I nakon ulaska Hrvatske u EU, makar to zvučalo dramatično, potrebno je ponavljati da od svih vlada i institucija na svijetu jedino hrvatska Vlada ima posao zaštite nacionalnih interesa Hrvatske. Zato bi se trebalo više govoriti o tome kako oblikovati vanjsku politiku koja će znati zaštititi i razvijati nacionalne interese u prostoru Unije i ostalog svijeta. Ako bi pristala na izjednačavanje nacionalnog i eurounijskog interesa, to bi bilo štetno za Hrvatsku. EU je važan, ali lojalnost prema interesima Hrvatske je vječna – ističe dr. Jasna Plevnik, autorica više knjiga o vanjskopolitičkim aspektima globalizacije te diplomaciji Hrvatske i Balkana, utemeljiteljica i potpredsjednica Geoekonomskog foruma, hrvatskog i regionalnog "think tanka". Dovoljno je događaja kod kuće i u svijetu, dodaje J. Plevnik, kojima se može argumentirati da vanjskoj politici zemlje treba reforma kako bi s više snage provodila nacionalne interese. Došlo je vrijeme da se raspravi što zapravo stoji iza političkih fraza o nacionalnim interesima u vanjskoj politici, koji su principi važni za zemlju i kojeg puta se misli držati: onog koji će donositi koristi njoj ili će donositi korist drugim državama i kompanijama.
Raspad nije nezamisliv
– Hrvatska mora jasnije znati na čemu je što se tiče članstva u Uniji s obzirom na to da ekonomske dobrobiti od integriranja više ne izgledaju izvjesne kao na početku tih procesa. Potreba za novom procjenom ne znači izlazak iz Unije nego uvažavanje mogućnosti da se hrvatski interesi od članstva u EU, postavljeni u vrijeme ekonomskog uspona Unije, možda neće ispuniti. Raspad nije nezamisliv scenarij kao prije nekoliko godina i to ne samo zato što članice imaju problema s usklađivanjem nacionalnih interesa s interesima Bruxellesa, nego što može nastati doba u kojem će ekonomske štete za glavne ekonomske sile Unije biti veće od koristi članstva – upozorava J. Plevnik. Zbog svega toga reforma vanjske politike neće biti jednostavan posao s obzirom na to da ni vanjska politika nije izolirana od stanja u Hrvatskoj koja je u krizi upravo zbog strašne neravnoteže između nacionalnih i privatnih interesa. Glavni nacionalni ciljevi, ulazak u EU i NATO, formalno su ostvareni i to stanje traži od Hrvatske da postavi nove strateške vanjskopolitičke ciljeve za iduće desetljeće i vodi takvu vanjsku politiku koja će se, pored sadržaja koja joj nameću EU i NATO, snažnije baviti unapređivanjem nacionalnih interesa.
– Što se tiče sigurnosnog uključivanja, Hrvatska je od 2009. članica NATO-a, ali obećanih investicija nema. Čak je došlo do znatnog pada stranih ulaganja, što pokazuje da su sve one propagandne tvrdnje političara o automatskim ekonomskim koristima od članstva u NATO-u bile netočne. Ekonomska kriza ostavila je posljedice i u području euroatlantske sigurnosti pa neke europske zemlje nisu ispunile svoju obvezu o dva posto od nacionalnih prihoda za troškove vojske – ističe J. Plevnik.
Gdje su u cijeloj toj priči Hrvatska i njezina ekonomija? Ona je liberalizirana i globalizirana, ali ni u tom području nisu se ostvarile neoliberalne fraze o velikim koristima za hrvatsku ekonomiju od ekonomskog otvaranja zemlje. Hrvatske kompanije, upozorava J. Plevnik, u pravilu nisu postale transnacionalne nego su globalne kompanije osvojile hrvatsko tržište. Zbog toga bi i reforma hrvatske vanjske politike mogla početi s idejom o čvršćem povezivanju diplomacije s razvojnim pitanjima zemlje. – Danas su veze između troškova vanjske politike i napretka Hrvatske nejasne i krhke možda i zato što unatoč velikoj ekonomskoj krizi i dalje prevladava ona vrsta diplomacije u kojoj je ključna simbolička funkcija (formalno predstavljanje zemlje, putovanja i primanja) kao u doba prije decentralizacije vanjske politike i digitalizacije. A svijet se mijenja i hrvatska vanjska politika mora se mijenjati s njim. Jačanje procesa međuovisnosti svijeta traži od Hrvatske da proširi svoju mentalnu sliku svijeta koja je svedena na EU. Hrvatska se mora suočiti i s posljedicama svoje desetljetne diplomacije prilagođavanja standardima i pravilima EU, NATO-a i globalnog kapitalizma. Ta pseudovanjska politika provodila se kao reforma kod kuće zbog čega joj danas nedostaje iskustvo vođenja svoje vanjske politike. Uza sve to Hrvatska je mlada država koja ima problema i s "profesionalnom diplomacijom". I tim poslom ovladale su stranke. Velik dio diplomacije došao je na svoje pozicije putem stranke i koalicijskih sporazuma, a poslije se više bavio održavanjem na poslu raznim političkim igrama – smatra J. Plevnik. Ono što nas pak nesumnjivo očekuje su dvije vanjske politike: nacionalna i eurounijska. U zemlji se premalo raspravlja o tome kako ih oblikovati i voditi.
– Pazite, bez obzira na principe i povelje međunarodnih organizacija, oblike integriranja i vanjskopolitičke teorije, prioritet država ostaje klasičan; ostvarivanje nacionalnih interesa. To je ključni razlog zašto zajednička vanjska i sigurnosna politika Unije teško postiže jedinstvo i ne govori jednim glasom. Hrvatska treba u zajedničkoj vanjskoj politici sudjelovati kombiniranjem dva načina: tako da joj pridonosi i koristi je za ostvarivanje svojih interesa. Sve pametne države Unije imaju svoje vizije nacionalnog razvoja i interesa bez obzira na to što postoje vizije zajedničkog razvoja i interesi Unije. EU ne funkcionira na načelu zaštite nacionalnih interesa hrvatske države iako se u Hrvatskoj iz nekih razloga stvara takvo uvjerenje. Njemačka globalna ekonomska snaga rezultat je njezine pametne ekonomske politike, opreznosti i marljivosti, što nije posljedica članstva u EU nego njezine povijesti i društvene kulture. Sve to ne znači da njezina trgovina nije imala koristi od eura i zajedničkog tržišta. Francusku nikakva ideologija ekonomske globalizacije ni interesi EU nisu mogli spriječiti da lobira i bori se za interese francuske države koji uokviruju interese francuskih građana i interese njezinih kompanija. Mađarskoj je u rješavanju posljedica ekonomske krize, da bi ponovno privukla ulagače, pomogao kredit od 20 milijardi dolara od Međunarodnog monetarnog fonda, a ne Europska unija. Spašavanje Grčke imalo bi brži tempo da nije prvo trebalo spasiti njemačke i francuske banke. Ciparski bankarski sustav EU je spasio na način koji ga je zauvijek isključio iz off shore biznisa u kojem prednjači Velika Britanija. Američka se država, vidjeli smo, čak i vojno bori da bi zaštitila interese svoje industrije – izričita je J. Plevnik. U takvim odnosima hrvatska vanjska politika nema drugdje otići nego u razvoj ekonomske diplomacije s kojom, kako se čini, i ova vlada ima neke neriješene račune pa tu vrstu diplomacije još ne legitimira kao glavno sredstvo hrvatske vanjske politike u poslu povećanja izvoza, privlačenja stranih ulaganja i tako dalje. – Za svaku zemlju ekonomska diplomacija važno je sredstvo u jačanju ekonomske sigurnosti i napretka kod kuće i u inozemstvu. Snage hrvatske ekonomske diplomacije su krhke, a uzroci za takvo stanje prebacuju se godinama iz ekonomije u vanjsku politiku, pa iz vanjske politike u ekonomiju, pa u ekonomsku krizu, pa u politiku. Posljedica toga je da je kratka povijest hrvatske ekonomske diplomacije uvijek priča o novom početku. Država treba usluge ekonomske diplomacije na osnovi kojih može procijeniti opasne točke za Hrvatsku u ekonomijama konkurentskih država ili u sporazumima u području trgovine; odrediti koja su ulaganja neprihvatljiva i na koji način se konkurentske države razvijaju u području strateški važnih tehnologija. Na osnovi takvih strateških informacija država može unaprijed djelovati u području planiranja i ostvarivanja razvojnih ciljeva – upozorava J. Plevnik. Za zaokret u tom pravcu potreban je dulji vremenski horizont za prikupljanje informacija, poseban budžet pa i usluge ekonomske špijunaže.
Zemlja bez regije
– Ni ova vlada, kao ni prijašnje, nije održala nijednu sjednicu samo o tome kako bi ekonomska diplomacija mogla postati snažan instrument razvoja zemlje – dodaje J. Plevnik. Takav nerazumljivo ignorantski odnos može se iščitati i u hrvatskoj vanjskoj politici prema regiji. Kao što je bilo komično, upozorava J. Plevnik, kada se početkom devedesetih hrvatska diplomacija bavila stvaranjem slike o Hrvatskoj kao zemlji bez regije, odnosno susjeda, tako ni 2013. hvaljenje liderskom pozicijom u jugoistočnoj Europi nema bogzna kakva smisla. Hrvatska već godinama percipira samu sebe kao regionalnu silu u nastajanju pa i regionalnog lidera, ali ni 2013. nije dovoljno jasno na osnovi čega. – Hrvatski ciljevi u regiji dosad su bili usko postavljeni kao ekonomska korist od drugih država i korištenje politike regionalne suradnje kao sredstava za ulazak u EU. Ti ciljevi zapravo su bili instrumentalne naravi jer je regija služila kao sredstvo uz pomoć kojeg se mogu brže ostvariti. Takva je politika povoljna za Hrvatsku, no ne može osigurati regionalno liderstvo jer se ne bavi tzv. širokim ciljevima regije kao što je, na primjer, izlazak cijele regije iz ekonomske krize. Tlapnja je da iz sadašnje vanjske politike može nastati vodeća pozicija Hrvatske u regiji. U ostvarenju strateških ciljeva u regiji potrebne su dugoročne političke odluke, financijska sredstva i veliki napori diplomacije. Hrvatska nema ni stratešku diplomaciju za Balkan ili instituciju specijalnih izaslanika za neko područje ili državu, na primjer, specijalnog izaslanika premijera za Bosnu i Hercegovinu. Za regionalno vodstvo treba raditi puno više od razbacivanja frazama o regionalnom lideru. Reforma vanjske politike prema regiji trebala bi ići u pravcu poticanja multilateralizma i razvijanja multipolarnog regionalnog poretka, što je za stabilnost regije prihvatljivije od koncepta o dominaciji samo jedne države koja uvijek podsjeća na politiku moći – zaključuje J. Plevnik.
>>'Izučavanje kineskog uspjeha govori o našem zaostajanju'
