Iako službena predsjednička kampanja još nije počela, “šoranje” između dvoje kandidata, aktualnog predsjednika i gospođe Grabar Kitarović, već poprima epske razmjere, pa su ih mediji puni.
S obzirom na omalene ovlasti funkcije za koju se natječu, takva medijska važnost ovoj “titanskoj borbi” svjedoči da je ovaj narod izgubio kompas, da je pristao na podvalu koja ga skupo košta, ali od nje, osim zabave, nema nikakve koristi.
Politika se, naime, mjeri samo jednim aršinom: učinkovitošću. Nakon smrti Franje Tuđmana i zamjene polupredsjedničkog sustava, predsjednik Mesić u dva mandata, te Josipović, nadamo se, u jednom, spiskali su više od pola milijarde kuna na nabujalu aparaturu na Pantovčaku.
Gospođu Kolindu Grabar Kitarović možete staviti u bilo koju stranku i svugdje bi pasala. Kao i g. Josipović, kroz život je išla kao kroz putar
Što su Hrvati dobili za taj novac? Gotovo ništa, tek pokoji vic, protuzakonito letenje dokumenata koje ni Carla del Ponte nije tražila kako bi se diskreditirala Oluja, obilje Josipovićevih propovijedi o “novoj pravednosti” od koje tek vidimo sve staro na Pantovčaku, od dinastije Perković do Dejana Jovića, sve do vječitog Bude Lončara koji, kao i Jović, stalno lebdi između Zagreba i Beograda, kao u “dobra stara vremena”.
Kolinda ili Ivo? Ma, svejedno. Ništa se bitno neće dogoditi osim činjenice da ured slovenskog predsjednika godišnje troši oko 17 milijuna kuna, a ured našeg gotovo trostruko više, gotovo 45 milijuna kuna. Za što? Za preskupo plaćene viceve, zabavljanja i propovjednički šarm g. Josipovića. Pantovčak je, u jednom, skupi deponij za odlaganje starih kadrova od kojih su mnogi radili ili rade protiv interesa RH, od embarga do priključivanja EU.
Mazohistički, zar ne?
Zaključak se nameće sam od sebe: kada već imamo tako skupu aparaturu, ili neka vrate polupredsjednički sustav ili još smanje ovlasti pa da predsjednika bira parlament, da dođemo na prihvatljivo slovensku cifru za ovu skupu karavanu zabavljača i propovjednika. Gospođa Grabar Kitarović bila bi u tome tek kontinuitet. Nju možete staviti u bilo koju stranku, od HDZ–a preko SDP–a ili HNS–a i svugdje bi pasala. Ona je kao i g. Josipović, Titov gardist i član crvene buržoazije u liku komunističke zlatne mladeži, kroz život išla kao kroz putar, a već kao srednjoškolka, iako kći marljivog mesara iz okolice Rijeke, kao i Vesna Pusić, dobila je priliku jedan razred srednje škole završiti u Americi. Zato se ne treba čuditi, nakon što ju je Sanader postavio za ministricu za europske integracije, za glasnogovornicu dovodi članicu Pusićkina HNS–a Ivanu Crnić.
Nakon razlaza sa Sanaderom koji joj je patron od početka, nove zaštitnike nalazi u Stipi Mesiću i ekipi oko njega, od dinastije Perković do neuništivog Bude Lončara, koji je šalju u Washington, progredira na funkciju u NATO–u i članstvo u Trilaterali. U tom smislu, ima pravo dr. Milan Kujundžić, kada je takvu demokraciju nazvao dogovornom, u kojoj je sve zamjenjivo sa svim, čemu je Kolindin profil paradigma, demokracija u kojoj se stalno sve mijenja da bi sve ostalo isto i – skupo!
A kada se pojavi neki čovjek izvan tih struktura, kao g. Kujundžić, čija biografija sasvim odudara od ove dogovorne crveno–plave zlatne mladeži, umah ga se lažima diskreditira i proglasi autsajderom.
Budući da o Kolindi i Ivi znamo gotovo sve, evo i kratke biografije dr. Kujundžića uz pitanje: s čijom bi se biografijom prosječni građanin Hrvatske najlakše identificirao?
Rođen je 1957. u radničko-seljačkoj obitelji u Ivanbegovini pokraj Imotskog. Najprije je studirao pravo, s prosječnom ocjenom 5,0, no zbog majčine smrti biva prisiljen prekinuti studij. Potom upisuje medicinu koju je, uz rad, završio u rekordnom roku od 4,5 godina. Kako bi se školovao, već sa 15-ak godina počeo je raditi, a nakon što je navršio 18 godina, svako je ljeto provodio na baušteli u Njemačkoj kako bi zaradio za studij. Stoga je sve ispite uvijek davao u lipnju, kako bi mogao ići raditi na bauštelu.
Danas je profesor na Medicinskom i Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu te jedan od najcitiranijih hrvatskih medicinskih znanstvenika u svjetskoj literaturi. Usavršavao se i u SAD–u, dobivši stipendiju. Nikada nije prestao dežurati u bolnici, ni kada je bio ravnatelj. U osam godina ravnateljstva imao je službenu karticu, ali preko nje nije potrošio ni kunu. Da, ni kunu, a takav čovjek bez repova i izvan struktura dogovorne demokracije u utrci za Pantovčak, gdje se svake godine spiska 50-ak milijuna, kuna nema što tražiti.
Slažete li se? Ja ne.
>>Vodi se kampanja da odustanem, a ja jedva čekam sučeljavanje
>>Brkić napao Borkovića, a ovaj mu odgovorio: Ovo je tipični primjer stare Udbine škole
Karamarko je obečao Lustraciju pa odustao. Ne želi praviti probleme udbaškim sinovima. Ne želi kidati umrežene udbaške dinastije od Pantovčaka pa širom Hrvatske. Ako Kolinda obeča da če se riješiti Aleksandra Saše Perkovića, Lončara i društva onda glasam za nju.ju. U suprotnom glasam za gospodina Kujundžića. Ne želim ispasti naivan zbog glasanja za udbaške dinastije širom Hrvatske. Želim se nakon glasovanja osjećati ponosno.