Ivan Matasović (82) iz Velike Kopanice oduvijek je disao uz Večernjak. Novine je počeo čitati pedesetih godina prošlog stoljeća. Ispočetka je pratio Vjesnik, no s početkom izlaska Večernjaka prešao je na njega jer je, kaže, prikladniji i manjeg formata. Ubrzo mu se uvukao pod kožu, pa nakon početne znatiželje više nije mogao zamisliti dan bez svojega omiljenog štiva. Katkad se toliko zadubi u čitanje da ga ne može poremetiti ni bakino zanovijetanje.
– Najviše me zanimaju teme vezane uz poljoprivredu, s obzirom na to da sam i sam poljoprivrednik. Novine najčešće čitam navečer pred spavanje, ujutro ne stignem jer na imanju je puno posla – kaže Ivan. Zajedno s didom, novine je počela čitati i baka. Ivanovu dvije godine stariju suprugu Francu, međutim, više zanimaju neke druge teme.
– Najviše volim televizijski prilog Ekran, pratim sve serije pa odmah pročitam sadržaj za cijeli tjedan. Međutim, najprije riješim križaljku. Kažu mi da sam u tome dosta uspješna, da mi mozak odlično radi i da je prava šteta što nikad nisam upisala fakultet – smije se baka Franca. Prije rata Ivan je biciklom išao po novine u osam kilometara udaljeno Vrpolje, jer u Kopanici se nigdje nisu mogle kupiti. U to vrijeme nije baš svatko u selu čitao novine, a imali su potrebu doznati što se zbiva u zemlji i svijetu.
– Susjedi su čekali da dođem i pročitam novine pa da im poslije prenesem što sam pročitao – nastavlja vremešni Kopančanin, koji je tako oplemenjivao svoj, ali i život ostalih seljana.
Osim Večernjaka, najveća je Ivanova ljubav tambura samica, izvorni instrument karakterističan za taj dio Slavonije, koju svira od 1949. Unatoč poodmakloj dobi, još je aktivni član mjesnog KUD-a „Ivan Filipović”, a podučava i mlade.
– Imam devetnaestero djece, unučadi i praunučadi, ali nikoga od njih ne zanima tambura. A što ću, ne želim ih tjerati. Drago mi je što sam svoju strast uspio prenijeti barem na dva nećaka – rekao nam je Ivan.
Sad ćete objaviti posebnu reportažu o svim svojim redovitim čitateljima koji imate? Po možete, svaki dan po dvojica, i gotovo je do srijede, hahahaha.