Status Quo nastupa u pulskoj Areni 29. srpnja, večer prije Roberta Planta. I jedni i drugi počeli su raditi u šezdesetima, godinama eksplozije britanskog rocka, kojih se Francis Rossi, vođa grupe Status Quo, jako dobro sjeća. Francis Rossi i Alan Lancaster, osnivači grupe, 1962. godine doista su bili tek školarci, kao i mnoge druge današnje glazbene legende koje su tada krenule na svoj glazbeni put.
Rossi, gitarist i vokal grupe, u razgovoru dokazuje da se sjeća i prvog nastupa u Zagrebu, sada već daleke 1975. godine, ali i prošlog gostovanja u Puli, a i svih 60 pjesama Statusa Quo koje su ušle ne britansku top ljestvicu, od kojih 22 na top 10.
Članovi grupe koja je 1991. godine dobila nagradu Brit Award za poseban doprinos muzici i dalje ističu da je za njih sve još uvijek „Rockin’ All Over The World“, iako i sam Rossi stalno i uporno ponavlja da su na svojem glazbenom putu, koji sada broji više od pet desetljeća (osnovani su 1962.), imali i jako puno sreće.
Imao sam deset godina kad ste prvi put svirali u Zagrebu 1975., bio sam klinac...
I ja isto (smijeh).
Sjećate li se kojim slučajem tih legendarnih turneja? Čini mi se da je to bila dvorana za hokej, jesam li u pravu?
Da, sportska dvorana. Sjećam se tih koncerata, i u Zagrebu i u Ljubljani, s nama je još bio naš stari menadžer. Bili smo na vrhu hotela s odličnim pogledom na Zagreb. Posebno se sjećam doručka u tom hotelu. Konobar nam je stalno na stol donosio lokalne specijalitete i uživali smo, bilo je to vrlo ugodno iskustvo.
Prva promjena za Status Quo nastupila je nakon psihodeličnih šezdesetih kad ste se okrenuli bazičnom rocku po kojemu ste postali poznati?
To razdoblje sredine šezdesetih bilo je vrlo pomodno, skladao sam pjesme poput „Pictures of Matchstick Men“ koje su bile hitovi. Cijela ta psihodelična scena trajala je neko vrijeme, da bi ubrzo potom potpuno nestala. Tada smo se i mi kao grupa promijenili i počeli raditi pjesme koje su se sviđale još širem krugu slušatelja.
Imali smo sreće jer, mnogi su se promijenili, ali to publika nije prihvatila. Publika ti često ne dopušta neke stvari, ali nama je uspjelo i napravili smo od toga novu karijeru. Sve skupa zapravo je bilo slično ovome što Status Quo sada radi s akustičnim koncertima. Ti su nam koncerti sada novi izazov. Lani smo svirali i električno i akustično, tko zna, možda čak i nastavimo to raditi, još ne znam.
Godinama kasnije ponovno ste svirali u Hrvatskoj, upravo u pulskoj Areni u koju se vraćate i ovog ljeta?
Veselim se ponovnom dolasku u pulsku Arenu jer to je predivno mjesto za koncerte. Prošli put tamo smo snimili i televizijsku emisiju i bilo je odlično, sjećam se da sam vidio puno zgodnih djevojaka u publici. Na nesreću, Rick Parfitt doživio je drugi srčani udar kad smo trebali ponovno doći i bili smo razočarani otkazivanjem tog koncerta. Svatko bi bio, bilo nam je teško. Zato se veselimo ponovnom dolasku jer će to zasigurno biti dobar koncert. To i dugujemo Puli, gradu u kojem smo proveli nekoliko divnih dana.
Iduća promjena dogodila vam se osamdesetih s pjesmama poput „In The Army Now“. Imali ste velike hitove dok su mnogi iz sedamdesetih nestali sa scene... Kako ste doživljavali tadašnju britansku pop-scenu?
Bila je to promjena, ali ipak ne tako velika kao ona između 1968. i 1971. U osamdesetima se promijenila cijela scena, zvuk i ugođaj glazbe postao je potpuno različit. Izgleda da svaka dekada donosi nešto svoje. Pogledate li sve bendove koji dugo sviraju, svi oni u nekom trenutku „nestanu“ pa se vrate nešto drukčiji, to se lijepo vidi kod Rolling Stonesa, svako desetljeće pokušavaju nešto novo. I mi smo to tada napravili s pjesmama koje su slijedile tada moderan zvuk. U to vrijeme bilo je gotovo nemoguće ne koristiti nove tehnologije, zvukove, elektroničke bubnjeve i sintesajzere. I to smo radili i bili pomalo izgubljeni. Pogotovo od 1985. i pjesme „In The Army Now“, ali to je odlična pjesma, i danas to mislim.
Naziv vašeg albuma „U potrazi za četvrtim akordom“ govori puno o estetici jednostavnosti koje ste držali, bazičnog rocka, što su radili i The Ramonesi, ali u novom valu. Bili ste uspješni s takvom minimalističkom „status quo“ strategijom?
Čovjek o tome ne razmišlja svjesno, a onda shvatiš da si dugo u tom poslu i da to ima smisla. Imali smo sreće i jer smo imali vrlo odane poklonike koji su nam uvijek bili vjerna publika. Tko god ovoliko dugo preživi u šoubiznisu, može biti sretan bez obzira na to je li to rock, blues, jazz ili country. Čini mi se da je sreća tu važnija od talenta jer mnogo talentiranih glazbenika ne uspije.
Prije tri godine snimili ste film „Bula Quo“, kako ste doživjeli to multimedijalno iskustvo?
Ponudili su nam da radimo film još prije toga, isti ti ljudi. Prva verzija bila je puno žešća od ove koje smo snimili, bilo je puno nasilja i pucanja, film bi bio za stariju publiku. Rick i ja promijenili smo ga u duhovitiju priču jer smo takvi ljudi. Kad ti ponude takve projekte, možeš samo reći da ili ne, nema tu puno razmišljanja, jer radi se o ozbiljnoj industriji. Ne mislim da je film posebno dobar, ali bio je zanimljivo iskustvo.
I vrlo težak rad, nisam znao da ljudi u filmskoj industriji rade tako naporno. Radilo se od pet ujutro do sedam popodne. Nude nam svakakve projekte, neke odbijemo, a neke prihvatimo. Problem je da ne znaš koliko je nešto dobro dok to ne napraviš. Nešto ispadne pogreška, a nešto O.K. Možda je ovaj film bio pogreška, ne znam.
Ali je album s glazbom iz filma stigao na top 10 ljestvicu u Velikoj Britaniji?
Bio je to dobar album jer smo mogli raditi isključivo za potrebe filma, ne vodeći računa o onome što je Status Quo radio ranije. Prije toga našli smo se u slijepoj ulici i s glazbom i s imidžom, ovo je bilo osvježenje raditi i s glazbene strane, na tom albumu ima dobrih pjesama.
Što možemo očekivati u pulskoj Areni i je li istina da nakon ove turneje prestajete nastupati „električno“?
Nakon što završi, ove godine svirat ćemo isključivo akustično, no u pulsku Arenu dolazimo “elektrificirani”. Zadnji koncerti na ovoj turneji bili su izvrsni i ne vidim razloga da isto ne bude i u Puli, pogotovo jer je to divan prostor za koncert. Samo da ne bude prevruće, sjećam se da je prošli put bilo pakleno, mogao si pržiti jaja na sceni koliko je bilo toplo!
>> Povratak u budućnost: Coldplay i Michael J. Fox odsvirali klasike iz filma
