Damira Miškovića, predsjednika HNK Rijeke, koja je postala "hrvatski hit", ne samo zato što niže uspjehe u domaćem prvenstvu i drugu je godinu zaredom srčano zaigrala u Europskoj ligi nego i zbog organizacije i poslovanja sportskog kolektiva, Riječani drže najzaslužnijim za preporod kluba kojim se danas svi ponose. Uz bok mu je, naravno, trener Matjaž Kek, no investicija Social Sporta i preuzimanje većinskog vlasništva rezultat su Miškovićeve energije, upornosti i odluke da bogato iskustvo i poslovne principe ugradi u najdraži klub čiji je, često kaže, "samo navijač".
Cijeli je radni vijek Mišković proveo u Nigeriji, jedan je od ključnih ljudi u biznisu talijanskog industrijalca Gabrielea Volpija, vlasnika naftnih terminala, građevinskih i transportnih poduzeća u toj zemlji, koji u Europi ima fondaciju Social Sport. Rijekin direktor odnedavno je i počasni konzul Hrvatske u toj dalekoj afričkoj zemlji, odlučan da svojim znanjem i vezama pomogne hrvatskim gospodarstvenicima. Stiže biti jednako uspješan na dva kraja svijeta, u Rijeci i Nigeriji jer, kaže, voli raditi i putovati. Nakon što je klub ulaganjima očišćen od dugovanja, Mišković si je postavio drugi cilj – učiniti klub samoodrživim, "tvrtkom" u kojoj će se trošiti onoliko koliko se zaradi.
Poslovna je to filozofija s kojom je Mišković stasao i koja bi trebala biti misao vodilja poduzetnicima, gospodarstvenicima, zapravo svima koji se bave ozbiljnim poslom u bilo kojoj djelatnosti. Ljuti ga, rekao je nedavno, što drugi uspješni i moćni gospodarstvenici ne ulaze više u sportske kolektive gdje bi nametnuli ispravnu poslovnu politiku čime bi pomogli sportu i gradili svoj poslovni uspjeh. Za mnoge je upravo on osoba koja je pokazala da je nogomet, u slučaju Rijeke, "čista pozitiva" i da se itekako odražava na društveni život i zajedništvo.
Koliko je Mišković odlučan, potvrđuje i projekt višemilijunske investicije, gradnje novog stadiona na Kantridi i polivalentnog kampa na Rujevici.
Priznaje da je upravo kamp bio poticaj da krene s ulaganjem u HNK Rijeku i od nje stvori organiziran i jak sportski klub za koji priželjkuje da bude i prvak države i igra s najboljim europskim klubovima. No uvijek ističe: "Ono zbog čega ja živim sreća je i zdravlje mladih ljudi u Rijeci. Želim da u klubu treniraju stotine i stotine djece, da se maknu s ulica, da budu uspješni i zdravi sportaši." Mišković tako otkriva da, koliko god je uspješan poslovni čovjek, u njemu ima emocija koje ga snažno pokreću.
Glavna politička fora na lokalnim i višim razinama za osvajanje simpatija i poena je fraza, za dobrobit naše djece ili sve ćemo napraviti da maknemo djecu s ceste, kafića ili računala, da se zdravo razvijaju, a onda kada ta ista djeca pokucaju na vrata nekog kluba dočekaju ih članarine da ti mozak stane. U ovoj situaciji u zemlji kakva je i kuna je mnogo, da ne pišem minimalno 150 je za popizdit. Šta radi lokalna samouprava? Za djecu apsolutno ništa osim što dere roditelje ko Panta pitu! Nemam ništa protiv da roditelji plaćaju da se netko brine za njihovu djecu i da ih uče pozitivnim stvarima, ali te puste priče mi idu već na jetra svake 4 godine. Ako ovi političari već pričaju o djeci i njihovoj dobrobiti nek se pobrinu onda npr. za nogometne škole u koju dolazi cca. 200 djece i više, nek ukinu članarine i plate trenere iz proračuna i to redovito, nek priskrbe rekvizite i opremu da se treninzi mogu normalno odvijati.Tada će sigurno biti jos više djece i dugoročno gledano nacija će nam biti zdravija. Pozdravljam sportski poduhvat kao pozitivni impuls samo u takvom slučaju, nikako drugačije.