Ako kao točnu uzmemo definiciju da svaki totalitarizam, što mu je onda i glavna odlika, najprije postavi ideju kakav mora biti čovjek koji će činiti društvo, a onda iskoristi sve mehanizme sustava da takvog čovjeka i dobije, mirne duše možemo reći da danas posve nepobitno živimo u totalitarizmu. Uporno nam se pokušava odrediti mjerilo unutar kojeg se smijemo kretati, uglavnom stiješnjeni koordinatama nacije – religije – kapitala. Ne samo da se ne dopušta individualan odabir kakavim Hrvatima trebamo biti, nego se uporno gura uniformirano hrvatstvo; neinteligentno, represivno, agresivno i necivilizirano. To bi trebao biti obrazac nacionalne reprezentacije koja će nas razlikovati od drugih i činiti sebi svojstvenima.
A što ako poželim biti loš Hrvat? I to ne zbog ranije navedenog, nego onako, iz hira ili fore. Moje je neotuđivo pravo biti bilo kakvim Hrvatom sve dok to moje pravo nikoga ne ugrožava i ne tjera u plač. Isto kao i odnos prema Bogu, koji je umjesto intimne i ponizne tišine postao vanjskom manifestacijom i figom pod nos svim neistomišljenicima. O kapitalu da i ne govorimo. On je i naciju i Boga stavio na platni spisak i sad se samo poigrava i manipulira žestokim emocijama preko kojih proizvodi sukobe. Umjesto zadivi pa vladaj, postalo je zavadi pa vladaj, a upravo ulazimo u fazu u kojoj će vrijediti zadavi pa vladaj.
Zbog svega toga posve sam odlučan u namjeri da ne pripadam, da ne potpadnem pod utjecaj subliminalnih poruka i da život, umjesto prema porolama koje mi nameću, proživim prema vlastitim moralnim vrijednostima i vlastitom razumu. Postoji li lakši put od toga? Naravno, odati se grupi kao osiguraču skupnog identiteta unutar kojeg će pojedinac biti sveden na ideal totalitarnog čovjeka. Pogleda li se istini u oči, vrlo se brzo shvati kako nas vrte u krug, kako je demokracija, ako je ikad nje u suštinskom smislu uopće i bilo, odavno mrtva i kako ovo što imamo danas najbliže što možemo nazvati jest demon-kracija, demon-kršćanstvo, demon-grafija. Što li već. Jer, budimo realni, narod nikada i nigdje nije vladao. Glasačke kutije samo su legitimitet samovolji iz sjene, pogotovo u situaciji kada u zloćudnosti kapitalizma ni onaj državni nije bio dovoljno halapljiv pa nas je morao proždrijeti ovaj liberalni, što je tek eufemizam za sustav s izostankom svakog morala i obzira, u kojem se glave stavljaju skupa samo u slučajevima planiranja pljačke ili pošto se otkotrljaju nakon egzekucije. Nemojte miješati ovovremeno grupiranje i solidarnost. Grupe se i formiraju da ne bismo bili solidarni, da bismo unutar grupa vodili neprekidne, sebične i nerezonske ratove. Danas nam se više nego ikad govori kakav čovjek svatko od nas mora biti. Naglasak je na upotrebljivosti, a maligna mudrost je u modelu u kojem se sve odvija pod plaštem slobode, izbora, jednakosti, bratstva. Ovo nipošto ne znači da su spomenuti ideali lažni, nego samo da su zloupotrijebljeni u svrhu cementiranja pokornosti mase koja ne smije prijeći u kritičnu masu.
Kapital je nasilan, Bog je nasilan, nacija je nasilna, a onda se svi čude nakon što od vremena do vremena poneki ventil popusti i dođe do nasilnog prosvjeda obespravljenih. I tu dolazi do izvrtanja teza, zamijene se uzrok i posljedica, u toj točci svi oni koji desetljećima nasilno koriste državni aparat, gospodarske i prirodne resurse i političke mehanizme, držeći nas nasilu u pokornosti i nasilu nas dovode u stanje potpune egzistencijalne ovisnosti, oni postaju čuvari reda, zakona, demokracije i razuma. Bjelodano je jasno da se nasilni sustavi mogu mijenjati jedino – nasilno. Kada nasilje provode bogati, to je demokracija. Kada ga provodi sirotinja, to je ulica i anarhija. Jedan iznimno pametan i obrazovan prijatelj nedavno mi je rekao kako je 1990. provedena revolucija koju nitko nije priznao da se događa. Promijenjen je društevni sustav, priroda vlasništva, redistribucija bogatstva, politička paradigma, dakle sve ono što inače i čini revolucija. Zašto je tada nismo priznali kao činjenicu? Zato što od situacije prevrata filozofiji vladanja puno je korisniji privid kontinuiteta. To što smo dobili sustav sa 200 bogatih razbojnika u procesu otimanja našeg i uzimanja tuđeg moralo se opravdati tankom definicijom tranzicije koja nas mora uvjeriti u legalnu logičnost stjecanja bogatstva ove klike. Sustav u kojem živimo nije kadar riješiti nijedan vitalni problem čovjeka koji je proizveo, a ljudi to i ne traže. Dogoditi se ništa neće, niti može ako se iz korijena ne preispita bogatstvo, ne poništi pretvorba i jasno politički ne definira da je u okviru ove lešine od demokracije nemoguće ostvariti socijalnu pravdu. A i povijest nas uči da se stečevine jedne, mogu rušiti isključivo stečevinama neke druge revolucije.
>> Pravni rašomoni s oduzimanjem slobode događaju se baš u kapitalnim slučajevima
