Često se govori o hrvatskim autohtonim proizvodima zaštićenima u Hrvatskoj ili Europi. Postupak zaštite moraju provoditi i kasnije kontrolirati za to ovlaštene tvrtke. Jedna je od njih je i Biotechnicon poduzetnički centar, tvrtka nadležna za kontrolu oznake izvornosti i zemljopisnog podrijetla hrane te ekološku poljoprivredu. Biotechnicon "štiti" sedam od osam naših u Europi zaštićenih proizvoda te 14 od 18 zaštićenih u Hrvatskoj. Direktorica tvrtke dipl. ing. agr. Ana Marušić Lisac otkriva tajne tog posla, a sada, u dane kolinja, i ona kaže da je pravo vrijeme da domaći proizvođači zatraže zaštitu svojih proizvoda.
Koliko je realno autohtonih hrvatskih proizvoda koje bi bilo vrijedno i potrebno zaštititi?
U Hrvatskoj je registrirano 18 proizvoda, od toga je osam na razini Europske unije. Novih desetak proizvoda je u postupku izrade projekta zaštite, tako da uskoro možemo imati tridesetak proizvoda. Hrvatska je izrazito bogata proizvodima koji imaju specifičnost, bilo sirovine, bilo metode proizvodnje, bilo drugih svojstava koja su potrebna da bi se zaštita provela. U bazi podataka, koju kao ovlašteno kontrolno tijelo za oznake izvornosti i zemljopisnog podrijetla od 2006. godine vodimo, postoji oko sto proizvoda koji se svojim svojstvima kvalificiraju za registraciju. Propisi koji reguliraju ovo područje za poljoprivredne i prehrambene proizvode postoje u EU od početka devedesetih i oni daju točne definicije i postupak koji se u proizvodnji poljoprivrednog ili prehrambenog proizvoda treba poštovati da bi se zaštitio. Dakle, regulativa ne utvrđuje kako se takvi proizvodi proizvode, nego što je od dokaza potrebno i na koji način se ti dokazi moraju prezentirati da bi nadležno tijelo svake zemlje članice dodijelilo državnu zaštitu takvom proizvodu, a potom dobio i EU zaštitu. Usto, regulativa utvrđuje kako se zaštićeni naziv smije koristiti jer zbog oznake s certifikatom potrošači su spremni platiti višu cijenu.
Imam dojam da je takvih proizvoda relativno malo, zašto ih nema više?
Mogu reći da nam se u ovih desetak godina prikupljanje pisanih dokaza o proizvodnji i korištenju zaštićenog naziva pokazalo kao najveća poteškoća. Naime, u projektima zaštite jedan se dio odnosi na specifikaciju proizvoda, i tu smo imali odlične projekte, jer su ih izrađivali profesionalci na znanstvenim institucijama. No, drugi dio projekta zaštite odnosi se na dokazivanje proizvodnje tijekom više desetljeća te na korištenje naziva koji se štiti. Tu smo nailazili na brojne probleme, jer naša tradicionalna proizvodnja nije dokumentira. Trebalo je obilaziti knjižnice, arhive u Beču i Budimpešti, tražiti u crkvenim knjigama, starim kuharicama... A Europa traži i dokaze iz trgovačkog poslovanja, da bi se dokazalo postojanje proizvoda na tržištu.
Ne čemu treba ubrzano raditi?
Nemamo zaštićen nijedan sir, a sirevi su velik potencijal. Ne postoji ono što bi se zvalo hrvatski sir, ali imamo velik broj različitih sireva jedinstvenih zbog područja proizvodnje. Postoji i niz mesnih proizvoda, jedan je dio već, nasreću, u postupku registracije. Ni med nije zaštićen, a to je naš izrazito kvalitetan proizvod, koji je uvijek povezan s podnebljem.
Zašto samo osam proizvoda na razini cijele Europe i samo 18 na razini Hrvatske?
Postupak je složen i treba ispuniti brojne uvjeta. To je trošak i to smatram osnovnim razlogom zašto se proizvođači boje ovih postupaka. No, odgovarajućom edukacijom samih proizvođača, ali i potrošača, moguće je izgraditi sustav u kojem će takvi proizvodi dobiti na važnosti, na domaćem tržištu i u turizmu.
Čini li država dovoljno za zaštitu svojih proizvoda?
Projekt zaštite pokreće se odozdo, sami proizvođači prepoznaju koristi zaštite na tržištu. Dakle, država ne pokreće projekte zaštite. Često županije pružaju potporu svojim proizvođačima, primjerice plaćaju konzultanta za zaštitu, potrebne analize, certifikacijski postupak u prvim godinama zaštite. Mjerama ruralnog razvoja država je razvila posebnu mjeru koja pomaže proizvođačima da se uključe u sustav certificiranja proizvoda. Očekuje se da će takve mjere početi u prvoj polovici 2016. godine.
Je li bilo proizvoda za koje se tražio certifikat, ali ga nisu uspjeli dobiti?
Postoje proizvodnje kod kojih se utvrde nesukladnosti sa zahtjevima specifikacije. To i jest svrha certifikacije proizvoda, da samo proizvodi koji u svim proizvodnim fazama imaju dokazanu sukladnost, mogu na kraju proizvodnje dobiti certifikat i koristiti se zaštićenim nazivom. Npr. kod pršuta to može biti nedovoljna težina buta, kod kiselog kupusa to može biti druga sorta od one koja se smije koristiti, a može se dogoditi i da proizvođač ne poštuje trajanje pojedine proizvodne faze.
Što se događa kada se na tržištu pojavi proizvod istog imena, a koji nije certificiran?
Necertificiranih proizvoda na tržištu ima iz različitih razloga. Mnogo je neznanja, ali i loših namjera, jer kudikamo je lakše prodati proizvod koji ima poznato ime i dobru reputaciju. Takvi proizvodi mogu doći s potpuno drugačijeg područja, mogu doći s područja proizvodnje, ali od proizvođača koji nisu u sustavu certifikacije i ne proizvode sukladno specifikaciji. To su sve nedopuštene radnje i predviđeno je njihovo sankcioniranje. Zato je važno uvođenje reda na tržištu inspekcijama. No, najbolje je kada sami potrošači imaju dovoljno znanja da izbjegavaju krivotvorine i da ih znaju izbjeći.
Što znači certifikacija proizvoda za proizvođače?
Certifikat podržava vjerodostojnost proizvoda i njegovu kvalitetu jer uključuje kontinuirane kontrolne aktivnosti. Nadalje, u smotrama, natjecanjima i na manifestacijama sudjelovanje se sve više ograničava samo na certificirane proizvođače. Nije nevažno spomenuti da proizvođači koji su certificirani ostvaruju znatno viši broj bodova ako se žele koristiti nekim od fondova iz Programa ruralnog razvoja, a mogu sudjelovati i u programima promocije, koji se vrlo izdašno financiraju iz sredstava EU. *
nas najveći adut je bezvizni režim za izbjeglice