Kada svugdje oko sebe čujemo žalopojke kako je u današnje vrijeme teško naći posao, da se netko u životu okušao u čak 65 profesija zvuči više nego nevjerojatno. Usto, nije riječ ni o kakvom superčovjeku, nego o skromnom i jednostavnom stanovniku Zaboka iza čije se neopterećene pojave krije jedna zanimljiva ljudska priča. On je Aleksandar Šandor Pavišić, čovjek čijih ste djela možda svjedok jer su se pojavljivala diljem Hrvatske kroz slike, pjesme, plakate, kipove, oltare ili vikendice.
Neobičan završetak škole
Posjetili smo ga u njegovoj kući u Zaboku, u koju se, kroz smijeh nam je ispričao, "priženio" te ju je ispunio brojnim vlastitim slikama, uspomenama, knjigama koje je izdao... i tu nam je odlučio ispričati svoju priču, odnosno kako je postao svojevrsni rekorder po broju profesija. Stekao je zvanje tekstilnog dizajnera nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost, no nakon toga njegov se popis zanimanja samo širio: od masera, prodavača puževa i ćilimara do restauratora, lutkara i pekara... No, ni do diplome u školi nije mogao doći na običan način. Za završni rad odlučio je sašiti odijelo za koje je sam istkao tkaninu i odlučio ju je obojiti s nekoliko nijansi zelene. Prisjeća se da je išao po australsku vunu u susjedno selo, a kada je jedna njegova profesorica vidjela kojom bojom misli "upropastiti odijelo", doslovno je zavrtjela očima, no nije se dao pokolebati. Svoj završni rad ne samo da je istkao, nego ga je i skrojio, sašio te potom, naravno, odjenuo i na taj način postao tekstilni dizajner. No, život ga je nosio svugdje, a ponajviše u građevinu i glazbu. Iako je napunio 68 godina, ovaj rođeni Kostanjac aktivan je kao da mu je upola manje: radi na gradilištima i to 10 do 14 sati dnevno. Noge mu se znaju "zažariti", ali vrijeme uz rad, napominje, proleti. Kada ne radi, opet radi – stanovnicima Zaboka uređuje okućnice, gradi kamine, žbuka svodove, sređuje tavane i podrume.
U mjestu gotovo da i nema kuće na kojoj nije nešto nadogradio ili popravio. Kada smo se vozili s njim, samo je kroz prozor upirao prstom i tumačio: – Ovima sam malo sredio okućnicu, ovima izgradio roštilj, ovdje sam uredio vrt, a tamo napravio drvenariju.
Pitali smo ga kroz šalu spava li ikad... Odgovorio je da spava, ali ni tu ne "gubi" vrijeme – liježe najčešće u jedan sat iza ponoći, a ustaje u samu zoru, oko 5 ujutro. Uza sve to, svaki dan piše i ne zanemaruje vještinu lijepog pisanja, a nerijetko na taj način komunicira sa svojim prijateljima, obitelji pa čak i s potpunim strancima.
Na hebrejskom, arapskom...
Njegovim savršeno oblikovanim slovima ne mogu se nadiviti ni mještani Zaboka pa ona krase mnoge njihove vikendice, kuće, kleti i crkve na kojima je ispisivao poruke ili pjesme.
Može pisati, objasnio je, na kojem god pismu treba – hebrejskom, arapskom, glagoljici, iako ne zna što piše, on je u stanju savršeno "skinuti" zavijutke, oblike, stil... Tako je u Izraelu ispisivao plakate, nemajući pojma o značenju, ali posao je odradio majstorski.
Novčane se nagrade koju je osvojio na natječaju za najljepši rukopis odrekao uz objašnjenje da ga novac ne inspirira i kako mu je u životu samo pokora.
Šandor Pavišić dolazi iz velike obitelji, jedan je od osmero braće i sestara. Svi su, kazao nam je, uvijek bili svestrani i imali puno hobija, no on je nekako uspio "odskočiti" od ostalih. A do svega je došlo, tvrdi, posve slučajno.
– Većinu svojih znanja u životu skupio sam sam "rujući" naokolo i pokazujući interes za apsolutno sve. Do primjene tih znanja došlo je iz jednostavnog razloga – nužde. Ponekad bi se dogodilo da meni dragim ljudima netko nešto obeća i onda ih u zadnji trenutak ostavi na cjedilu i tu bih kao zadnja opcija nekako uskočio ja i preuzeo posao na sebe. "Ja ću ti to napisati", "ja ću održati govor' i tako sam se počeo profesionalno baviti sa sve više stvari – ispričao je.
No, i on je u životu naišao na nešto što je bilo „pretvrd orah", pa tako nikad nije naučio voziti automobil, pa čak ni bicikl. Također, spotaknuo se i o fotoaparat, pa je i umijeće fotografiranja za njega ostalo neosvojeno područje, priznao je.
Na fakultet je krenuo, i to na studij povijesti umjetnosti, ali nije završio jer ga je nakon dvije godine demonstrativno napustio uz objašnjenje kako ga tamo "nisu ničemu učili".
Sve što je tamo naučio, naučio je sam, došavši na kraju do zaključka da mu onda fakultet i ne treba.
Pavišić govori i četiri jezika – talijanski, njemački, španjolski i engleski, a na pitanje koliko se dobro njima služi, skromno odgovara: – S tim se jezicima u javnosti snalazim bez kompleksa, a potom dodaje: – Dovoljno da na njima vodim konferanse na koncertima!
Osim što je poliglot, on je i vrsni muzičar i dirigent zbora – zna svirati klavir, trubu i orgulje. Nije htio izučiti nijedan specifičan instrument i steći zvanje jer, opravdava se, tada bi bio "samo" glazbenik, možda vrhunski, ali ipak "samo" glazbenik. Iako bi čovjek možda pomislio da nije lako biti dijete ovako svestranog oca, Pavišić odmahuje rukom i kaže da je svojoj djeci dao slobodu da sama odluče čime će se baviti i to im je objasnio na jednostavan način:
– Nemojte ni u ludilu pomisliti da vas ja mogu voljeti više nego što vi volite sami sebe. Iako na jesen zbog godina odlazi u zasluženu mirovinu, majstor „od 64" zanata sigurno neće pospremiti svoj alat. Još je puno toga mora naučiti i izgraditi, a obećao nam je i cjelovečernji koncert.
>> Njemačka ukida radne dozvole, a u Slavoniji već sad neki profitiraju!
>> Nizozemci plaćaju 1000 eura školu tarota nezaposlenima
Sva sreća za njega ,čini se nikada se nije bavio politikom.