U avionu, na letu koji traje četiri i pol sata iz Istanbula do glavnog grada Kazahstana, kraj mene sjede mladi Uzbek i stariji Škot. Uzbeku je Kazahstan, u posljednje vrijeme meta medijskih kritika zbog oštrog obračuna vlasti sa štrajkašima na zapadu zemlje, zemlja snova u odnosu na njegov Uzbekistan.
– Nazarbajev dopušta ljudima da se bave biznisom - kaže Uzbek Komil, koji više i ne živi u svojoj zemlji, jer je, kaže, previše kritičan pa dospije odmah u zatvor. S njim je škotski učitelj, koji sada radi kao privatni poduzetnik za Europsku uniju, a u Kazahstan ide vidjeti koliko napreduju u reformi obrazovanja, za što su dobili novac iz europskih fondova. Slijećem u glavni grad, koji je zaista, kako mi je to rekao predsjednik Ivo Josipović, grad 22. stoljeća.
Sovjetski pokusi
Zapravo, to je grad stotinu arhitektonskih čuda, ovdje su stvarali brojni slavni arhitekti, a najviše se čuje ime britanskog arhitekta Normana Fostera. U gradu 22. stoljeća dočekuju nas carinici i policajci s golemim kapama iz doba SSSR-a, ali hotel u središtu na europskom je standardu. U zemlji u kojoj su većina stanovnika Kazasi, potomci Džingis-kana i njegovih osvajača, u tri dana nisam uopće čula da netko govori kazaškim jezikom, čuje se samo ruski. Kazasi, narod iz turkijske grupe naroda, tu su i Turci, Uzbeci i drugi, pod ruskom je vlašću već stoljećima, veći dio zemlje od 18. stoljeća, a cijela zemlja od sovjetske revolucije. U Kazahstanu je petogodišnju kaznu izgnanstva iz Moskve služio Dostojevski, ovdje se i prvi put zaljubio, u neku udanu ženu Mariju, koja ga je, otkriva putopisac Christopher Robbins, mučila i nakon što joj je umro muž, tjednima se nije mogla odlučiti između mladoga pisca s jednim velikim djelom iza sebe i nekog mladog učitelja. Odavde je Moskva tisućama kilometara na zapad, u susjedstvu su Kina, Mongolija i turkijske zemlje, pa je Nazarbajev odlučio glavni grad preseliti iz pogranične Alma-Ate (Almaty) u srce zemlje i srce stepe, u Astanu, koja je od 1997. glavni grad. Broj stanovnika je otad udvostručen i sad iznosi oko 700 tisuća. Iz dana u dan otvaraju se nove monumentalne zgrade, ovdje se troši puno novca zarađenog na bogatim naftnim poljima, tu ima i puno plina, dijamanata, najviše urana...
Kad smo kod urana, u Kazahstanu, na području grada Semipalatinska, danas je to Semey - Sovjeti su obavljali nuklearne pokuse, zbog nuklearnih eksplozija brojna su djeca rođena kao invalidi, bez udova ili su obolijevali od karcinoma, žrtava je 1,5 milijuna, kaže mi 44-godišnji Karipbek Kujukov, bez ruku, koji je aktivist u projektu Atom. Djeca tamo i danas dobivaju rak... Sovjeti su silom uništili i tradicionalni način života, polunomadski, pri tome su ubili tisuće Kazaha koji su se odupirali. Kazasi su živjeli pola godine u selima, u kućama, a pola godine išli su za svojim stadima i spavali u šatorima, u jurtama. Jahali su na konjima i uz pomoć orlova lovili lisice. Sovjetska je vlast takav način života prekinula, u vrijeme Staljina zatvoren je čak i vodeći znanstvenik koji je dokazao da su jabuke porijeklom iz ove goleme zemlje, velike poput zapadne Europe. Jabuke, tulipani, konji, stepe, planine, jezera... Mogla bi ovo biti i zemlja 22. stoljeća, kad je jednom otkriju turisti i shvate da mogu jahati stepom, između tisuća stabala divljih jabuka, između padina prekrivenih divljim tulipanima, a onda otići na spavanje u vrhunski hotel u gradu koji ima i odlične restorane i noćne klubove.
Sve više džamija
Hrana koja je ponuđena sudionicima Euroazijskog medijskog foruma bila je vrhunska, specijaliteti od konjetine s puno povrća, zanimljivim salatama od cikle, jabuka i celera... Kasina u Astani, čije ime doslovno znači “glavni grad”, nema, vjerojatno jer je većina stanovnika islamske vjeroispovijesti. Zato je u gradu puno novih džamija.
U središtu, na trgu koji još nema svoje ime, je bajterek, spomenik nastao po legendi o zmaju koji je Kazasima krao jaje s vrha drveta, na vrhu bajtereka odljev je šake predsjednika Nursultana Nazarbajeva i svi posjetitelji tu stave ruku. Sve je u ovom gradu u znaku predsjednika koji je na vlasti 28 godina, tu je već i muzej s njegovim imenom, uz većinu monumentalnih građevina stoji da su nastale po njegovoj ideji, na izborima dobiva više od 90 posto glasova. Lani u prosincu pala je sjena na vladavinu predsjednika, jer je 12 radnika na naftnim bušotinama ubijeno u sukobu s policijom, nakon štrajka i prosvjeda koji su trajali pola godine. U Astani mi kažu da Kazasi vole predsjednika i da su svi za njega, jer je život puno bolji nego ikad. U odnosu na zemlje u susjedstvu, ovdje je puno bolje, pa Kazahstan podsjeća pomalo i na Jugoslaviju, u kojoj je bilo lakše nego u drugim socijalističkim zemljama. A sličnosti ima i u odnosu na predsjednika, čiji je rođendan, 6. srpnja, ujedno i nacionalni praznik, baš kako smo to nekad i mi imali. Predsjednik vlada iz Bijele kuće, te u goste svake tri godine poziva lidere najvećih religija na svijetu koji se sastaju u još jednom neobičnom spomeniku, piramidi u kojoj je na dnu opera, a na vrhu okrugli stol za 200 ljudi za kojim sjede patrijarsi, imami i ostali.
Kroz zgradu me vodi studentica etnologije, jedna od rijetkih koja govori engleski, a u prizemlju suvenirnica je u kojoj možete kupiti prekrasnu tradicionalnu kazašku kapu od crne lisice za 330 eura ili 65 tisuća tengi. Bankovna službenica koju smo sreli ima 76 tisuća tengi plaće, strojovođa 200.000. Mnogo je i sportskih dvorana, za razne sportove pa i biciklizam, ima i pravih europskih šoping-centara, među njima i Khan Shatir - kosa građevina koja oponaša šator, u kojoj je i plaža s pijeskom s Maldiva. Arhitekt, pogađate, Norman Foster.
Astana=Satana