Danas možemo raspravljati o tome jesu li metode koje su zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića pospremile u pritvor upitne ili nisu, međutim, ozbiljni stručnjaci nemaju dileme o tome u kojoj je mjeri njegova vladavina bila ekonomski pogubna za Grad Zagreb.
Nema ni teoretskih dvojbi. Socijalist Bandić, slobodno možemo reći, postao je simbol crony kapitalizma u Hrvatskoj. Pejorativni je to pojam koji označava situaciju kad ekonomski uspjeh ovisi o uskoj vezi poslovnih ljudi s javnim dužnosnicima, što vodi brojnim deformacijama u funkcioniranju gospodarskog i ostalih društvenih sustava.
Povratak u pijane godine
Upravo je fascinantno koliko je najpopularniji zagrebački gradonačelnik uspio u javnosti izokrenuti priču o financijskim posljedicama svojih ekonomskih čina. Još je fascinantnije koliko su očita rastrošnost, loše pa i neodgovorne procjene ostavile slab dojam na zagrebačke glasače iako su mediji vrlo iscrpno informirali o svim tim krupnim promašajima. Preciznije rečeno, informacije koje su dobili građani o pravom karakteru gospodarenja Gradom za vrijeme Milana Bandića imale su vrlo kratak, privremeni utjecaj. U zagrebačkom slučaju povijest je potvrdila kako birači imaju vrlo kratko pamćenje.
Da bi se dobila prva slika o razmjerima lošeg gospodarenja Gradom, treba se vratiti u “pijane godine”, u razdoblje koje je neodgovornim upravljanjem ponajprije obilježio premijer Ivo Sanader, dok je u njegovoj sjeni zagrebački gradonačelnik dao svoj veliki doprinos. Ako se, dakle, vratimo u 2007. godinu, naći ćemo se u trenutku koji se može smatrati točkom s koje više nije bilo povratka.
U srpnju 2007. godine Zagrebački holding izdao je u Londonu 300 milijuna eura obveznica. Milan Bandić i Slobodan Ljubičić obećali su stranim investitorima da će taj novac potrošiti na plinsku i vodoopskrbnu mrežu, dakle, na temeljne komunalne funkcije Grada. Lagali su.
Tada je Holding, Bandićeva umotvorina, još stajao pristojno, ali onda su Bandić i Ljubičić izigrali investitore te počeli trošiti goleme novce na lude ideje. Od tih ideja ni Grad ni Holding nikada se više nisu oporavili. Samo dvije godine nakon što su Bandić i Ljubičić namjenski od 300 milijuna eura potrošili tek oko 1,5 posto sredstava, a ostalo nenamjenski, niz temeljnih funkcija Grada i Holdinga našao se u dubokim i do danas neriješenim financijskim problemima.
Kamo je otišao novac?
S 40-ak milijuna eura krpane su rupe u gradskom proračunu, a iz mutnih razloga Bandić i Ljubičić novcem od obveznica kupili su dva golema zemljišta. Za astronomske iznose. Na zemljište Gredelja spiskano je 92,5 milijuna eura. Gredelj je na kraju propao te bismo mogli reći da bi se Bandić i Ljubičić mogli proglasiti najvećim majstorima dezintegriranja novca. Isparilo je 700 milijuna kuna i nikom ništa. Zagrebački gradonačelnik nastavio je pozivati “idemo delati”.
Bandić se novcem od obveznica uvalio i u mutnu transakciju sa zemljištem Zagrepčanke koja je završila tako da je u bilanci Holdinga otvorena rupa od 34 milijuna eura. Naime, gradonačelnik je sredio da Holding plati to zemljište 14 milijuna eura više nego što ga je Grad platio 2000. godine.
Velik dio novca od obveznica, iako to zbog obećanja investitorima nije smio napraviti, Bandić je potrošio i na gradnju naselja Sopnica Jelkovec. Radilo se o 40 milijuna eura. Za taj katastrofalni projekt socijalnog naselja, u kojem se stanovi ne mogu prodati ni iznajmiti, Holding se morao zadužiti dodatnih 900 milijuna kuna.
Podsjetimo da je nakon te lekcije Bandić jedva zaustavljen da ne krene s novim ludim trošenjem, s Podbrežjem.
Zbog Bandićevih i Ljubičićevih poslovnih bravura već u 2009. godini počeli su dramatični problemi Holdinga s likvidnošću te se morao upuštati u vrlo nepovoljne financijske aranžmane. To je bilo vrijeme kada je Holding izmaknuo kontroli Bandića. Upravu je vodio Milanovićev čovjek, Ivo Čović, a Bandić je iz fotelje gradonačelnika “odgovorno” činio sve da tu ionaku lošu financijsku poziciju još pogorša.
Večernji list jako je u tim vremenima naljutio Milana Bandića & Co. U jeku njegove predsjedničke utrke objavili smo analizu u kojoj smo zaključili da gradonačelnik pokušava kukavički pobjeći iz Grada nakon što ga je financijski upropastio. Može se reći da je tadašnji povjerljivi dokument, koji smo publicirali – “Informacija o financijskim odnosima Grada Zagreba i Zagrebačkog holdinga” – Bandića doista privremeno pretvorio u nesimpatičnog političkog zombija. Iako je kasnije taj zombi oživio, podaci iz te analize koju smo ekskluzivno objavili i danas jako dobro opisuju svu karikaturalnost financijske neodgovornosti najpopularnijeg gradonačelnika.
Podsjetimo na samo neke naglaske:
Iz financijski iscrpljenog Holdinga pokušavali su urazumiti Bandića da ih prestane dalje financijski uništavati jer su temeljne funkcije grada postale upitne, ali je Bandiću politikantski itekako odgovaralo da ih dodatno ponižava, bez obzira na to što je to nosilo nove troškove sve nepovoljnijeg zaduživanja. Isto tako, Bandić je doslovno sabotirao bilo kakve pokušaje poslovne racionalizacije.
U trenutku kad se moglo reći da je ZET tehnički u bankrotu, Holding je Bandića kumio i molio da shvati kako je neodgovorno retroaktivno uskratiti 224 milijuna kuna. Holdingu je trebalo 827 milijuna kuna po osnovi cijene karata te još 127 milijuna po osnovi plaćanja notornog leasinga (zapravo su UniCreditu prodani tramvaji jer nije bilo drugog rješenja), ali Bandić za to nije mario. Kao ni za to da financijskoj rupi u ZET-u iz tekuće godine treba pribrojiti gubitke od 262 milijuna iz prethodne dvije godine te iz 2009. i minus zbog preniskih kapitalnih transfera od 276 milijuna za nabavu autobusa, tramvaja i obnovu pruga. Ukratko, u želji da političke protivnike prikaže nesposobnima, Bandić je ZET-u u jednoj godini uskratio oko pola milijarde kuna. Istodobno, Bandić je u tim trenucima forsirao nove investicijske aktivnosti ukupno teške 1,2 milijarde kuna. Situacija je izgledala nadrealno. Ludo, tj. bandićevski. Samo po osnovi zakupnina (Sopnica Jelkovec, Arena...) Grad je tada Holdingu trebao dati nevjerojatnih 2,3 milijarde kuna. Naravno, tog novca nije bilo pa nije bilo ni investicijskih aktivnosti. Bile su to, više-manje, Bandićeve obmane.
Ono što je bilo dobro u godinama kada se sukob Bandića i Milanovića prelamao preko leđa Zagrebačkog holdinga, jedino je činjenica da se tada najbolje razgolitila sva bijeda gradskih financija uzrokovana lošim odlukama te nam je postalo jasno kako ćemo Bandićevo neodgovorno upravljanje sanirati još desetljećima.
Isto tako, redom su se počela postavljati pitanja o nizu iracionalnih troškova. Primjerice, otkriveno je da je podružnica Sportskih objekata u tri godine kroz svoje gubitke pojela 130 milijuna kuna od obveznica i drugih podružnica. Što se tiče sporta, ne treba zaboraviti da su se tada počeli propitivati i ludi troškovi Snježne kraljice, najskuplje svjetske skijaše utrke, te ostale ekstravagantne financijske ekshibicije proizašle iz gradonačelnikove želje da ispadne važna faca i zapamćen. Kako god bilo, možda su razlozi uhićenja nejasni, ali si je financijsko mjesto u povijesti grada svakako osigurao. Mogao se zvati i Rupa.
Gradonačelnik Milan Bandić ponajprije je pokazao da u sebi skriva pravi talent za skupe i nepovoljne dealove za grad, bez obzira na to jesu li oni bili mali ili veliki. Pustimo sada nekakve nabave stolica, zlatnih WC-a, sumnjive sanacije potoka i cesta, čudnjikave male komunalne akcije, paprene montažne kućice na okretištu tramvaja ili lude ideje o gradnji skupe fontane usred krize. Fokusirajmo se na zaista krupne kapitalne aktivnosti.
Otpadnim vodama njegovo ime
Još prije nekoliko godina vrsna analitičarka Nina Domazet dobro se zezala na račun Zagrebački otpadnih voda poručujući da bi to kanalizacijsko rješenje trebalo nositi ime Milana Bandića, i to po uzoru na inicijativu u Kaliforniji gdje su odlučili pročistač voda nazvati po Georgeu Bushu. Iako je projekt pročistača krenuo prije Bandićeve ere, on je sudjelovao u kreiranju niza aneksa ugovora koji je taj posao samo poskupljivao. Zbog toga je voda u Zagrebu u nekoliko godina enormno poskupjela. Apsurd cijele priče je da skupu vodu plaćaju i građani Novog Zagreba, Dubrave i Sesveta koji uopće nisu priključeni na pročistač. Taj pročistač zapravo bi trebalo zvati financijskom crnom rupom, tijelom koje strašnom gravitacijom privlači i guta neviđeno velik novac. Godišnje Grad plaća ZOV-u 400-500 milijuna kuna, pri čemu Grad nadoknađuje razliku na prikupljene uplate građana i tvrtki. Po toj osnovi gubici Grada bili su enormni te se moralo ući u nepovoljne cesijske ugovore s bankom koja je otkupila dug.
Nepoznato je koliko će građane Zagreba ukupno koštati polufunkcionalni pročistač voda. Procjenjuje se da je Bandić za pročistač odobrio dodatne radove od oko 150 milijuna kuna, za što se svojedobno zanimala i policija.Posebna priča je niz većih ili manjih zamjena zemljišta uz prateće izmjene GUP-a. Vrlo je teško napraviti procjenu mogućih šteta za Grad Zagreb u tim transakcijama i zbog brojnosti i raznovrsnosti. Može se priznati da je pitanje cijene zemljišta u Zagrebu nešto što je vrlo relativno i često se može svesti na (ne)postojanje ponude, ali je broj sumnjivih zamjena tolik da upozorava na to da se implicirani gubici za Grad mogu mjeriti stotinama milijuna kuna. Na istoj razini mogu se tretirati i projekti koje je gradonačelnik aktivirao u tijeku svojih kampanja, posebno u dijelovima grada gdje je bio popularan. Može se reći da je to jedan od najjačih hrvatskih primjera masovne političke korupcije, tj. situacije kada su svi građani morali plaćati za rast političke popularnosti Milana Bandića, čak i oni koji su prozreli njegovu pravu ćud. Što se kaže: imamo upravo onakvu vlast kakvu zaslužujemo.
>> Bandić i Ljubičić odvezeni u bolnicu pa vraćeni u ćeliju
grad zagreb financijska rupa???? ako ga uspoređujem s kim i s čim; hrvatskom, rijekom ili siskom ?????