Unatoč tome što se informacije daju na kapaljku, više nema sumnje da Agrokor ide u restrukturiranje – organizacijsko, financijsko i vlasničko. Daleko najveći hrvatski poslovni lanac, prehrambeno-trgovački „od njive do stola“, koji generira 15 posto bruto domaćeg proizvoda zemlje, došao je do točke nakon koje više ne može nastaviti s istom poslovnom strategijom i praksom. Premda je gotovo sigurno da neće biti posve izbrisan s lica zemlje, može se reći da je doživio neku vrstu neuspjeha. Ali, nije jedini.
Vinilni lanac najgore prošao
Sa slomom Agrokora, makar 40 puta manji po opsegu i posljedicama, može se usporediti i slom Magme od prije samo desetak godina. Ali, u dramatičnom opadanju je i hrvatski naftno-trgovački lanac otjelovljen u Ini, metalurško-brodograđevni drastično je reduciran na samo dva sjevernojadranska brodogradilišta, Uljanik i 3. maj, drvno-prerađivački lanac je posve atomiziran.
Najgore je prošao nekoć najambiciozniji hrvatski vinilni lanac: zagrebački Dioki prodan je u staro željezo, Dina na Krku s dvije posve nove izvrsne tvornice je u likvidaciji, brojne tvornice za preradu plastike, koje su zapošljavale desetke tisuća radnika niže i srednje stručne spreme, odavna ne postoje. Što nam to govori? Jesmo li mi Hrvati narod koji nije sposoban stvoriti ekonomiju obujma, formirati i održati kompleksne industrijske i poslovne lance koji su nužni za industrijski razvoj i produkciju složenih proizvoda s većom dodanom vrijednošću? Jesmo li nesposobni razmišljati, planirati i raditi na razini višoj od razine pojedinačnog poduzeća ili, u najboljem slučaju, lokalnih proizvodnih i poslovnih lanaca?
Promatra li se Agrokor, odgovor bi mogao biti da i u Hrvatskoj mogu nastati krupni tehnološki i poslovno povezani lanci, ali nedovoljno solidni da bi dugoročno opstali. Uvijek se u njima nagomila neka neravnoteža, neki nesklad, neka prenapregnutost, zbog kojega se sustav povezanih poduzeća počne urušavati, a lanac počne pucati. Kod Agrokora je to način financiranja rasta, ali i on ukazuje na širi problem, a to je nedovoljno poznavanje i poštivanje prirodnih zakonitosti funkcioniranja velikih proizvodno-trgovačkih sustava.
– Ljudi mogu dobro znati biznis transakcije, mogu znati financije, logistiku… Ali to je kao kad gradite veliku građevinu pa vam se ona sruši: radnici su dobri zidari, parketari i vodoinstalateri, ali arhitekt nije dobar. Nije dobar sustav građevine. U slučaju Agrokora, dugoročno stabilan i održiv sustav nije se gradio – kaže profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Ljubo Jurčić i nastavlja:
– U Hrvatskoj ima puno pametnih biznismena različitih struka, logističara, financijaša, ali se ne poštuju ekonomski zakoni velikih sustava, ne oni koje su donijeli ljudi, nego prirodni ekonomski zakoni o izbalansiranosti sustava u duljem roku, o odnosu imovine, kredita, prometa, zarada… Vodi se samo biznis koji je kratkoročan. Puno se ulaže, a krivo se slaže.
Profesor Jurčić ukazuje i na ulogu ljudske naravi.
– Veliki tok novca, velika imovina, veliki bankarski krediti, zaslijepe čovjeka, a tu je i želja za moći i pohlepa za bogatstvom. A kad uspiju preživjeti iz mjeseca u mjesec, ljudi sami sebe uvjere da su otkrili tajnu uspješnog bavljenja ekonomijom, a to je samo zato jer ne znaju ekonomiju. Mi koji se time više bavimo znamo da tu nema nikakve tajne. U povijesti smo vidjeli tisuće takvih slučajeva – objašnjava Jurčić.
Gotovo svi hrvatski veliki proizvodno-trgovački lanci izrasli su na nekom hrvatskom prirodnom bogatstvu ili resursu, a najveći su nafta i plin, šume, jadranska obala i, dakako, stručnjaci. Izrasli bi do velikih gabarita, a onda se nekako slomili, iz najrazličitijih razloga potonuli, drastično se reducirali ili čak posve iščezli iz nacionalne ekonomije.
Velike ambicije
Na velikim otkrićima nafte i prirodnog plina u Posavini, Podravini i jadranskom podmorju nastali su Ina-Naftaplin, rafinerije i maloprodajni lanac benzinskih postaja, ali i velike ambicije u umjetnim gnojivima i plastici. Uz prirodni plin na kopnu se vadio i etan, a rafinerije su proizvodile i viškove primarnog ili baznog benzina, što su sve sirovine za desetke petrokemijskih intermedijara i plastike. Tako je u Hrvatskoj 1980-ih godina zamišljen petrokemijski kompleks u kojmu je trebalo sudjelovati 25 poduzeća i iz kojega je svake godine trebalo izlaziti tri milijuna tona 60-ak intermedijara i finalnih petrokemijskih proizvoda vrijednih pola milijarde dolara. Sagrađeni su pogoni na Žitnjaku i veliki kompleks na Krku, u lanac su bili povezani od splitskog Jugovinila i zadarskog Polikema, preko koparskog Iplasa i zagrebačkog Chromosa, do Karbona, Cosmochemije, Saponije, Fotokemike, Radonje…
Država ne priskače u pomoć
Ali, novi inozemni vlasnik Ine zatvorio je Diokiju dovod etana. “Kada me u rujnu 2010. godine posjetio Robert Ježić i tražio da povećamo isporuke etana u Dioki i smanjimo cijene, moj odgovor je bio odlučno ‘ne’”, rekao je 2014. u intervjuu RTL-u šef mađarskog MOL-a Zsolt Hernadi.
“Ili kad je Ježić od mene tražio da Diokiju prepustimo pogon za proizvodnju plina kod Ivanić Grada, moj odgovor bio je isti: ‘ne!’“, dodao je Hernadi.
Petrokemijski kompleks na Krku nikada nije bio kompletiran kako je bilo zamišljeno, ali je novi vlasnik Robert Ježić početkom novoga milenija kreditima Hypo banke revitalizirao energanu i dvije tvornice. Nažalost, dogodilo se da novopokrenutu proizvodnju VCM-a taj čas nije imao kome prodati jer su talijanske tvornice polivinila, koje su ga trebale kupovati, kasnile s početkom rada. Dina je tada počela graditi vlastitu tvornicu polivinila, opet kreditom Hypo banke, ali tada se slomila i Hypo banka…
Bavimo se vinilnim lancem detaljnije jer u njemu se pojavilo istodobno čak nekoliko tipičnih uzroka propasti velikih hrvatskih proizvodno-trgovačkih lanaca: iscrpljivanje (ili oduzimanje) prirodnog resursa, pretjerano oslanjanje na kredite (kreditni hazard), tehnološka nedovršenost lanca, neusklađenost ponude s potražnjom na tržištu. I, naposljetku, posvemašnja nezainteresiranost države da priskoči u pomoć tako značajnom projektu.
Naposljetku, i Inine rezerve nafte i plina u zadnjih 12 godina smanjile su se 45 posto, u zadnjih deset godina Inina proizvodnja nafte pala je 30 posto, a plina 22 posto. Kapacitet Inininih rafinerija pao je s gotovo 15 na 6,5 milijuna tona na godinu. Vijek preostalih hrvatskih rezervi nafte je oko 16, a plina samo devet godina. Dakle, nepovratno tone i najveći hrvatski proizvodno-prodajni lanac, onaj naftno-plinski. Razlog: izostanak ulaganja u obnovu rezervi, u nova otkrića nafte i plina, kako u zemlji tako i u inozemstvu.
– Ako se razbije optimalna tehnološka cjelina, nema te ekonomije kojom se to kasnije može popraviti – kaže profesor Jurčić.
– Svaki proces ima svoju tehnološku optimalnost, a kada se svakom elementu poslovnog procesa pridaju cijene, dobije se i financijska i ekonomska optimalnost – dodaje Jurčić.
Pred pristupanje Hrvatske Europskoj uniji i uoči njezine privatizacije mnogi su hrvatski ekonomisti, ali ne samo oni, tvrdili da hrvatsku brodogradnju treba posve ukinuti jer se ona nikako ne može isplatiti. I neki istaknuti brodograditelji upozoravali su da za veliku brodogradnju Hrvatska nema ni potrebne materijale (prvenstveno čelik), a ni radnike. No, s vremenom su se javljale inicijative da se u Hrvatskoj barem proizvedu čelične ploče i profili potrebni brodogradilištima, na primjer u Sisku, u bivšoj čeličani. Ali, te inicijative nisu savladale otpor uvozničkih lobija. Ovih dana pak pratimo agoniju zagrebačkog Brodarskog instituta, a slušamo i o teškoćama zagrebačkog sveučilišta s kojega je većina profesora brodogradnje otišla u mirovinu.
– Naš je brod uvijek bio kvalitetan jer smo imali Brodarski institut – objašnjava profesor Ljubo Jurčić. Brod ne nastaje u brodogradilištu. Brod se projektira i ispituje u institutu, tako je svuda u svijetu. Proizvod ne nastaje na tržištu, on na tržištu konkurira, a nastaje u državnom sustavu. Pogotovo složeni proizvod. S jedne strane zemlja treba imati fizičku infrastrukturu, a s druge strane „mekanu“, institucionalnu. Tako je Đuro Đaković imao školu i institut u Slavonskom Brodu, Sisak je imao institut i fakultet za metalurgiju.
– Država mora izgraditi institucije u kojima će se koncentrirati znanje – nastavlja Jurčić – kao i razvijene financijske institucije koje će u slučaju financijskog udara pomoći da se on prebrodi. Mora imati javnu nabavu, ali i špijunažu. Instituti moraju paziti što rade konkurenti u svijetu, tko se udružuje, a tko razdružuje, gdje kapital ulazi, koja su nova tehnološka rješenja.
Ne slučajno, hrvatski lanac velike brodogradnje sačuvan je barem na sjevernom Jadranu. Uljanik i 3. maj uspijevaju graditi najsloženije brodove i plovila za svjetsko tržište i u lancu zadržati niz kooperanata, isporučitelja opreme za brodove, zanatske škole i brodograđevni fakultet u Rijeci. Zahvaljujući najviše Istranima i Riječanima, Hrvatska je danas po knjizi narudžbi sa 644.248 tona ukupne nosivosti (tdw) iza Rumunjske i Španjolske, treća brodogradnja u Europi, a jedanaesta u svijetu. Gradnja brodova za svjetske naručitelje bio je uvjet opstanka hrvatskog brodograđevnog lanca.
– Najveći problem naših velikih industrijskih kombinata je da nisu dovoljno tržišno orijentirani, da su prvenstveno motori regionalnog razvoja i da kao takvi nikad nisu uspijevali ugraditi globalne motore – kaže donedavni šef Vladina ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović.
– I kao takvi su godinama i prije socijalizma i u socijalizmu, pa i kasnije, bili u rukama regionalnih vlasti. U našoj novijoj povijesti to su bili grofovi i slični, potom komunisti. Svi su oni imali regionalni pogled. Pogotovo hrana i usluge nisu ni imali nuždu izlaska na svjetsko tržište. Mi tek sad s vinima izlazimo na svjetsko tržište. Mi nikad nismo biti žitnica europskog značaja. A danas nikoga ne zanima neki od motora regionalnog razvoja, na primjer, u Nizozemskoj ili u Finskoj – uvjerava Pejnović.
No, danas su u Hrvatskoj rijetki i ti motori regionalnog značaja? – To je zato jer im je kao konkurencija došla globalizacija – odgovara na to Pejnović – granice su izbrisane, a oni se nisu izdigli na razinu na kojoj mogu konkurirati globalnim proizvodima.
Uljanikova brodogradnja jest iznimka, ali nije jedina. Uz brodograđevni lanac u Hrvatskoj postoji i uspješan elektroenergetski industrijski lanac u čijoj je jezgri zagrebački Končar. U tom lancu kao da se sve posložilo kako treba. Lani je Končar ugovorio isporuke transformatora, generatora, motora, metalnih konstrukcija, malih električnih strojeva u Švedsku, Njemačku, BiH, Salvador. Pustio je u rad opremu ugrađenu u HE Brežice u Sloveniji, završio je rehabilitaciju dviju hidroelektrana u Zambiji, obnavlja strujnu mrežu u Mozambiku i Južnoafričkoj Republici, pregovara o isporuci motora Izraelu.
Tehnološki slijed ili zbrka
U sastavu Končarove grupe je 17 ovisnih i jedno pridruženo društvo, ali Končar ima i vlastiti institut, a poslovni odnosi među njima zasnovani su na tržišnim načelima i konkurenciji. Od ukupnih izvora sredstava 65 posto su vlastita Končarova: upisani kapital, rezerve, zadržana dobit i dobit tekuće godine. Kratkotrajna imovina Končara veća je gotovo tri puta od njegovih kratkoročnih obveza. Za Končar zadovoljno radi na desetke većih i manjih dobavljača. U čemu je tajna?
– Končar tvori dobar lanac jer povezuje Elektroprivredu, Elektrotehnički fakultet, Elektrotehnički institut i proizvodnju – odgovara profesor Ljubo Jurčić. Čine ga i ljudi koji se poznaju, koji su prijatelji. Uvijek su svoju proizvodnu politiku dobro balansirali s potrebama HEP-a, uspostavili su najprije kooperaciju sa Siemensom, a potom i joint venture. Najvažnije je vjerojatno ipak to da inženjeri i tehnolozi imaju jasan i zadan tehnološki slijed proizvodnje, a oni su na njega samo dodali cijene. Poslovni ljudi ekonomisti koji nemaju u glavi tu strukturu prirodnog toka poslovanja i proizvodnje – proizvode zbrku.
>> Agrokor: Naša pozicija i opstojnost nisu upitni, imamo snažnu podršku ključnih dionika
>> Gotov sastanak dobavljača: Interes nam je naša i stabilnost koncerna Agrokor
Svaka čast g. Boškoviću na ovoj analizi. Sve ste logično posložili i objasnili. Mi smo jednostavno podkapacitirani, ne samo u sektoru poljoprivrede - od njive do stola, negi u svim drugim granama, koje ste naveli. A na drugoj pak stranii ne želimo, konobariti, mijenjati plahte, čistiti zahode... Kako onda preživjeti s ovim skromnim vještinama, koje naša nacija posjeduje?