Zbog koncerta Ive Pogorelića i obećanog mi razgovora jednom sam letio preko pola svijeta, do Los Angelesa. Recital je bio očaravajući, publika nije disala i vrijeme je kroz Chopinove partiture propadalo u nova korita izdubljena Pogorelićevim prstima. Nakon koncerta, prema dogovoru, pojavio sam se u umjetnikovoj garderobi. Čestitao sam i zahvalio na fantastičnom nastupu, a Pogorelić me je prodorno pogledao i pitao: "I vi biste nakon ovoga još i intervju?!"
Doista, kad bi svijet razumio note koje sviraju, veliki glazbenici ne bi uopće morali govoriti.
Dočekivao i Mađare
Razmišljao sam o tome prošle nedjelje oko podneva u dvorani Kolarčeve zadužbine dok je maestro Zubin Mehta privodio kraju generalnu probu s orkestrom Beogradske filharmonije. Tutnjao je pobjednički posljednji stavak Mahlerove Prve simfonije koji je Mehta, u programu koncerta otvorenja nove sezone Beogradske filharmonije, upario s posljednjom Mozartovom simfonijom.
Ranije tog jutra pročitao sam veliki Mehtin intervju u beogradskoj Politici. Velike dirigente i humaniste poput Zubina Mehte najmanje se pita o glazbi. Tako je glavna tema razgovora bila izbjeglička kriza. Mehta, Indijac perzijskog podrijetla i zoroastrijanske vjere, kojeg mnogi zbog bliskosti s Izraeom i Izraelskom filharmonijom smatraju Židovom, itekako ima što reći o toj temi iz vlastitog iskustva. Prisjetio se tako kako je 1956. godine glazbom na austrijskoj granici dočekivao Mađare koji su bježali pred sovjetskom invazijom i okupacijom. Rekao je da bi sada, kada bi netko organizirao takav koncert, bio spreman otići s Beogradskom filharmonijom i na hrvatsku granicu svirati izbjeglim Sirijcima.
Odmah nakon pitanja o Mahleru i Mozartu novinarka Politike zatražila je Mehtino mišljenje i o "problemu proglašenja srpskih crkava i manastira na teritoriju Kosova i Metohije za kulturno naslijeđe Kosova u UNESCO-u". I dobila odgovor koji počinje ovako: "Kao prvo: postoji li Kosovo u vašim umovima? Za svijet Kosovo postoji. U jednom trenutku to će se morati se prihvatiti. Za Arape Izrael ne postoji, ali on objektivno postoji. Kosovo postoji, nisam tamo nikada bio, ali znam za tamošnje predivne srpske manastire..."
Mehta je s glazbom odlazio u središte mnogih humanitarnih katastrofa i ratova. U Sarajevu je 1994. dirigirao Mozartov Requiem u spaljenoj vijećnici. (Novinarka Politike pitanje o tom angažmanu nije uvrstila u razgovor, ali zato novinari beogradskog tjednika Vreme jesu.)
Ne bi bila laž
Zahvaljujući ljubaznosti domaćina i prethodnim susretima s velikim dirigentom, dobio sam termin nasamo s maestrom Mehtom nakon generalne probe. Pitao sam ga bi li bila laž svirati veliku europsku glazbu poput Mahlerove sirijskim izbjeglicama na granicama Europske unije? To je glazba koji doista ruši i nadilazi sve granice. Ali zaslužuje li uopće današnja Europa tu glazbu i tu kulturu nazivati svojom?
"Naravno!", bez krzmanja je odgovorio maestro. "Pogledajte Njemačku!"
Mehta od Europe očekuje i mnogo više. Očekuje da primi, školuje i obuči mlade Sirijce i da ih onda jednog dana vrati da ponovo grade svoju zemlju.
Pitao sam je li mislio i na vojnu obuku? "Ne nužno. To mora obaviti Europa. Ne Amerika! Europa prima sve te ljude i ona bi trebala srušiti Assada i uništiti ISIL da bi se moglo početi graditi slobodno demokratsko društvo, ali ne onako kako se svrgnulo diktatore, a onda napravio potpuni kaos u Libiji i Iraku."
Oni koji o tome odlučuju ne slušaju Mahlera, neće sigurno ni Mehtu. Ali slušao ga je srpski premijer koji je tog jutra došao na Kolarac i poslušao čitav prvi stavak Mahlerove Prve. Mehta je pak od Vučića čuo ono što ga je najviše zanimalo: javno obećanje da gradnja velike koncertne dvorane za Beogradsku filharmoniju, a i za Beograd kojem je Kolarac odavno premalen, službeno ulazi u proračunske planove i na popis prioritetnih projekata Vlade Republike Srbije.
Te nedjelje navečer koncert je još jednom potvrdio da takvu dvoranu zaslužuje i orkestar Beogradske filharmonije i njegova publika, a naročito svi oni mladi ljudi koji su ostali pred vratima odavno rasprodane dvorane.
Dok misli globalno, maestro Mehta glazbu donosi lokalno. Mehtino prijateljstvo s Beogradom počelo je 1958., a nakon pada Miloševića obnovio ga je tadašnji filharmonijski direktor, a sadašnji ministar kulture Ivan Tasovac. Ako i ne doživi otvorenje nove koncertne dvorane u Beogradu, ime Zubina Mehte na njoj će svakako morati biti uklesano zlatnim slovima.
daleko su oni od toga