Hrvatska se proteklog tjedna žestoko prepirala sa susjedima: Slovenijom zbog Piranskog zaljeva, s BiH zbog Neumskog zaljeva (pelješkog mosta), s Crnom Gorom zbog Bokokotorskog zaljeva (Prevlake), sa Srbijom jer joj je ‘minirala’ dolazak stranih vojski na mimohod, s Mađarskom zbog Ine. Sa šestim susjedom Italijom nekako je najmirnije.Hrvatska ima morsku granicu dugu 948 km, od čega je 67 km sa Slovenijom, BiH, Crnom Gorom i Italijom. Ostatak je granice na međunarodnom moru. U pravno-pomorskoj bitki za zaljeve RH je otkrila “slovenske gusare” koji su joj htjeli oteti Piranski. Da su uspjeli putem arbitraže podijeliti Savudrijsku valu kako su planirali, onda Hrvatska ne bi više graničila s Italijom.
Naravno, imalo bi to i dalekosežne posljedice. Po automatizmu, za Italiju više ne bi vrijedili Osimski sporazumi jer se oni odnose samo na države koje s njima graniče. Talijani bi tada od mirnih susjeda mogli postati zločesti dečki koji bi posezali za nekim područjima na koja su u prošlosti imali pretenzije. Otvorilo bi to Pandorinu kutiju u kojoj bi se otvorilo pitanje Prevlake, a i BiH bi dobila argumente za izlazak na otvoreno more.U istom danu kada je otkrivena afera oko Piranskog zaljeva, otvorila se priča i o Neumskom. Na upozorenje iz Sarajeva kako bi prije početka gradnje pelješkog mosta trebalo utvrditi ima li BiH izlaz na otvoreno more, hrvatski je ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić reagirao nediplomatski. Zaprijetio je BiH da će, ako nastavi s ucjenama, u Europsku uniju, umjesto preko mostova na Savi, ići preko Drine i Srbije.
Premijer Milanović dodatno je ponizio BiH tvrdnjom kako ne zna s kim bi uopće tamo pregovarao.Ovakve izjave mogu lako pasti na plodno tlo u podijeljenoj BiH: Bošnjaci i Srbi jedva će dočekati opstrukciju gradnje mosta. U najmanju ruku cijeli slučaj mogu prebaciti na međunarodni sud. A to bi značilo nekoliko godina statusa quo. Zato bi dobro bilo da se izbjegavaju teške riječi. Dovoljno je što Hrvatska (pa i zbog Neuma) vrši svojevrstan pritisak na BiH odugovlačenjem gradnje mostova u Svilaju i Staroj Gradiški.
Iako se RH ponaša kao da ima novac za pelješki most, ona se još nije ni prijavila za sredstva. Samo je europskim novcem dobila izrađenu studiju izvodivosti projekta, što je preduvjet za prijavu projekta fondovima EU. To znači da će tek iduća vlada moći taj projekt kandidirati za europske fondove. Sadašnja vlada, valjda u predizborne svrhe, namjerava raspisati natječaj za izvođenje radova kako bi stvorila privid kako je počela graditi most. A zapravo gradnju tako skupog projekta mnogi smatraju upitnom. Cesta preko Pelješca je skupa i ekonomski neisplativa, njome se opasno ugrožava ekološka ravnoteža, stradat će kamenice, šalje se loša poruka BiH da je Europa zaobilazi...
Most treba gledati i u kontekstu gradnje jadransko-jonske autoceste. Hrvatska o tome još nije zauzela stav. Dubrovčani inzistiraju da ide hrvatskim teritorijem, dok BiH predlaže da Počitelj bude čvorište iz kojega će se koridor Vc račvati prema Mostaru. Drugi pravac kao dio Jadransko-jonske autoceste gradio bi se preko istočnog dijela Hercegovine, odnosno Popova polja prema granici s Crnom Gorom. EU je već zbog “neumskog koridora” napravio ustupak BiH. Dopušteno je da BiH kroz teritorij RH, dakle EU, ima pristup Pločama. BiH čak ima mogućnost iz te luke u treće zemlje izvoziti proizvode koji nisu dopušteni u EU. Iako je naglašeno da je to ustupak bez presedana, ipak se mora naglasiti kako BiH za njega ima argumente.
Prije svega u Washingtonskom sporazumu. Tada su potpisana dva dokumenta o Neumu i Pločama koja su bila u međusobnoj povezanosti. Po tom ugovoru, baš zbog Ploča, RH ima pravo nesmetanog prolaza kroz Neum do 2093.
Neupitno je da Hrvatska, odnosno EU, treba povezati svoj teritorij. Uz gradnju infrastrukture jednako se moraju graditi i dobrosusjedski odnosi. I o tome bi mogao Sabor sutra progovoriti na svojoj izvanrednoj sjednici kada će vjerojatno usvojiti jučerašnju preporuku političkih stranaka o povlačenju iz arbitraže. Jer će brzo nakon Savudrije doći Neum. Ako je proteklog tjedna tročlano Predsjedništvo (Čović, Izetbegović i Ivanić) otišlo ‘na noge’ srbijanskom premijeru Vučiću ispričati mu se za napad u Srebrenici, onda s Hrvatskom svakako teže još tješnjoj suradnji. Vučić je taj incident iskoristio za jačanje pozicije, i svoje, i Srbije. Uspio se prikazati mirotvorcem. Hrvatska se tog istog dana u BiH predstavila potpuno suprotno, samo zbog ministrovih jakih riječi. Nepotrebno je narušena komunikacija s BiH. Danas politička, sutra možda infrastrukturna. Mostove grade ljudi. Teške riječi mogu ih srušiti. Vrijeme je da Milanović, poput Vučića, pozove sva tri člana Predsjedništva BiH u Zagreb. Uvjerit će se da ima s kim razgovarati. Čak će mu umjesto jednoga doći tri predsjednika. Teško da takve sugovornike može dobiti iz bilo koje druge države.
Osim Piranskog Neuma i Bokokotorskog zaljeva, Hrvatska bi trebal trazit i povratistocnog Srijema, i dijelova vojvodine i BiH, Zemun je bio oduvijek hrvatski grad a granica sa Srbijom na Savi kod Zemuna, sve to nam je Tito ukrao i poklonio drugima.