Srbija i Hrvatska tek što nisu postale najbolje prijateljice, nerazdvojne, one koje se uvijek mogu osloniti jedna na drugu, i kad idu na strana tržišta i kad žele privući turiste. Pa čak i kad traže europske sponzore! “To što Hrvatska može dobiti mnogo više iz fondova EU moglo bi biti i više ako zajednički budemo radili, ako zajednički budemo predstavljali svoja tržišta.” Takvu sliku idilične budućnosti dviju najboljih prijateljica ponudio nam je srbijanski premijer Aleksandar Vučić u intervjuu uoči dolaska u Zagreb. Srbijanski vođa nije propustio u svakoj izjavi novinarima u Zagrebu spomenuti kako se ne želi “vraćati 20, 60 ili 70 godina u prošlost”, nego se okrenuti budućnosti.
Budućnost je dva dana nakon njegova odlaska ipak pokazala da se prošlost ne može samo tako zaboraviti jer je pirotehničar izgubio nogu na minskom polju pokraj Drniša, gdje se djeca ni dvadeset godina od rata ne mogu slobodno rastrčati. Budućnost tako ipak ne lebdi zrakom, nego korača po tlu prošlosti, u kojem, eto, u Hrvatskoj ima još tisuće zaostalih mina. Koje Hrvatska kako zna i umije čisti, dajući živote i zdravlje najhrabrijih. Vučić se, pak, ne zaustavlja na dirljivim slikama zagrljenih prijateljica na svjetskim turističkim sajmovima gdje bi zajedno dvije zemlje vabile turiste dvostrukim mamcem, morem u Hrvatskoj, planinama u Srbiji. Teško da bi takav pothvat prošao bez izvanredne ideje u kojoj bi se mogao prirodnim ljepotama dodati i povijesno-kulturni dodatak za one najprobirljivije. Pa bi se mogla organizirati tura koja bi počinjala u Beogradu, na mjestu gdje je stanovništvo obasipalo cvijećem tenkove JNA koji kreću preko granice. Putem tenkova turiste bismo tako doveli u Vukovar.
Tamo bi na srpskom jeziku vodiči možda mogli govoriti kako su tenkovi oslobodili Vukovar, a na hrvatskom kako su ga okupirali. U priči koju su i naši političari skloni njegovati, sve se zalijeva svetom vodicom zaborava, svatko ima svoj pristup i pogled na povijest i tu nema pomoći. Hrvatska koja se uspješno obranila u ratu u kojem je slavna srpska vojska podvila rep kao da i danas pati od nekog kompleksa pred većom susjedom, nitko se ne usudi govoriti o stvarnosti, o stvarnim događajima u nedavnoj prošlosti koji itekako imaju utjecaja na sve što će se događati u budućnosti. Za razliku od njih, srbijanski je premijer imao petlje reći da hrvatska strana ističe pitanje nestalih, ali da srpska prigovara zbog pitanja imovine Srba iz Hrvatske! Nevjerojatno hrabro, potezati pitanje bilo kakve imovine. Jer, Hrvatska je u agresiji Srbije imala samo izravnih ratnih šteta u vrijednosti od 32 milijarde eura.
Koliko je toga Srbija nadoknadila? A ulazak Srbije u Europsku uniju ovisi i o Hrvatskoj, pa smo sad u poziciji da postavimo pitanje ratne odštete, baš kao što je to učinio Tomislav Josić iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara nakon presude za genocid. Bi li bilo previše očekivati od hrvatskih političara da na putu Srbije postave i to pitanje? Dakle, samo izravna ratna šteta iznosi više od polovice aktualnog hrvatskog javnog duga. Pa ako je Srbija možda u ovom trenutku preslaba da barem djelomično nadoknadi štetu Hrvatskoj, mogle bi to umjesto nje učiniti zemlje koje su pokrovitelji ubrzanog ulaska Srbije u najbolje europsko društvo. Vučić je imao hrabrosti i usred Zagreba reći da je srpskih imena na popisu nestalih više nego hrvatskih! Pritom je, naravno, izrekao neistinu, ali sigurno je dobro što je to pitanje opet otvoreno.
Jer, broj nestalih Srba 1995. godine, 670, kako su ih sad potvrdile hrvatske vlasti, nekako se nezgodno podudara s brojem koji spominje izvještaj Hrvatskog helsinškog odbora koji je zbog nekoliko pogrešaka cio odbačen, kao da su to mnogi jedva dočekali. Pa tu dolazimo do nezgodnog terena za hrvatske vlasti svake boje, koje kao da čekaju da sve te činjenice što prije valjda pokriju, kao u pjesmi, ruzmarin, snjegovi i šaš. Ali, i tu teško da je moguć potpun zaborav prije nego što se stvari raščiste.
>> Vučić: Kolindu Grabar Kitarović sam pozvao u Beograd i mislim da će ona to prihvatiti
kaj to nije završilo sa ovim što je bio nesretan što Hrvati-generali nisu osuđeni zbog nevinosti na dugogodišnje robije?....to nam je strateški cilj?....biti frendovi sa onima koji su nas 100 godina pokušavali poništiti na svim nivoima?