karla koje pokazuju poštenje gladnog i neosjetljivost društva na njegovu glad.
Dobio sam otkaz nakon 20 godina, pa su umrle majka i baka
– Znači, najprije sam radio u ciglani 20 godina i onda sam dobio otkaz. Poslije tog otkaza majka mi je preminula od srčanog udara, koji se dogodio nesretnim slučajem. Onda je nakon mjesec i pol umrla baka. Tu mi se skupilo svega. Morali smo odraditi majčinu smrt, novčano nismo bili u mogućnosti platiti sve i onda smo uzeli na dug, malo kao na kredit. I tako je sve krenulo jer nismo mogli otplaćivati kredit – objasnio je Petar kako je završio na ulici.
Jučer sam imao sreće i našao 40 boca, i svijeću, i cipele i kapu
– Jučer sam imao sreće. Imao sam 40 boca. Nije puno. Zaradio sam 20 kuna. Kante sam pogledao, sve je prazno, nigdje ništa. Boce ne bih našao. Ljudi koji me znaju ponekad mi daju nešto. Pa mi pomognu, pa si uzmem kaj mi treba. Ne moram žicati cigarete, ići po pepeljarama tražiti čikove... Jučer sam, hvala Bogu, i svijeću našao, našao i cipele i kapu. Ne, pa ne možeš ti toliko zaraditi kad ne ide – govori Domagoj o preživljavanju i kopanju po kantama za smeće.
Kažu “nazovi me” i ne shvaćaju da nemam kuna na mobitelu
– Sad se suočavam s nekim problemima s kojima se ljudi koji normalno žive ne suočavaju. Ne mogu shvatiti. Kažu: “Nazovi me”... Kako ću te nazvati kad nemam kune na mobitelu? Ja, da bih nazvao za posao, moram ići barem jedno dva dana skupljati boce da bih skupio nešto love tako da je, ono... moj nekakav dan teško objasniti nekom tko nije bio u takvoj situaciji – kazao je Nikola istraživačima o poteškoćama beskućnika kad traže posao.
Spavao bih na rivi, kad imaš torbu, misle da si stranac i ne diraju te
– Ovde ja, kad sam došo, još su bila lipa vremena pa se moglo i na klupi spavat na rivi, pa nitko te ne gleda. Imaš torbu, misle stranac, pa te nitko ne dira, tako... Dobro, u Zagrebu imaš te napuštene barake, pa se uvučeš u vreću za spavanje i spavaj, tako da, to je to – kaže Karlo o životu na ulici. A drugi beskućnik Vinko govori: “Spavao sam po tramvajima, autobusima. Najgore je vikendom, u noćnim busevima. To bude pijano, ludo, ne možeš spavati.”
> > “Ostat ću bez kuće zbog duga od 12.000 kuna”
Kako za te ljude država nema stan a emigrante iz Afrile i Azije će stambeno zbrinuti i zaposliti?