Trenutačno proživljavamo jednu od tjednih nacionalnih melodrama: ovaj put riječ je o reformi školstva. Ja nisam pedagog. U prvom razredu jedna me učiteljica, koja je odavno trebala promijeniti zanimanje, proglasila „sporim“. Mrzio sam školu sve do onoga što u šali nazivam 22. razredom. Međutim, kad sam završio sa školovanjem, bio sam vlasnik tri diplome iz različitih područja. Moje obrazovanje, formalno i neformalno, traje cijeli život. Bio sam i član uprava velikih međunarodnih korporacija. Sada sam otac četvero djece od kojih će najstarije za deset dana upisati prvi razred. Ono što želim istaknuti jest da dobro razumijem što konkurentne ekonomije očekuju od svojih radnika, a istodobno mi je i osobno stalo do toga da hrvatski obrazovni sustav bude što bolji za našu djecu. Ovo su moje istine.
1. Morate biti spremni na sve
Budućnost dolazi bez obzira na to jesmo li mi za nju spremni ili ne. S određenom dozom sigurnosti možemo pretpostaviti da budućnost neće uključivati, primjerice, konjske zaprege, ali teško je reći kako će se stvari točno odvijati i kakvi će nam radnici biti potrebni 2039. godine, kad moja najstarija kći bude dovršavala preddiplomski studij. Pretpostavljam da će većina, ako ne i sva moja djeca, doživjeti 2100. godinu. Zamislite kako će svijet tada izgledati. Naš je današnji zadatak planiranje smjernica za obrazovni sustav koji priprema učenike za poslove koji još ne postoje te korištenje tehnologija koje još nisu izumljene – kako bismo riješili probleme s kojima još nismo upoznati. Ne vidim smisao u pokušajima predviđanja budućnosti ili tehnologija budućnosti, ali postoje bezvremenski temelji. To je materijal o kojemu se u aktualnoj debati o obrazovnom sustavu povela rasprava, ali uvjeren sam da to nije i ne bi trebao biti naš ključni problem.
2. Nesavršen sustav ne može učiti savršen kurikulum
Nova se reforma školstva, nažalost, prometnula u još jednu ideološku raspravu. Pitam se jesu li obje strane promašile bit. Glavni je hrvatski problem provedba mjera, ne njihovo donošenje (imamo previše mjera). Naši javni sustavi za pružanje usluga u potpunom su rasulu, a obrazovni sustav predstavlja tek jedan od primjera. Ni najbolji svjetski kurikulum neće mnogo promijeniti ako ne funkcionira obrazovni sustav koji ga treba prenijeti. Nenad Bakić autor je izvanredne analize učinka naših škola utemeljene na podacima Državnog zavoda za statistiku i Eurostata u članku Hrvatsko školstvo u brojkama i može li reforma kurikuluma uspjeti? (Eclectica.hr). Kritiziranje obrazovnog sustava pomalo podsjeća na kritiziranje majčinstva – opasno je, ali statistika je poražavajuća. Broj osnovnoškolaca od 2000. godine do danas smanjen je za 21% zbog pada nataliteta, ali broj osnovnoškolskih učitelja porastao je za 22%. U istom periodu broj srednjoškolaca smanjen je za 13%, ali broj srednjoškolskih učitelja porastao je za 40%. U konačnici je omjer učenika i učitelja u Hrvatskoj pao s 14,9 na 9,7 u osnovnim školama (35%) i s 10,1 na 6,3 u srednjim školama (38%). Imamo 89% više učitelja po učeniku nego Ujedinjeno Kraljevstvo, 47% više nego SAD, 46% više nego Irska, 34% više nego Njemačka i 20% više nego Slovenija. U racionalnom sustavu takav omjer trebao bi dovesti do boljih rezultata učenika. Međutim, to se u Hrvatskoj nije dogodilo. Najnovija PISA rang lista (2012.) pokazala je da je Hrvatska lošija od tih zemalja i od OECD prosjeka u matematici, čitanju i znanosti: dakle, u samim osnovama. Nimalo ne pomaže činjenica da je kvaliteta znanja naših učenika još slabija nego što upozoravaju naši PISA rezultati. Otprilike 30% naših petnaestogodišnjaka postiže rezultate ispod razine 2 na PISA-inoj ljestvici za matematiku. Ako to nije dovoljno loše, situacija se dodatno pogoršava između 2006. i 2012. godine, unatoč rastu broja učitelja.
3. Superbrzi vlak ne može voziti po starim tračnicama
Pobornici statusa quo mogu tvrditi da brojke ne predstavljaju cijelu priču i u nekim slučajevima bili bi u pravu. Međutim, kao i s većinom naših reformi, brojke su u pravu jer smo se specijalizirali za reforme bez pravih promjena – za deklarativne ili kozmetičke reforme. Naše najbolje i najsvježije iskustvo s reformama obrazovnog sustava jest provođenje bolonjskog procesa. Unatoč podršci studenata, roditelja, fakulteta, industrije, medija i Vlade, bolonjski se proces prometnuo u neobjašnjivo razočaranje. Novi proces koji je ubrizgan u stari sustav pod istim vodstvom i uz identične kadrove postigao je jednako slabašne rezultate. Jedino što se doista promijenilo jest cijena.
4. Od smeća ne možete napraviti pitu
Strka oko kurikuluma samo je dimna zavjesa. Ako mislite da izmjene kurikuluma nailaze na otpor, pokušajte pokrenuti promjene samog sustava. Mnogim interesnim skupinama savršeno odgovara trenutačno stanje – od sindikalnih preko poslovnih do političkih. Međutim, nemamo izbora. Ne postoji savršen sustav sa savršenim kurikulumom, ali sigurno postoje produktivniji sustavi od našega. Evo što bih ja napravio: prvo bih odredio tko su stvarni korisnici sustava, a zatim bih osmislio sustav u korist njima, a ne sustavu. Jezgru korisnika obrazovnog sustava čine učenici i njihovi roditelji te privatni i poslovni porezni obveznici koji financiraju sustav i služe se krajnjim proizvodom obrazovnog sustava – diplomiranim studentima. Ciljani korisnici sustava nisu učitelji, sindikati, izdavači školskih knjiga, posebne interesne skupine, Europska unija ili druge zemlje. Zatim bih se fokusirao na pružatelje usluga – učitelje i nadzornike sustava (ravnatelji, administratori). Sustav ne funkcionira uspješno zbog novca, već zbog ljudi. Stoga trebamo privući najbolje mlade učitelje i zadržati najbolje iskusne učitelje i nadzornike. Sve koji se ne uklapaju u naše visoke standarde trebalo bi potaknuti da spoznaju u čemu su uistinu dobri, jer svi imaju talente, samo ih trebaju osvijestiti. Dopunske aktivnosti koje nisu direktno povezane s obrazovanjem, poput čišćenja, knjigovodstva, prijevoza, prehrane, itd. trebalo bi prepustiti privatnim suradnicima. Sindikati i političke stranke podivljali bi suočeni s ovakvim promjenama, ali one su nužne ako želimo privući i adekvatno nagraditi najbolje predavače i administraciju. Bitno je imati izvrsne učitelje koji su dobro plaćeni, a to možemo postići samo ako prethodno pročistimo sustav od desetljeća političkog namještanja pozicija.
5. Mark Zuckerberg diplomirao je psihologiju, ne programiranje
Mi očekujemo da će naše škole pripremiti studente za konkurentna globalna tržišta. No, što to znači? To znači da želimo da naše škole proizvode studente koji će se moći ravnopravno natjecati za najbolje poslove u New Yorku, Silicijskoj dolini, u Londonu i Šangaju. Možda to zvuči kontraproduktivno u zemlji s ozbiljnim problemom odljeva mozgova, ali naprotiv – to je jedini način da se odljev mozgova spriječi. Naši će najbolji umovi nastaviti napuštati Hrvatsku u korist dinamičnijih ekonomija sve dok naša vlastita ekonomija ne postane dinamična. Jednostavno rečeno, naši će mladi odlaziti sve dok ne donesemo dašak Silicijske doline ili Londona u Hrvatsku, a to ne možemo bez radnika koji su takvim ekonomijama potrebni. Ako usporedimo najcjenjenije vještine među poslodavcima u SAD-u i u našim najboljim tvrtkama, uočit ćemo brojne podudarnosti. Timski rad, verbalna komunikacija, postavljanje poslovnih prioriteta te sposobnost prodaje i utjecaj na druge ljude direktno su povezani s dobrim odgojem – dobrim manirama, strpljenjem, kontrolom impulsa i općenito uzornim ponašanjem. Dakle, kurikulum počinje od roditelja. Ove vještine zajedno sa sposobnostima donošenja odluka, obrade informacija te pisanja pismenih izvještaja direktno su povezane s klasičnim kategorijama društvenih znanosti – jezicima, književnošću i filozofijom. Sposobnost analize kvantitativnih podataka, tehničko znanje i umijeće programiranja predstavljaju srž STEM predmeta. Ove su vještine tražene, ali nisu na vrhu i ne dominiraju popisom. U konačnici se upravljanje uspješnim tvrtkama u bilo kojem sektoru povezuje s razvojem proizvoda, prodajom i marketingom, financijama, organizacijom i vodstvom. U takvim je slučajevima nužan širi spektar vještina od samih STEM predmeta. Steve Jobs, guru za proizvode, ne bi bio ni upola uspješan bez Stevea Jobsa, gurua za marketing i komunikacije.
6. Moramo se usredotočiti na temelje
Cilj obrazovanja jest stvaranje ljudi čvrsta karaktera koji marljivo rade, kreativno razmišljaju i koji se ne boje izazova. Ta vrsta obrazovanja počinje i završava kod kuće. Za sve ostalo, kurikulum bogat temeljima društvenih znanosti, matematike i znanosti naoružava učenike sposobnostima samostalnog učenja u učionici života, kroz rad i specijalizaciju. Iako se mnogi od nas neće sjećati matematičke svrhe broja π te je li Charlemagne bio pozitivac ili negativac, mentalna disciplina koju usvajamo kroz potragu za tim odgovorima služit će nas dobro zauvijek.
Sve je to u redu, ali je istodobno cilj, citajuci Tomica i Jergovica u lektiri, stvoriti male partizane koji mrze sve hrvatsko.