Hrvatska i Slovenija popola će dijeliti troškove arbitraže granica, iako je u prvom Rehnovom prijedlogu bilo predviđeno da ih snosi EU. U slovenskom prijevodu sporazuma navodi se brojka od 5 milijuna eura. Nije jasno - je li riječ o ukupno procijenjenoj svoti, ili za godinu dana. U tekstu se navodi: milijun eura za arbitre, a 4 milijuna za troškove slovenske delegacije. Koju čini dvadesetak osoba, pa do posebne računalne opreme i softvera (za kartografiju).
Slovenci navode kako je riječ o “procjeni”. Izlazi da će i naš dio troškova iznositi, minimalno 5 milijuna eura. U hrvatskom MVP-u kažu da “još ne možemo procijeniti koliko će arbitraža stajati”. Pa da pomognemo. Sastanci s arbitrima odvijat će se u Bruxellesu, a EU daje “tehničku” pomoć, prostor. U štedljivijoj varijanti, dvije će zemlje angažirati arbitre po potrebi, plaćene po satu. Neracionalna bi bila odluka da ih se plaća za “puno radno vrijeme”.
Stručnjaci američke pravne tvrtke “Briscoe Ivester&Bazel LLP” iz San Francisca, koji se bave graničnim sporovima na moru navode kako će arbitri stajati najmanje 500 eura po satu. U arbitraži između HEP-a i Slovenije (oko NE Krško) arbitri ne naplaćuju po satu, nego osmosatnom danu, što je jeftinije i iznosi - oko 2000 eura dnevno za svakoga. Bude li neslaganja, arbitri će zaraditi više. Samo 5 arbitara stajat će najmanje - milijun do milijun i pol eura.
U Haagu, osim međunarodnih i UN-ovih sudova, postoji 100 godina i Stalni arbitražni sud. Ima i cjenik “najma” svojih stručnjaka. Glavni tajnik i zamjenik stoje 250 eura po satu. Ostalo osoblje od 50 za niže tajnice, do 175 eura za iskusne savjetnike. Po satu. Prostorije za pregovore stoje od 1000 do 1750 eura, po “seansi”.
Izgubljeni u prijevodu ili u sporazumu
Autor: Dr. Davor Vidas, stručnjak za međunarodno pravo
Prevoditelj je po svemu sudeći bio u nedoumici, pa i teškoćama da nađe odgovarajući izraz na hrvatskom jeziku. U engleskom izvorniku članka 2. arbitražnog sporazuma između Hrvatske i Slovenije piše da će popis kandidata za arbitre biti “established by” predsjednika Europske komisije i povjerenika za proširenje.
No popisi se, pomislit će prevoditelj, valjda “sastavljaju”, dok bi tijela, npr. neka organizacija ili, eto, arbitražno vijeće mogli biti “established” (kako je uostalom naslovljen članak 1). “Established” ipak ne znači sastavljen. Sastaviti popis arbitara, to bi moglo biti npr. “draw up”, kako piše i u Konvenciji UN-a o pravu mora, upravo u odredbi o popisu arbitara.
Nepotpun članak 2.
No, je li “kriv“ prevoditelj? Ne, nego izvorni tekst na engleskom. A taj je tekst, prema samom sporazumu, jedini mjerodavan. I, ujedno, nepotpun u bitnom dijelu! Članak 2. arbitražnog sporazuma sadrži krupan propust: samo se navodi da će popis arbitara biti “established by” predstavnika Europske komisije. Time je određen tek jedan od dva koraka nužnih u stvaranju popisa arbitara, onaj drugi.
Prvi je imenovanje (nominiranje) kandidata za arbitre, a tek drugi objedinjavanje tih imena u zajedničkom popisu, stvaranje popisa arbitara. Prvi korak izraz je suverene volje država u sporu pred arbitražom. Napokon, snose i visoke troškove izabranih arbitara. Tako će i Hrvatska, prema članku 6. sporazuma, snositi polovicu troškova arbitražnog vijeća. Zar će predstavnici Europske komisije imenovati kandidate za arbitre, a Hrvatska zatim podmirivati račun za troškove arbitara?! Bio bi to čudan obrazac ponašanja buduće “europske Hrvatske”.
Europska komisija može djelovati samo u drugom koraku nastanka popisa arbitara, tehničkom objedinjavanju imena kandidata za arbitre, koje ravnopravno imenuju države u sporu, na zajednički popis. Komisija treba osigurati objektivnost popisa, tako da se iz njega ne vidi koja je država imenovala kojeg kandidata, što je važno ako će na kraju tri arbitra s popisa birati predsjednik Međunarodnog suda. Takva “podjela posla” za izradu popisa arbitara, u dva koraka, predviđena je i Konvencijom UN-a o pravu mora.
Njome je propisano da “popis arbitara sastavlja i vodi glavni tajnik UN-a”, ali i da “svaka država stranka ima pravo imenovati četiri arbitra”, te da će “imena tako imenovanih osoba tvoriti popis arbitara”. U arbitražnom sporazumu Hrvatske i Slovenije opisan je samo jedan korak u nastanku popisa arbitara, onaj drugi, koji je tehničke naravi, a provodi ga neutralno tehničko (ili političko) tijelo ili osoba, npr. glavni tajnik UN-a, predsjednik EK-a i sl.
Komisija nije neutralna
Kad bi to tijelo ujedno i imenovalo kandidate za arbitre, više se ne bi moglo govoriti o neutralnosti. Europska komisija, osim što nema kompetencije u pitanjima razgraničenja, tijelo je organizacije čija je članica samo jedna država u sporu – Slovenija.
Hrvatska nije članica EU, niti će biti u početku arbitražnog postupka. Članstvo u EU i tada će ovisiti o ratifikaciji pristupnog ugovora, među ostalima, od suprotne strane u sporu, Slovenije.
Hoće li Hrvatska u arbitražnom postupku izgubiti dio svojeg teritorija, to je i dalje neizvjesno; ovisit će o njezinim argumentima i suđenju arbitara. No, ako bi pristala ratificirati arbitražni sporazum koji bi se tumačio tako da predstavnici EK-a, osim što tehnički stvaraju popis arbitara, još i imenuju kandidate na taj popis, onda bi sama sebe dovela u neravnopravan položaj.
A to jedna država ne smije učiniti. Zato je razjašnjenje članka 2. arbitražnog sporazuma mnogo više od lingvističke rasprave ili pravničkih doskočica. Ono je fundamentalne naravi, prije no što se uopće može raspravljati o ratifikaciji spora.
. .ludevit gay.. ja nikad ne kritiziram samo iznosim cinjenice... ..moja usluga za slijepe...