Put u inozemstvo uvijek ponudi neki novi kut gledanja na domovinu. Uglavnom je to potvrda kako i nismo tako loši kao što često mislimo o sebi.
Prije tjedan dana vratio sam se iz mnogoljudne Kine, koja me fascinirala velikim gospodarskim zamahom i sveopćim optimizmom koji je zahvatio zemlju.
Uz sav napredak koji je Kina ostvarila u posljednjih dvadesetak godina, koji je u nekim područjima doista nevjerojatan, još uvijek se kvalitetnije živi u Hrvatskoj. "Prosječan Hrvat" živi bolje od "prosječnog Kineza", ali nisam siguran da će, ako se stvari budu i dalje ovako razvijale, još dugo moći uživati u toj prednosti.
Kinezi su u velikoj prednosti kada je riječ o životnoj radosti i ambiciji. Dok se Kinezi bez kompleksa hvataju sa životnim problemima i pokazuju ambiciju da ih svladaju, Hrvati, pogođeni dugogodišnjim recesijom i depresijom, pognute glave "bježe" od života.
Hrvatska se nalazi u akutnoj letargiji i neambicioznosti. Umjesto da živi "punim plućima", jedva dolazi do daha koji je ostavlja na životu.
I to je onaj najmučniji dio kada se uspoređujemo s ostatkom svijeta. Kada se posjeti hektični Šangaj, koji se već etablirao kao jedna od najvažnijih svjetskih metropola, tek onda postanete svjesni koliko su Zagreb i Hrvatska u debelom zaostatku za svjetskim procesima. Nikako ne mislim da je Zagreb inferioran zato što što je 30 puta manji od kineske gospodarske metropole jer je svaka takva usporedba s mnogoljudnom Kinom posve promašena.
Problem je u tome što Zagreb i Hrvatska gube utrku i s gotovo svim europskim zemljama, i to prema svim parametrima. Postali smo neko slijepo crijevo koje zaobilaze svi važni procesi. Nismo se izborili za važniju podjelu rada u globaliziranom svijetu. Naravno, iznimka je naš turizam, ali tu smo zbog prirodne ljepote našeg Jadrana bili predodređeni za uspjeh.
Nakon dinamične Kine u kojoj se živi sto na sat, dolazak u Europu predstavlja svojevrstan šok. Kina se vozi u formuli 1, Europa u nekom automobilu srednje klase, dok Hrvatska, uz Grčku i neke zemlje u regiji, sjedi zarobljena u srednjovjekovnim zaprežnim kolima koja se jedva kreću.
Pojedinac je star kada izgubi ambiciju i životnu radost bez obzira na to koliko ima godina. Slično je i s nacijama. Hrvatska se predala bez borbe. Jednostavno se nismo uspjeli nametnuti. Glavni krivci naše su političke elite koje su provodile populističku politiku koja možda na prvi pogled izgled privlačno, ali je problem u tome što je posve nerealna.
Svuda se u svijetu može naći "eliksir života" koji ljude gura naprijed, a samo u Hrvatskoj ambiciozne ljude smatra se nadobudnim "luđacima" koji su izgubili vezu sa stvarnošću. Napravljen je gotovo zastrašujući birokratsko-administrativni aparat koji se na sve moguće načine trudi da pojedinac ne uspije. Pretvaramo se u zemlju u kojoj se ništa ne događa i u kojoj se nitko ne usuđuje nešto pokrenuti.
Teško je naći zemlju u svijetu koja sedam godina grca u recesiji, a pogotovo da se zbog toga nitko ne uzbuđuje. Stvorena je takva društvena klima u kojoj je normalno da je sve loše i da se ništa ne poduzima da se nešto promijeni. Znamo da polako "umiremo" od teške bolesti, ali se svejedno bojimo otići na operaciju koja nam barem daje nadu za oporavak.
Situacija i nije tako bezizgledna kakvom se čini na prvi pogled. Za početak treba početi donositi odluke i prihvatiti rizik da se može pogriješiti. Drugim riječima, treba početi živjeti. To jednako vrijedi za političare i za građane.
>> Apple prvi put prodao više iPhonea u Kini nego u SAD-u
još malo i albanci će u F1, a mi? Mi imamo Hrvatsku, što ćeš više.