\"Tko želi odustati, neka odstupi\", prolomio se glas Gorana Tudića, zapovjednika 3. satnije 105. bjelovarske brigade.
Onih petnaestak momaka što su se okupili oko njega nisu se ni pomaknuli.
\"Kud vi, tu i mi\", kazali su Mijo Borovec i Branko Petrečija.
I krenuli su, svjesni da se neki od njih neće vratiti.
Borovec i Petrečija, dečki iz okolice Bjelovara, do rata, u koji su obojica otišli kao dragovoljci, nisu se poznavali.
Orao do polaska
Mijo Borovec živio je u Prgomelju i radio u poljoprivrednoj zadruzi u Rovišću. Branko Petrečija bio je mesar u bjelovarskoj Bilogori.
\"Mama, ti brige ne vodi. Tvoj sin se vraća kući\", uvijek mi je govorio, ponosno odlazeći od kuće. Sve do Bljeska. Tada je rekao: \"Ja se nikada vratio ne budem. Znam kam\' idem\", priča Hedviga Petrečija iz Predavca, Brankova majka.
Večer prije no što je otišao od kuće njezin sin je do jedan ujutro orao, da zemlja ne ostane neobrađena. Sat nakon što je prilegao, došla je policija:
\"Kazala sam im: \'Ostavite moga sina. Bum ga ja zbudila.\' Dečki su mi odgovorili da ga moraju zvati. U 6 je morao biti u selu pa onda za Bjelovar. Ustao je na vrijeme i spremio se. Osjetila sam da mu nije bilo drago ići. Držao se za mene i govorio: \'Mama, čuvaj se.\' Otišao je u nedjelju. U utorak popodne više ga nije bilo. Rekao je da se neće vratiti. I nije se vratio. Vratili su ga drugi – sjeća se Hedviga Petrečija.
Desetak kilometara dalje u isto se vrijeme za odlazak od kuće pakirao Mijo Borovec.
– Na slavonskom ratištu našao je djevojku. Govorio je da će se, kad sve završi, oženiti – kaže njegov stariji brat Nikola koji je u ratu bio pripadnik bjelovarske policije.
– Krenuli smo iz Bjelovara prema Slavoniji. Zapovijed je bila da moramo uništiti neprijateljske položaje od kojih je prijetila opasnost za Lipik i ljude smještene na rubu grada. S tih je položaja sve vrijeme pucano iz pješačkog naoružanja i minobacača. Da bi tu akciju izveo sa što manje gubitaka, tražio sam da mi se dragovoljno javi petnaestak ljudi i da krenemo u uništavanje dobro utvrđenih položaja. Petrečija i Borovec bili su među dobrovoljcima. Tada sam shvatio da preda mnom nisu obični ljudi. Jer, za odlazak u takvu akciju, znajući da nas čeka žestoka borba prsa u prsa, trebalo je imati hrabrosti. Do cilja smo puzali kroz minska polja, sve vrijeme pod vatrom snajpera i minobacača došli do bunkera. Tu smo bacili nekoliko ručnih bombi i skočili u rovove – priča Goran Tudić.
Vrući kruh
Kruh je bio još vruć kad su se dečki uspeli do odredišta, prošavši kroz šumu Jelaču na brdo Brce.
– Brankovi prijatelji su mi poslije pričali da je u bunkeru bio tek skuhani grah i sanduk piva – kaže Hedviga Petrečija.
Neprijateljska se vojska, govori Tudić, povukla. No, nastavili su pucati.
– Ispred nas je bio Donji Čaglić, lijevo od nas Bukovčani. U izravnoj borbi uspjeli smo osvojiti važnu kotu koja je dominirala nad Lipikom. Cijena je bila dva mrtva hrabra borca i nekolicina ranjenih. Miju Borovca, kojega je pogodio snajperskih hitac, i Branka Petrečiju, koji je stradao od bombe, nikada neću zabraviti. Oni su bili istinski heroji Domovinskog rata – priča Tudić, pokazujući album s fotografijama s bojišta u kojem su i one snimljene na dan pogibije dvojice suboraca.
Taj dan, 2. svibnja 1995. godine, na mjestu pogibije dvojice mladića iz pješaštva 105. brigade, njihovi ratni prijatelji zapalili su svijeće. A Goran Tudić, Siniša Žegerc i Stojko Mamić podigli su zastavu na mjestu njihova stradanja.
– Ta su dva mladića u rovovskim borbama pokazali izuzetnu hrabrost – kaže bojnik Mario Preskočil.
Snovi Mije Borovca, kojemu su bile 34 godine kad je poginuo, prekinuti su zajedno sa snovima njegova godinu starijeg suborca Branka Petrečije na ratištu kod Donjeg Čaglića.
Posmrtna odličja
– Mijo je bio povučen momak, bavio se poljoprivredom i trenirao nogomet u NK Rajić-Napredak. U rat je otišao sa srcem. Mislio je da nam svima bude bolje – priča njegov brat Nikola.
– Svi su susjedi znali da je poginuo, samo ja ne. Sadila sam grah kad su došli moja kći i zet u crnini, uplakani. Primili su me pod ruke, svaki s jedne strane i govorili da nam je tak\' ljepše. A onda mi je kći rekla da Branka nema i da ga više nećemo čuti. Vikala sam da to ne može biti istina. Zatim je pred našu kuću stigao džip iz kojega su izišla dvojica muškaraca i pitali me jesam li ja Brankova mama... Pokopali smo ga u petak, na bjelovarskom novom groblju – priča Hedviga Petrečija.
Obitelji Borovec i Petrečija upoznale su se u matičnom uredu gdje su došli po smrtne listove za svoje najmilije, posmrtno odlikovane hrvatske vojnike.
