Drago Krpina političar je starog kova, HDZ-ov veteran i saborski zastupnik koji se, kako kaže, danima znao pripremati za deset minuta rasprave u Saboru. Krpina se nakon godina političke pasivizacije vratio u stranački život kao zamjenik predsjednika Kluba utemeljitelja HDZ-a.
U visokoj politici vas nema od 2003. godine, no nedavno ste izabrani za zamjenika predsjednika Kluba utemeljitelja HDZ-a?
Nakon prestanka mog četvrtog saborskog mandata, krajem 2003., bio sam se odlučio posve maknuti iz politike. Međutim, vidjevši već u prvim mjesecima Sanaderove vladavine da on i društvo koje je okupio provode politiku posve suprotnu onoj na kojoj je HDZ pobijedio na prethodnim izborima, odlučio sam se na Općem saboru HDZ-a koji je održan u Rijeci u proljeće 2004. ponovno kandidirati u najviše stranačko vodstvo. No moja kandidatura nasilno je spriječena.
Što, bili ste protustranački element?
Odbio sam uključiti se u krug bezuvjetnih obožavatelja i štovatelja neupitnog lika i djela velikog vođe. Podjednako, u karakternom i u političkom smislu bili smo posve različiti svjetovi. Na moje primjedbe, u vrijeme dok smo bili u opoziciji, da bismo u Saboru i javnosti trebali iznositi samo prijedloge koje smo, pobijedimo li na izborima, zaista spremni i provesti, odgovarano mi je: ma daj pusti, važno je pobijediti na izborima. Takav pristup za mene je bio apsolutno neprihvatljiv.
Sanader vas nije uspio omađijati kao što je omađijao sve druge, od politike do medija?
Nije me mogao obmanuti jer sam ga predugo poznavao. Poznajemo se od 1991. Tada sam bio predsjednik Kriznog štaba za Dalmaciju, a Sanadera sam uzeo za svog “oficira za vezu“ s promatračima EU. U to doba bio je intendant HNK u Splitu. Od 2000. do 2002., dakle u prve dvije godine Sanaderova predsjednikovanja HDZ-om, ja sam bio potpredsjednik stranke pa sam ga upoznao i u tim okolnostima. Nisam imao iluzija o tomu što bi se moglo dogoditi. Između glasa vlastite savjesti i nastavka političke karijere pod svaku cijenu, bez razmišljanja odabrao sam ovo drugo.
Kritizirali ste i Karamarka, Jadranku Kosor...
Nisam se njime posebno bavio. Nakon što 2012. nisam izabran za potpredsjednika HDZ-a, jer nisam bio ni na njegovu ni bilo čijem drugom šalabahteru, vrijeme nakon toga bio sam se uglavnom politički pasivizirao. Naravno, promatrao sam što se zbiva.
Imali ste iluziju da biste mogli biti izabrani na visoku stranačku funkciju iako niste na šalabahteru?
Odlaskom Sanadera i istekom oktroiranog mandata Jadranke Kosor, očekivao sam da je u HDZ-u sazrelo vrijeme da se suočimo s pogubnim oportunizmom koji je dominirao u njihovo vrijeme. A malo tko je bio toliko glasan u kritici tog oportunizma kao što sam to bio ja. Pa sam očekivao da će biti prepoznat taj moj principijelni stav i da će se mojim izborom napraviti otklon od dotadašnje prakse. No promijenio se čelni čovjek stranke, a većina ostalih samo se prestrojila. Očekivao sam da je većina izaslanika na općem saboru iz prethodnog iskustva izvukla neke pouke. Nažalost, nisam bio u pravu. Posljedica takva pristupa je negativna kadrovska selekcija. Položaj u politici u pravilu se ne temelji na radu, sposobnosti, čestitosti, odgovornosti, nego prije svega na dopadljivosti vođi. Posljedica je ozbiljna kadrovska dekadencija. Ono najbolje, mislim na ljude, što Hrvatska ima danas u širokom luku zaobilazi politiku.
Što je rješenje?
Jedan od najblagotvornijih mehanizama bila bi promjena izbornog modela na svim razinama i to na način da bude onoliko izbornih jedinica koliko se zastupnika odnosno vijećnika bira. Tako bi vodstva stranaka bila prisiljena u svakoj izbornoj jedinici isticati kandidate koji među biračima imaju najveći ugled, koji su se dokazali svojim radom. Kandidati bi se više trudili ostaviti što bolji dojam kod birača, a manje oko zadobivanja milosti sastavljača lista. Građani bi pak na svakoj razini točno znali tko je njihov zastupnik ili vijećnik i mogli bi ga prozvati za njegove propuste. Sadašnji model snažno potiče oportunističko ponašanje ljudi u politici, a time i spomenutu negativnu kadrovsku selekciju. Budem li u prilici, svakako ću sugerirati sadašnjem vodstvu stranke da do idućih izbora razmisli o izmjenama izbornog modela. Takva bi promjena bila najveći doprinos podizanju političkog života na višu razinu.
S Račanom ste često polemizirali u Saboru, kako ocjenjujete njegovu ostavštinu sada, s vremenskim odmakom?
Neosporno je da je Račan kroz Izvršni komitet SKH imao utjecaj na progon ljudi u Hrvatskoj. Što se tiče njegova držanja u prijelomnim godinama, 1989. i 1990., on je pokazao političku inteligenciju jer je shvatio da je raspad Jugoslavije nezaustavljiv proces. Istovremeno, pokazao je visoki stupanj političkog kukavičluka. S jedne je strane shvaćao je da su promjene neizbježne pa je raspisao višestranačke izbore, nije dopustio scenarij koji smo gledali u Rumunjskoj, no njegov politički kukavičluk došao je do izražaja kada je odlučio da se oružje teritorijalne obrane u RH preda JNA, koja će istim tim oružjem uskoro udariti po Hrvatskoj. Slovenski komunisti to su odbili učiniti. Drugi njegov grijeh iz 1990-ih godina njegovo je držanje za vrijeme izglasavanja Deklaracije o samostalnosti RH. Tražio je da se u tekst Deklaracije ugradi odredba po kojoj Hrvatska, istovremeno s odlukom o razdruživanju od Jugoslavije, pokreće postupak za novo udruživanje. Zbog odbijanja tog amandmana SDP je odbio glasovati za Deklaraciju kojom je Hrvatska proglašena samostalnom državom. U razdoblju Domovinskog rata, moram biti objektivan, a i Tuđman je to često isticao, Račanu se ne može ništa ozbiljno prigovoriti. Ne može se reći da je državnom vodstvu u tim teškim vremenima pravio probleme. Na početku rata pristao je da SDP uđe u Vladu demokratskog jedinstva. Sastavljanje takve Vlade bila je snažna poruka svijetu, ali je imala značajan utjecaj na homogenizaciju hrvatskog društva u tim sudbonosnim vremenima.
Za vas kažu da u HDZ-u, zapravo, niste bili dobri ni s kim, a sami kažete da niste pripadali nijednom klanu. Je li teško biti osoba koja se ponaša po načelu “jedan protiv 100”?
Nastojao sam slijediti središnju Tuđmanovu državničku politiku jer sam iskreno vjerovao u njezinu ispravnost. S Tuđmanom sam imao neposrednu komunikaciju, s ponosom mogu istaknuti da je u mene imao golemo povjerenje. Bilo je tu i nekih sitnih konflikata. Bezbroj me puta znao u znak prijekora počupati za bradu. Jednom prilikom mi je odbio pružiti ruku, ali sve se ubrzo završilo uz bocu dobrog vina. Imao je u mene zaista veliko povjerenje. Znao je da u mom radu, pa i kad bih koji put učinio nešto pogrešno, nema prikrivenih namjera i kalkulacija. Istina je, u HDZ-u nisam pripadao nikakvim klanovima. Često se radilo o uskim skupinama ljudi koje su u pravilu okupljali neki zajednički ekonomski interesi. Jedni su te svoje interese zamatali u europejstvo i liberalizam, drugi u ekskluzivno domoljublje i konzervatizam. Golema većina članova HDZ-a bila je izvan toga. Toj “članskoj struji“ i ja sam pripadao.
I vas su uvrštavali u radikalno desne, vi sebe niste doživljavali kao jastreba?
U Hrvatskoj do danas vlada velika zbrka o tomu što je lijevo, a što desno. Spomenuti lijevo-liberalni političari i mediji su svako naglašavanje važnosti hrvatske državne samostalnosti označavali desničarenjem. Tomu treba pridodati i stav prema događajima u Drugom svjetskom ratu. Uvijek sam imao izrazito kritički stav prema pogubnoj praksi jedne i druge strane. Na Drugi svjetski rat u Hrvatskoj gledam kao na jednu strašnu nacionalnu tragediju kakvu danas gledamo, primjerice, u Siriji. Nema strašnijeg rata od onog u kojem se jedan te isti narod nađe na suprotnim stranama. Predsjednik Tuđman imao je gotovo opsesivan strah od opasnosti da nam se što slično ne dogodi i u Domovinskom ratu. Toj opasnosti suprotstavio je poznatu ideju nacionalne pomirbe. Svaki drugi put bio bi nas odveo u novu nacionalnu tragediju. Tuđman je bio svjestan da spiralu međusobnih obračuna lijevih i desnih treba prekinuti. Nažalost, bilo je i u Domovinskom ratu pokušaja izazivanja međuhrvatskog sukoba. Sjetimo se prijetnji za Banske dvore nakon tragičnih događaja u Vukovaru. Tragedija Vukovara nekome je trebala poslužiti za izazivanje opće nacionalne tragedije u kojoj bi u nepovrat nestala ideja o samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Pokušaj stvaranja paralelnih vojski i zapovjedništava, forsiranje ustaških odora, također je, svjesno ili nesvjesno, bilo usmjereno k izazivanju unutarhrvatskog sukoba. Samo zahvaljujući filigranskim manevriranjima predsjednika Tuđmana izbjegli smo tu tragediju iz koje ne bi bilo povratka.
Bili ste srčani u svom poslu zastupnika pa se pamti i vaša tučnjava u Saboru s Draganom Hinićem. On je tada rekao da ste vi njega više puta udarili, a on vas jednom, ali pošteno, u nos.
To je jedna zgoda za koju bih više volio da se nije dogodila. Što je bio povod? U to vrijeme Milorad Pupovac nije bio zastupnik u Saboru, ali je bio predsjednik Srpskog demokratskog foruma. Dao je bezbrojne intervjue, domaćim i stranim medijima, u kojima je tvrdio da je u Hrvatskoj prekršteno 12.000 pravoslavne djece na katoličku vjeru. To je bila besramna laž. Čak je i kardinal Kuharić na to reagirao. Mi smo raspravljali o proračunu za 1995. Tadašnja Vlada predvidjela je 200.000 maraka za forum Milorada Pupovca koji je širio spomenute monstruozne laži. Te su laži potvrđivale velikosrpsku propagandu da je demokratska Hrvatska tobože repriza NDH. Smatrao sam neprihvatljivim da Vlada financira Pupovčev forum. Reagirao je Dragan Hinić, osobno me vrijeđao u raspravi. U sabornici sam se suzdržao, ali nakon sat vremena susreli smo se u saborskom kafiću. Sjeo sam za njegov stol, gdje su sjedili još dvojica zastupnika, Milan Đukić i Veselin Pejnović. Zamolio sam ga da mi se ispriča za osobne uvrede. On je to odbio. Onda sam se ja ponio kao srednjovjekovni vitez i potražio zadovoljštinu na drugi način. Tko je koga i koliko puta udario, to sad nije važno. Naravno, kad danas, iz ove perspektive, gledam na taj događaj, bilo bi mi draže da se on nije zbio.
U svojoj knjizi Tiranija kameleona kao ogledne primjerke kameleona spominjete Mesića, Šeksa, Kalmetu i Hebranga. Tko je po vama pravi Mesić, Mesić antifašist ili Mesić “ustaša”?
Imam skicu za portret Stipe Mesića na stotinjak kartica teksta koji mi, nažalost, stoji u ladici 10-ak godina. Žao mi je što taj tekst nisam objavio dok je bio predsjednik, dok je bio u snazi. Sad svi po njemu udaraju kao po, rekli bi Dalmatinci, mrtvu tovaru, pa nekako nisam dovoljno motiviran da se uključim u taj zakašnjeli okršaj.
No u toj skici ima i pikanterija koje bi javnost mogle zanimati.
Na pitanje tko je pravi Mesić nikad i nigdje nećete dobiti istinit odgovor: sva njegova izdanja su i prava i kriva. Nema pravog Mesića. Postoji samo Mesić blefer. Iza tog blefa je praznina. Nema ništa. Potpuno vam je uzaludan posao u njegovu životu i političkom djelovanju tragati za njegovim istinskim stavovima i uvjerenjima. Za ilustraciju iz te skice: u jednom se intervjuu pohvalio da je kao politički zatvorenik morao proći razgovor sa zatvorskim psihologom i da je taj psiholog nakon razgovora s njim zapisao da se radi o osobi za koju se ni u jednom trenutku ne može pouzdano utvrditi što on, zapravo, misli. Mesić se sam time hvalio. Dakle, on svoju prevrtljivost i nepostojanost smatra svojom vrlinom.
I Šeksa ste opleli kao kameleona.
Nisam ga štedio. U HDZ-u smo dugo bili bliski suradnici. Tuđmanova me smrt zatekla na mjestu glavnog tajnika HDZ-a, a Šeks je nakon nepunih mjesec dana izabran za v. d. predsjednika HDZ-a. U tim turbulentnim vremenima Šeks i ja smo vodili stranku, do 2. veljače 2000., kad sam podnio neopozivu ostavku na mjesto glavnog tajnika. Jedan od uzroka bio je i Šeks. U različitim su me razdobljima s njim povezivala slična stajališta, kao npr. naš otpor prema zloporabama u gospodarskom poslovanju. HDZ je i izgubio izbore 2000. godine jer su ljudi bili uvjereni da su se dogodile ozbiljne malverzacije u pretvorbi i privatizaciji. Šeks je bio jedan od glasnijih boraca protiv tih pojava, u tome smo se slagali. Ni on nije pripadao ni tom lijevom ni desnom taboru u HDZ-u koji su, kao što sam kazao, bili uvjetovani ekonomskim interesima. Ali ključna razlika između mene i Šeksa jest ta da je moja granica tolerancije odstupanja od vlastitih principa prilično različita od njegove. Kompromise na koje se on pokazao spremnim, ja nisam.
Što očekujete od Andreja Plenkovića kao novog šefa HDZ-a?
Njegov trag u politici ovisit će o tome koliko će imati hrabrosti okupiti ljude koji su mu se spremni u određenim situacijama suprotstaviti. Mora se oduprijeti tome da oko sebe okuplja ljude koji će mu samo pljeskati jer to je najsigurniji put u propast. Da je Sanader oko sebe imao barem nekoliko ljudi koji su mu bili spremni reći ne, danas ne bi bio u situaciji u kojoj se nalazi. Često me kopka pitanje je li on to nakon svega shvatio. U Tuđmanovo vrijeme, suprotno javnoj percepciji, u HDZ-u su se vodile žestoke polemike. Ali kad se jednom zauzeo stav, onda više nije bilo iskakanja. Tuđman je znao doći na stranački sastanak s jednim stavom, a otići s njega s potpuno suprotnim. To je odlika velikog vođe. Mali vođe imaju kompleks da se okružuju još manjima i slabijima od sebe. Veliki vođe okružuju se jakim ljudima jer imaju dovoljno samopouzdanja i ne osjećaju se ugroženima od jakih ljudi. Želim vjerovati da će Andrej Plenković iz pogrešaka svojih prethodnika izvući pouke.
Bili ste 15 godina u visokoj politici, ali za vas se ne veže, zapravo, nijedna afera?
Tih 15 godina u politici, što se tiče bilo kakvog oblika koristoljublja, živio sam, doslovno, kao redovnik. Dobivao sam plaću, žena mi nikada nije radila, imamo četvero djece. Živjeli smo od moje plaće. Nitko u Hrvatskoj neće vam naći primjer da sam ja sudjelovao u bilo kakvoj gospodarskoj aktivnosti iz koje bih izvukao osobnu korist. Možda ćete čuti kakvu izmišljotinu. U Biogradu na Moru sagradio sam kuću kada mi je bilo 28 godina, tada sam radio kao učitelj. Prva minirana i srušena kuća u Hrvatskoj, 25. travnja 1991. godine, bila je upravo moja kuća u Biogradu na Moru. Hrvatska je obnovila oko sto pedeset tisuća kuća iz proračuna, no ja za obnovu svoje kuće nisam uzeo ni kune iz proračuna, nego sam je obnovio o svom trošku. Za razliku od mnogih u politici koji su i naknadno stjecali stanarsko pravo i za bagatelu otkupljivali stanove, ja sam podigao kredit i kupio stan po tržišnoj cijeni. Jedina pogodnost koju sam iskoristio bila je ta, sukladno tadašnjem propisima, da mi je Vlada subvencionirala dio kamate na polovicu kredita. Poslije kad su me, nakon SDP-ova preuzimanja vlasti zbog toga počeli prozivati, uputio sam predsjedniku Vlade Ivici Račanu pismo u kojem sam zatražio raskid ugovora o subvenciji dijela kamate. Nikad nisam dobio odgovor na taj svoj dopis. Nakon završetka mog zastupničkog mandata ostao sam s četvero malodobne djece, nezaposlenom ženom i više od deset tisuća kuna kredita mjesečno. Iskoprcao sam se prodavši kuću u Biogradu i stan u Zagrebu. Ostao mi je gorak okus iz tog vremena jer me nitko od mojih dotadašnjih bliskih sudrugova nije upitao kako se snalazim. Nazvala me samo jedna osoba.
Tko vas je nazvao?
Osoba s kojom nisam bio u posebnim prijateljskim odnosima, dapače imali smo različita mišljenja. Nazvala me gospođa Marina Matulović Dropulić. Pitala me, iskreno, može li što učiniti za mene. Na tom sam joj silno zahvalan. Iako mi je ponudila pomoć, nisam je prihvatio, ali to nosim kao lijepu uspomenu.
> > Otkriven četiri metra visok spomenik Franji Tuđmanu
> > Evo što je o kandidatima za lokalne izbore odlučilo Predsjedništvo HDZ-a
"Vrana vrani oči ne vadi"! Poznata Krpinova izreka u saboru!