Pregled dana navigacija Hrvatska
junaci vukovara

Dva sokola s kamena heroji su Sajmišta

Imoćanin Velimir Đerek i Sinjanin Ivan Poljak poginuli su kao zapovjednici na prvoj crti.

Foto: Zoran Grizelj/VLM/PIXSELL

U podugačkom nizu više od dvije stotine imena poginulih branitelja iz Imotske i Sinjske krajine, koje je istinsko domoljublje natjeralo da postanu heroji u obrani i oslobađanju Hrvatske, u ove dane obilježavanja velike vukovarske tragedije, Imoćani i Sinjani s velikim ponosom posebice se sjećaju Velimira Đereka i Ivana Poljaka, legendarnih zapovjednika Sajmišta, jednog od najtežih vukovarskih bojišta, gdje su se doslovce svakodnevno vodile borbe prsa u prsa.

Velimir Đerek iz Imotskog bio je devet godina mlađi od Ivana Poljaka iz Sinja. Iako su iz istog kraja i posljednjih desetak godina živjeli i radili u Zagrebu, imotski i sinjski Sokol nisu se poznavali sve do odlaska u Vukovar. Unatoč tome, imali su dosta toga zajedničkoga – junačko srce, hrabrost i spremnost da svoj mladi život bez ikakvih kalkulacija polože tamo gdje se domovina branila do posljednjeg daha. Kršni Sinjanin Ivan Poljak svog zemljaka, uvijek nasmijanog i veselog Imoćanina Velimira Đereka, nakon njegove pogibije 12. listopada 1991., zamijenio je na mjestu zapovjednika Sajmišta kao i njegov ratni nadimak Sokol i zapovijedao obranom do 6. studenog, kada je i on poginuo. Svih osam zapovjednika Sajmišta, od kojih su njih petorica poginula, nosili su isto ratno ime Sokol po zapovijedi Mile Dedakovića Jastreba kako bi neprijatelj bio uvjeren da je u pitanju isti Sokol.

– Moj Vele cijeli je život pjevao. Pjesma ga je vodila kroz život. Još dok je bio mali, jednog dana došao je u razred učiteljici Ani Milas i rekao: \"Danas nećemo ništa učiti, danas ćemo samo pjevati jer sam beskrajno tužan!\" Takav je bio sve do posljednjeg dana života – priča nam Rajka Mikulić iz Gruda, starija sestra Velimira Đereka s kojom je bio posebno vezan i kojoj je jedinoj rekao da odlazi u Vukovar.

Jedini sin majke Zorke

Velimir je bio najmlađe od troje djece Ante i Zorke Đerek. Uz Rajku imao je i četiri godine stariju sestru Senku. Otac Ante umro je kad mu je bilo samo sedam godina, a Vele, kako su ga od milja zvali njegovi najbliži, u Zagreb je otišao na školovanje nakon osmog razreda. Sam se probijao kroz život. Bio je vrlo snalažljiv, ali i jako omiljen među ljudima s kojima je radio i družio se. Još u srednjoj školi zaposlio se kao nosač torbi u Esplanadi, gdje je nakon fakulteta dogurao do šefovskog mjesta. Naočit momak kojega su obožavale djevojke s ponosom je uvijek isticao svoje domoljublje zbog kojega je bio i zatvaran, a kada ga je trebao dokazati i djelom, nije se dvoumio ni trenutka, ostavio je sve, uzeo pušku i otišao u Vukovar.

– Odluku da ide u rat donio je još u lipnju 1991. godine kada je posljednji put došao u rodne Vinjane. Svi smo primijetili da se nešto čudno događa s njim. Kad je otišao u Zagreb, majka mi je rekla: \"Veli se nije dalo otići, stalno se osvrtao. Možda ću ja umrijeti pa me želio još jednom vidjeti\" – priča nam sestra Rajka koju je Velimir nazvao kad je odlučio otići u Vukovar.

Morala mu je obećati da to nikome, pa ni majci Zorki neće reći. Njezin plač, pa ni nagovaranje tadašnjeg direktora Esplanade Đure Miladina nisu Velimira mogli zaustaviti.

– Samo nam je rekao: \"Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića, nego na njezinim granicama!\" Otišao je do svećenika, ispovjedio se, pozdravio se s prijateljima i otišao - kaže sestra Rajka koja ga je posljednji put čula 30. rujna kada se javio iz Vukovara da njezinoj kćeri Maji čestita peti rođendan.

– Sestro, ovo je pakao. Ostavljeni smo na milost i nemilost, bile su riječi koje mi je tada rekao – kaže Rajka koja je za bratovu pogibiju čula istog dana, 12. listopada, preko radija, kada se iz Vukovara javljao Siniša Glavašević.

I majka Zorka, koja je kasnije od tuge za sinom jedincem oboljela od Alzheimerove bolesti, u tom trenutku bila je jaka, pa je svojoj Rajci rekla: \"Sine, nemoj plakati. Znaš da Vele nije volio suze. Bog je tako htio, uzeo ga je k sebi!\" Čvrsta i ponosna majka Zorka, koja je doživjela da tijelo sina jedinca pokopa u obiteljsku grobnicu, ipak nije izdržala – umrla je 13. srpnja 2010. godine.

– Slagala je njegove slike po stanu, tragala za njim vjerujući da će joj jednog dana zakucati na vrata – kaže Rajka.

I sinjski Sokol Ivan Poljak, koji je nakon završetka Više upravne škole živio u Zagrebu, na sličan način otišao je u Vukovar. Nikome, pa ni devet godina starijoj sestri Anđeli Dulčić, koju je često posjećivao, nije govorio o svojim planovima. Anđela i njezin suprug Tonći znali su da Ivan neće sjediti skrštenih ruku i da će, čim mu se pruži prilika, otići na ratište. Nisu slutili da će to biti ono najteže – Vukovar. Brat Željko, koji je i sam bio dobrovoljac u Sinju, posljednji put ga je vidio 22. rujna kada je Ivan u organizaciji Kluba Sinjana u Zagrebu u svoj rodni grad dovezao pun kamion naoružanja iz varaždinske vojarne.

Odoh ja na Trg

Ni njemu Ivan nije ništa rekao, nego je nakon povratka iz Sinja išetao iz sestrina stana u Zagrebu rekavši: \"Odoh ja do Trga!\" Kako se danima nije pojavljivao kod sestre, ona i njezin muž započeli su potragu za njim. Čak su angažirali i policiju, ali Ivana nije bilo. Sredinom listopada zazvonio im je telefon. Ivan se javio iz Vukovara, rekao im je da je na Sajmištu i ostavio broj telefona.

Dan poslije njegove pogibije 7. studenog, vrativši se iz skloništa, sestra Anđela rekla je svome suprugu Tonćiju: \"Ivan se ne javlja, zašto ga mi ne bismo pokušali nazvati?\" S druge strane javio im se ozbiljan muški glas koji im je, kad su upitali za Ivana, rekao: \"Zapovjednik Sokol je poginuo!\" Ne vjerujući u ono što čuju, mislili su da se radi o drugom Sokolu, a Ivanov suborac im je odgovorio: \"Oba Sokola su poginula!\" Ivanovi suborci pričali su njegovoj sestri o njegovim vukovarskim danima. Govorili su im da je uvijek bio optimističan i nikada nije posumnjao da će Hrvatska biti slobodna.

– Kad ove istjeramo iz Vukovara, onda idemo u Dubrovnik i Zadar – govorio je Ivan svojim suborcima, koje je kao i njegovi prethodnici Sokoli uvijek predvodio u akcijama. Doktorica Vesna Bosanac njegovim roditeljima Mati i Pavi napisala je pismo u kojemu je istaknula: \"Ivan je bio hrabar, dobar, pošten i ponosit momak. Nakon prvog ranjavanja govorila sam mu da ostane u bolnici, da se odmori, ali on nije htio ostaviti svoje suborce na položaju.\"

Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.

>>Igor je u džepu nosio igračke, a na ramenu pušku

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)
Ispravi pogreške

Ključne riječi

Komentari

Registracija