Ako je ikad u njoj i bio, Nenad Bakić odavno je izašao iz sfere obogaćenog investitora koji je u vrijeme dok su neki mladi portfolio menadžeri na tržištima kapitala okrenuli nešto novca, a izgubili mnogo više tuđeg, uspio steći pristojan portfelj po brojnim tvrtkama, a istodobno gurati i svoje startupove, od kojih je najpoznatiji, portal Moj posao, prodao za nekoliko desetaka milijuna kuna. I usput stekao hordu obožavatelja i mrzitelja. Angažiran kao motivator na jednom skupu friških poduzetnika, nedavno je poručio da je pred Hrvatskom, ne bude li globalnih poremećaja, definitivno – samo rast.
Smatrate li da hrvatskim građanima nedostaje poduzetničkog duha kakav je svojstven anglosaksonskim zemljama čiji je background mahom izgrađen na protestantskoj radnoj etici?
Mi smo manje poduzetni nego svi narodi razvijenog Zapada i Istoka, uključujući i sve bivše socijalističke članice EU. Nažalost jedini od bivših socijalističkih zemalja, uz djelomično Sloveniju, nismo prošli mentalnu transformaciju u suvremeno društvo odgovornih pojedinaca i očekujemo da država što više skrbi za nas.
Zašto je tako?
Jer smo živjeli u socijalizmu koji potiče podčinjenost državi i neslobodu čovjeka. Ako pogledamo preostale preživjele socijalističke eksperimente, Venezuelu i Sjevernu Koreju, vidimo da značajan broj ljudi koji tamo žive još uvijek vjeruje u taj sustav. Iz njega se izlazi kad se dogodi potpuni krah. A on se dogodio u svim istočnoeuropskim državama. Tržišno gospodarstvo ne moraš voljeti, ali ono je jedini način napretka.
Većina ljudi nije bila osvijestila koliko je bivša Jugoslavija ekonomski propala. Milošević nikad ne bi napravio invaziju na Hrvatsku da je Jugoslavija bila bogata. A nakon devastirajućeg rata narod se probudio u tržišnom gospodarstvu, za sebe okrutnom društvu, a zaspao je u ‘ugodnom’ socijalizmu. Potom nas je od bankrota pet puta spasio turizam kojemu rentna pozicija donosi veće prihode od onih koji dolaze od ulaganja i rada. Ostali smo tako najnetransformiranija zemlja nove Europe – nije bilo potrebe za transformacijom.
Što se tu može učiniti?
Nama ta transformacija izmiče i izmicat će nam; jedan je dio zemlje prosperitetan, drugi se iseljava, a prosperitet se ne koristi za transformaciju. Kao država imamo goleme resurse, treba samo omogućiti da biznisi posluju. Uistinu, međutim, vlada snažna antipoduzetnička klima, riječ “privatnik” gotovo je uvredljiva. Nećemo mi doživjeti prosvjetljenje jer je za njega potrebna velika kriza koju nećemo doživjeti – nas čeka spora europska asimilacija.
Poručili ste poduzetnicima da će rijetki uspjeti, ali oni koji uspiju postići će više nego što mogu zamisliti. Je li to neka “matematička” prognoza?
Nisam rekao da će “rijetki uspjeti”, nego da je uspjeh rjeđi nego se očekuje – jer ovisi kako o sposobnostima tako i sreći. A uspjeh je veći nego što se očekuje jer su ishodi u svakom “mrežnom” okružju, kakvo je i gospodarstvo, upravljani pravilom potencija, gdje su krajnji ishodi ekstremni. Najbolje to možete vidjeti na najuspješnijim globalnim poduzetnicima – tko bi očekivao takav uspjeh?
Recimo da netko strašno želi postati poduzetnik, traži ideju i nema baš neki početni kapital. Ima li ikakve šanse, može li negdje “ukrasti” ideju, na nekom drugom tržištu?
Situacija na malom i relativno zatvorenom tržištu kao naše u neku je ruku i dobra jer se mogu lokalno adaptirati uspješni modeli iz svijeta; to nije “krađa ideje”, nego inovativna lokalna adaptacija.
Iz vaših istupa stječe se dojam da prezirete “narodne tribune” Tsiprasa, Pikettyja... Što vas najviše nervira kod njih?
Tsipras i Piketty nisu narodni tribuni, nego manipulatori i zapravo sam indiferentan prema njima. Zanimali su me samo utoliko što su neko vrijeme figurirali kao heroji u Hrvatskoj, i to heroji antireformskim snagama.
Smatrate li se vi reformskom snagom? Kakav je vaš društveno-politički pogled na svijet?
Ja se po svom društvenom određenju smatram liberalom, a to je osoba koja visoko vrednuje osobne slobode kako u vrijednosnim stavovima tako i u ekonomskim. Kod nas se, na žalost, ljevica ponaša etatistički, bježi od ekonomskih sloboda pojedinca, što je u suprotnosti i sa socijaldemokratskom tradicijom razvijene Europe.
Mentalna promjena najviše se vidi po manjem uplitanju države u sve. U europskoj tržišnoj tradiciji ionako nisu ekstremna protržišna načela kakva vladaju u Americi. Ali u Americi djeci u školi govore: ako ne budeš dobro učio, radit ćeš za državu. Kod nas se često posao u javnom sektoru shvaća kao rentna pozicija, čak se i nasljeđuje.
Pa i vi ste radili u javnom sektoru, na fakultetu. Kako se dogodio osobni preokret?
Moja je osobna dinamika u poduzetništvu, htio sam imati drukčiji život. Većina ljudi po naravi naginje poduzetništvu. Kao što nije dobro pitanje zašto je netko siromašan jer je siromaštvo prirodno stanje, pravo je pitanje kako ljudi odnosno društva postanu bogati. Tako je i biti poduzetan prirodno stanje. Siromašno društvo ne može biti slobodno, ni vrijednosno ni u socijalnoj sigurnosti, mora biti bogato da bi pojedincu dalo ekonomske i ostale slobode.
Kažete da na tržištu postoji puno kapitala koji ne donosi prinose vrijedne spomena, u bankama, nekretninama... te da će građani opet poželjeti veće povrate. Želite reći da je došao trenutak za vraćanje povjerenja u tržište kapitala? I s kim bi ulagači trebali raditi – s istim ljudima koji su ih loše savjetovali i doveli u crveno?
Povjerenje u tržišta kapitala termin je kojim barataju naši građani jer ne razumiju ulogu investicijskih klasa u dugoročnom i kratkoročnom alociranju štednje, tj. imovine. Investicijske klase o kojima govorimo, ponajprije dionice i obveznice, uvijek su tu, kao što su i sunce, rijeke i more uvijek ovdje, a veća ili manja rizičnost ogleda se u cijeni. Nažalost, ako se ulaganje u neke investicijske klase gleda kao špekulacija, mogućnost za brzu zaradu, pa se “opeče”, onda govorimo o povjerenju ili nepovjerenju.
Ovdje je vrlo važna paradigma očekivani prinos spram rizičnosti. Rizičnost nekih investicijskih klasa može biti veća u nekom trenutku, ali im onda padne cijena pa očekivani prinos bude veći. Jednako je važno portfeljno promatranje. Ulaganje dijela imovine u neku rizičniju investicijsku klasu može povećati prinos cijelog portfelja ujedno mu smanjujući rizičnost.
Iako zvuči neintuitivno, to su spoznaje tzv. moderne teorije portfelja, za što je dodijeljena Nobelova nagrada još prije 30 godina, dakle nešto potpuno nekontroverzno. Kod nas je raširena averzija prema dionicama; ako svijet kroz njihov rast postaje bogatiji, i bogati su bogatiji, a prema tome se osjeća averzija.
Živite u unajmljenoj kući. Očigledno je koliko ne vjerujete u imovinu u nekretninama...
Ispravno sam još prije puno godina procijenio da će stambenim nekretninama u Hrvatskoj dugo i jako padati cijena. To pokazuje da nema sigurnosti u statici. Ali nemam ništa protiv nekretnina, dapače. Većina mog portfelja uložena je u prvoklasne hrvatske nekretnine, dionice turističkih društava.
Uvjereni ste da je Hrvatska na točki preokreta i može očekivati samo rast...
Hrvatska je točku preokreta prešla jer se snaga destrukcije smanjila, manjim smo se dijelom prilagodili, a rentna pozicija, ponajprije turizam, raste nam. Ako ne radimo pretjerane gluposti i ako ne bude velikih vanjskih šokova, rast od 2% godišnje praktički nam je zagarantiran, još 1% nosi nam kvalitetno administriranje umjesto “vladanja” kao što je na odlasku radila Vlada Tihomira Oreškovića, kojeg poštujem, a vrlo je lako moguć i rast od 5%, ali za njega je potrebna promjena mentaliteta.
Zamislite što bi se dogodilo da sve Hrvate zamijenimo stanovnicima Milana – pa rast bi bio barem 10%, ili Singapurcima – imali bismo 20%! Mislim da je ovaj osrednji rast koji ćemo postići za nas pokora jer nas odmiče od važnosti promjena.
Osjetljivi ste na obrazovanje djece; pokrenuli ste Croatian Makers ligu i druge projekte koji sigurno nisu jeftini?
Nisu jeftini, s novim proširenjem lige to će biti 1700 robota u hrvatskim školama, uz infrastrukturu, edukaciju nastavnika, organiziranje natjecanja i ostalo. Većina toga naš je privatni novac, manji dio od donacija građana i drugih organizacija. Iako projekt ne uključuje sve učenike u školama, stvara se kritična masa edukatora, škola i djece koja već djeluje kao katalizator na cijeli sustav.
Kakav bi kurikulum djeci jednog dana donio vještine i znanja potrebna za opstanak?
Bit suvremenog kurikuluma su metaznanja, a ne znanja. Ponajprije naučiti učenje. Jer svijet se toliko brzo mijenja da će mogućnost stjecanja znanja biti važnija od samih znanja, a da ne govorimo informacija ili, još gore, podataka, na čemu se temelji školstvo kod nas danas. Zatim, bitno je kreirati otvoren i čvrst karakter. Što se tiče disciplina, mislim da im je u jezgri bez premca STEM (science – technology – engineering – mathematics).
Reforma ne smije biti površna, kakav je aktualni prijedlog kurikularne reforme, nego strukturalna; da se školstvo dinamizira i kao organizacija; da se poštuju najbolji učitelji i njihova produktivnost, bez uravnilovke.
>> HT donira 700.000 kuna za edukaciju više od 1300 djece u STEM području
Odlično g. Bakić, I hvala Vam promociji robotike u školama, trebali bi dobiti najviše hrvatsko odlikovanje.