Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 17
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Daniel Ivin

Dramatična sjećanja - 'Kreačić mi je odgovorio: Vođa HSS-a bio je u Moskvi prije Tita i svih nas'

Daniel Ivin
Foto: Boris Ščitar/Večernji list
1/5
23.04.2017.
u 09:18

"Ustanak i borba protiv fašizma, a nakon toga i borba protiv staljinizma, to je najveća vrijednost koju Hrvatska može istaknuti i njome se ponositi pred svijetom"

Šesnaesti je travnja 1943. godine. Daniel Goldstein tog je dana trebao proslaviti svoj 11. rođendan. Ali, nije bilo vrijeme za slavlje. Ljudi kojima je bio povjeren na čuvanje probudili su ga u samo svitanje da izvede krave na pašu. Bio je u obitelji Gerovac, kod roditelja znamenite Ljubice Gerovac, čiji se život isprepleo sa sudbinom Goldsteinovih još 1941. godine, u ustaškom zatvoru na zagrebačkoj Savskoj cesti. Ali, to je već druga priča.

Vratimo se u ono proljetno travanjsko jutro 1943. godine u Jezeranama. Mali je Daniel, kao i svakog jutra, skočio iz kreveta i otišao s kravama na pašu. Tih dana do njega su došle dvije vijesti, jedna strašnija od druge: da su starijeg brata Slavka zarobile ustaše u Ogulinu i da mu je majka Lea u partizanima umrla od tifusa. Oca su ustaše ubili na stratištu Jadovno već u ljeto 1941. Jutro je bilo tiho, krave su mirno pasle, a dječak je, gledajući lijep goranski krajolik, tek procvao i ozelenio, sam sebi rekao: “To je to, sada si sam na svijetu.”

Pseudonim postaje prezime

Na sreću, brat Slavko je preživio i vijest o majčinoj smrti pokazala se netočnom, a ovu priču o svom 11. rođendanu ovih mi je dana, uoči svog 85. rođendana, ispričao sam Daniel, koji je već odavno prezime Goldstein promijenio u Ivin. U skromnom i lijepom stanu u jednoj od najstarijih novozagrebačkih četvrti Zapruđe dobio sam tako svojevrsnu pripovjedačku premijeru prvog poglavlja knjige koju upravo piše Daniel Ivin. Sjećanje na dan u djetinjstvu kada je pomislio da je na svijetu ostao sam bit će prolog u veliku priču, satkanu od mnoštva priča o događajima, doživljajima i ljudima. I od autorovih razmišljanja o svemu doživljenom. U razgovoru ga nije lako prikovati za jednu temu. Mnoštvo je digresija. Svako ime priziva deset drugih, svaki događaj uzroke i posljedice. Ispričao mi je i o danu kada je odabrao novo prezime. Pozvali su ga, kao mladog novinara i povjesničara, početkom 1953. godine u redakciju VUS-a da potpiše svoj prvi tekst. A tamo na stolu bilo je prostrto već nekoliko članaka s potpisom njegova brata Slavka Goldsteina, po kojem je njihovo prezime već bilo dobro poznato u javnosti.

Daniel je tada odlučio potpisati se kao Daniel Ivin, u spomen na svog ubijenog oca Izhacka Ivu Goldsteina, da i on dalje živi u sinovu prezimenu. Novinarski pseudonim ubrzo će postati i službeno prezime. Daniel Ivin radio je u Institutu za povijest radničkog pokreta. U zapisnicima sa sastanaka partijske organizacije Instituta ostao je iskaz njegova šefa Franje Tuđmana o tome kako je Ivina uzalud pozivao da se učlani u Partiju. Priča mi kako nikada nije bio član nijedne partije i stranke, pa čak ni one koju je, skupa s bratom Slavkom, Vladom Gotovcem i ostalim suutemeljiteljima, osnovao. Premda je bio u glavnom osnivačkom odboru HSLS-a, Daniel Ivin stjecajem okolnosti nikada nije potpisao pristupnicu, pa službeno i statutarno nije postao ni član te stranke.

Koji god događaj iz njegova života spomenem, Ivin s oduševljenjem uzvikne: “E, sad ćete čuti, to vam je priča, pišem o tome u svojoj knjizi!”, da bi malo kasnije, nakon što se priča razlila u desetak rukavaca, zavapio: “Pitajte me što vas zanima, vi vodite razgovor!” A onda se zajedno smijemo uzaludnim pokušajima da ostanemo na jednom kolosijeku. Kada se treba prisjetiti nekog podatka, imena ili godine, upomoć diskretno priskače ljubazna i brižna gospođa Adriana, Ivinova supruga, ključna i najvažnija osoba, uz samog autora, za knjigu u nastajanju. On diktira, ona zapisuje. Kao prvo zato što je ona u kući zadužena za rukovanje računalom i komunikaciju putem interneta i elektroničke pošte, a potom i zato što njezin suprug hoda sa štapom, a skvrčeni prsti lijeve ruke ionako ne bi bili korisni nad slovima tastature. To mu je, kaže, uspomena na državni udar. Uvijek pun duha i spreman na smijeh, Ivin tako naziva moždani udar koji je preživio prije sedam godina.

Jedna od mnogih dramatičnih priča iz djetinjstva u knjizi će biti i ona o predsjedniku ustaške mladeži iz Kraljevice koji mu je 1942. godine spasio život. Nakon puštanja iz ustaškog zatvora, u čemu je važnu ulogu imala već spomenuta Ljubica Gerovac, Lea Goldstein na kraju je zaklon našla u Kraljevici. Tada četrnaestogodišnji Slavko, nakon skrivanja po kordunskim selima, pridružio joj se tako što je dopješačio do Kraljevice. Ali Daniel, kojem još nije bilo ni deset godina, poslan je k djedu i baki Goldsteinima u Tuzlu.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Skojevac u ustaškoj uniformi

U njihovu stanu, kamo je ustaška vlast silom bila preselila cijelu obitelj nakon što im je oduzela lijepu veliku kuću, jednog dana u siječnju 1942. godine osvanuo je mladić u ustaškoj uniformi, s pismom Lee Goldstein, na njemačkom, koje potvrđuje da će njegov donositelj malog Daniela odvesti k majci u Kraljevicu. Djed se nećkao, a dječak je stajao neodlučan između njih dvojice. No, mladić je bio neumoljiv i odlučan da se bez dječaka ne vraća u Kraljevicu kako bi ispunio obećanje dano Danielovoj majci. Ivin se vrlo živo sjeća trodnevnog zimskog putovanja vlakom od Tuzle, preko Broda, do Zagreba i potom do Kraljevice autobusom. Sjeća se i kako je u Jaski u vlak ušao policijski agent iz Karlovca koji je poznavao njegova oca i lako je mogao prepoznati i sina. Uniforma ustaške mladeži Ivinova pratitelja bila im je jedini jamac za siguran prolaz jer mladić za dječaka nije imao nikakve papire. Samo mu je, prije ulaska u vlak, rekao: “Upamti, od sada si moj brat, možeš ostati i Daniel, ali prezime ti je Pribilović.”

Josip Pribilović, pritajeni skojevac u ustaškoj uniformi, koji je poslije otišao u partizane, riskirao je vlastiti život spašavajući dječaka koji bi, da je ostao u Tuzli, sasvim sigurno bio izbrisan s lica zemlje u holokaustu skupa s djedom, bakom i njihovom obitelji. Daniel Ivin se odužio tako što je Josipu Pribiloviću svojim svjedočenjem priskrbio najplemenitiju titulu Pravednika među narodima. Partizanski dio svog djetinjstva mali je Daniel, što s majkom, što odvojen od nje, proveo na iznimno zanimljivim mjestima, pokraj znamenitih ljudi, gledajući dječačkim očima stvaranje povijesti. Majka mu je bila voditeljica partizanske bolnice u Slunju, u vrijeme dok je tamo ležao, ranjen i zarobljen, ustaški zapovjednik Jure Francetić. U isto vrijeme tamo je bio i Andrija Hebrang, koji je dopješačio iz Slavonije, gdje je, nakon zatočeništva u Gradišci, oslobođen u razmjeni zarobljenika.

– Tamo sam prvi put vidio Hebranga. Nosio je partizansku kapu i civilno odijelo. Ja tada nisam znao što je to sekretar ili Centralni komitet, ali u ponašanju drugih ljudi prema Hebrangu odmah sam shvatio da je on glavni čovjek premda on sam nikada nije isticao svoju važnost ili položaj – priča mi Ivin, u čijoj će knjizi biti sigurno mnogo stranica o Hebrangu, pa i njegovo viđenje razlaza s Titom, koji je završio Hebrangovim smaknućem. Hebranga je često viđao i u Otočcu 1943. godine. Zadatak mu je bio svako jutro nositi svježe otisnute lokalne vijesti iz zgrade Agitpropa, kojem je bio dodijeljen kao kurir, u zgradu koju su svi zvali ZAVNOH, jer se u njoj pripremalo osnivanje tog tijela nove vlasti. Tamo su sjedili Pajo Gregorić, Jakov Blažević, Bakarić... a jedanaestogodišnji kurirčić sa svima je njima bio na ti. – Hebranga čak nisam zvao ni druže, nego samo Andrija. To je u partizanima bilo nepisano pravilo, “vi” nije postojalo – sjeća se Ivin. Odatle mu možda i prisnost koju sam s njegove strane osjetio već pri prvom susretu. U kući ZAVNOH-a posebnu mu je pozornost privlačila takozvana soba HSS-a. Pitao je svog neposrednog šefa u Agitpropu tko je i što je taj HSS? Jesu li i oni partizani? Otmar Kreačić, prekaljeni komunist hrvatskog plemenitaškog podrijetla, španjolski borac, a poslije narodni heroj i politički načelnik cijele JNA, odgovorio mu je rečenicom koju je dječak dobro razumio: “Njihov vođa Stjepan Radić bio je u Moskvi prije Tita i svih nas.”

Ivinu je danas osobito važno reći, i u knjizi napisati, kako je HSS uvijek bio stranka ljevice i kako je Hebrang inzistirao na tome da osnivačko zasjedanje ZAVNOH-a otvori upravo najistaknutiji HSS-ovac Filip Lakuš. ZAVNOH je bio višestranački demokratski parlament, onoliko demokratski koliko je to bilo moguće u onom trenutku i ratnim okolnostima, kaže Ivin, pa ga pitam što se s parlamentarizmom dogodilo nakon rata. – I Tito i Hebrang držali su se komunističke i lenjinističke doktrine i dogme prema kojoj se najprije trebala dogoditi buržoaska revolucija, a nakon nje proleterska. Ne smijete zaboraviti da su obojica bili Staljinovi učenici, a Hebrang je to ostao do kraja – odgovara mi Ivin.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Kod Tuđmana bilo iskreno

Sve ovo tek je djelić bogatog i vrlo aktivnog života Daniela Ivina. U knjizi će se opširno baviti i disidentskom epizodom kada je 1966. godine pokušao pokrenuti časopis “Slobodna riječ” kao platformu za osnivanje prve opozicijske stranke u tadašnjoj Jugoslaviji, slomom komunizma, pretprošlim i posljednjim ratom i poraćem, Hrvatskim helsinškim odborom koji je osnovao i bio mu neko vrijeme predsjednik, i mnogim drugim temama. Ali, u ovim danima nametala se jedna goruća i aktualna tema, na koju je Ivina u razgovoru svako malo podsjećao upravo ZAVNOH.

U ponedjeljak 24. travnja Daniel Ivin će poći u Jasenovac na komemoraciju svih žrtava ustaškog logora. Bit će to ujedno i obilježavanje Dana sjećanja na žrtve holokausta Jom hašoa, koji se ove godine podudara s godišnjicom proboja iz jasenovačkog logora. Na taj će način predstavnici židovskih zajednica protestno bojkotirati službenu državnu komemoraciju, zakazanu dan prije. Ivin podsjeća na nedavno pozivanje hrvatske države na ZAVNOH, nakon što je u SAD-u skupina Židova zatražila golemu odštetu od Republike Hrvatske za zločine NDH. – To se događalo već više puta i država se svaki put pozivala na ZAVNOH. Prvi put, još za vrijeme Tuđmana, to je možda bilo i iskreno. Međutim, meni se čini, a to mi tvrde i neki pravnici, da ovaj put to pozivanje na ZAVNOH neće proći tako glatko – govori Ivin.

Spominje, naravno, ploču s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, marševe crnokošuljaša po Zagrebu i Splitu i podsjeća na nedavnu izjavu pučke pravobraniteljica Lore Vidović da pozdrav “Za dom spremni” uopće nije kontroverzan, nego je posve i jasno – nezakonit.

Kada su Ivina pitali što misli o osnivanju državnog povjerenstva, nazvao je to potpunim moralnim i intelektualnim debaklom, što misli i danas. – Premijer Plenković je izmislio da pozdrav “Za dom spremni” nije nešto što treba nedvosmisleno osuditi, nego da je to delikatno pitanje. Nedavno je čak i njegov ministar pravosuđa Ante Šprlje vrlo jasno rekao da je riječ o prekršaju i to je argumentirao odlukama Visokog prekršajnog suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske iz 2016. godine. Po tom pitanju predsjednik Vlade je pokazao intelektualnu nedoraslost. Najmanje što je mogao učiniti, ako već želi ugađati simpatizerima NDH, pogotovo onima u vlastitoj stranci, bilo je da naredi skidanje te ploče do pravorijeka povjerenstva koje je osnovao. Prema tome, podnositelji odštetnog zahtjeva imaju svako pravo odgovoriti da hrvatska država, u isto vrijeme dok se poziva na ZAVNOH, krši vlastite zakone i Ustav. Hoće li, dakle, ova vlast biti odgovorna, ako nakon opterećenja milijardama Agrokorovih dugova, na naplatu Hrvatskoj dođu i tri i pol milijarde dolara odštete žrtvama NDH? – pita se Ivin i dodaje kako je očito da je prava opasnost za Hrvatsku upravo njezina sadašnja vlast, a ne neki izmišljeni vanjski neprijatelji.

Prema Ivinovu mišljenju, ima još jedna stvar koja bi mogla poslužiti kao argument u dokazivanju neodricanja Republike Hrvatske od naslijeđa NDH: zakon po kojem su ustaše i domobrani dobili pravo na mirovinu. – Nije sporno što su ti ljudi i njihovi nasljednici dobili taj novac. To je socijalno, pa čak i humanitarno pitanje. Ali, i te kako je sporno to što si je država, koja za sebe tvrdi da je nastala na temeljima ZAVNOH-a, uzela slobodu da ustaše i domobrane u tom zakonu proizvoljno preimenuje u domovinsku vojsku. To preimenovanje je i te kako problematično i nedopustivo i ne bi bilo nikakvo čudo da Židovi i svi ostali koji traže odštetu i to iskoriste kao dokaz protiv Republike Hrvatske u optužbi da je, zapravo, sljednica NDH, koliko god se pozivala na ZAVNOH. I nemojte misliti da ja sada govorim nešto što Židovi i njihovi odvjetnici u Americi već i sami ne znaju – zaključuje svoju argumentaciju Ivin. Više ne zvuči kao nostalgični autobiograf, nego vrlo angažiran aktivist, svjesni građanin i antifašist.

Sprema se akcija

– Ustanak i borba protiv fašizma, a nakon toga i borba protiv staljinizma, to je najveća vrijednost koju Hrvatska može istaknuti i njome se ponositi pred svijetom u kojem je Tito i dalje najpoznatiji Hrvat. Postupcima današnjih vlasti Hrvatskoj se oduzima ta najveća vrijednost koju ima – kategoričan je Ivin. Dodaje kako Republika Hrvatska, ne s političke, nego s posve državno-pravne strane, danas ima mnogo manje suvereniteta nego što ga je u okviru SFRJ imala Socijalistička Republika Hrvatska.

Osobito je ogorčen na pokušaj izjednačavanja zvijezde petokrake s fašističkim, nacističkim i ustaškim simbolima jer, kako kaže, dvije trećine svih poginulih boraca na antifašističkoj savezničkoj strani u Drugom svjetskom ratu nosili su crvenu zvijezdu. Na kraju mi kaže: “Čuo sam da će, u slučaju da dođe do zabrane petokrake, cijela Hrvatska biti oblijepljena tisućama plakata sa slikom Franje Tuđmana u partizanskoj uniformi s tom istom zvijezdom na kapi.”

Ne bi me čudilo da je autor te ideje upravo sam Daniel Ivin i sviđa mi se ta pomisao. Takva bi akcija bila lijepa počast njegovu ocu Ivi Goldsteinu i njegovoj zadnjoj fotografiji, jedinoj koju njegov sin Daniel ima i drži na zidu svoje spavaće sobe. To je policijski triptih s dva profila i licem “en face”, sa službenim brojem ustaškog zatvora u Petrinjskoj i datumom 27. travnja 1941. godine.

>>'Ploča u Jasenovcu je na zgradi koja je oteta Srbinu i u kojoj je bila komanda logora'

>>Šiber: Što bi bilo da 'Smrt fašizmu, sloboda narodu' osvane na Bleiburgu?

Komentara 42

TR
TrvtkoKomadina01
09:56 23.04.2017.

Nikakva sjećanja ni laprdanja raznih umobolnika ne mogu sprati grozne zločine i stotine tisuća prolivene nevine krvi od zločinaca, koljača, krvnika tita

Avatar vitez
vitez
09:56 23.04.2017.

Ovi politički dinosauri kojise dive zločincima Titu....nisu zaslužili niti spomena, ali Pofuk je Pofuk

Avatar mliniski
mliniski
09:41 23.04.2017.

Dramatičan je novinarski naslov. Vidi biografiju Stjepana Radića, pa ćeš vidjeti da je između ostalih mjesta S.R. bio u Moskvi, Parizu itd.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije