Opet je to učinio. Ivo Pogorelić, u ponedjeljak navečer u Lisinskom. Zapanjio nas je svojim pijanizmom, vještinom i umijećem bez premca. Napokon je stigao i u Zagreb s tim čudovišno teškim i dugačkim programom s kojim već godinu dana obilazi svijet.
Puni sat trajao je prvi dio recitala: Fantasia quasi sonata u d-molu (Nakon čitanja Dantea) iz druge knjige Godina hodočašća, a potom Fantazija u C-duru, op. 17. Za većinu pijanista samo te dvije skladbe bile bi veliki podvig, zašećeren još kojim manjim komadom. Ali, razina pijanističkog savršenstva i glazbeničke inteligencije, koju Pogorelić demonstrira u ta dva kapitalna djela velikih majstora 19. stoljeća Franza Liszta i Roberta Schumanna, većini živih pijanista ionako je nedostižna.
Katalog majstorija
A Pogorelić u drugom dijelu nastavlja s još dvije skladbe koje strše na samom vrhu popisa najtežih ispita i provjera pijanističke tehnike i umjetnosti: najprije Tri stavka iz Petruške, čiji je pijanistički koncentrat i obradu napravio sam Igor Stravinski, a onda obje knjige Varijacija na Paganinijevu temu, op. 35, Johannesa Brahmsa.
Dvorana je bila odavno rasprodana, slušatelji i na pozornici iza klavira. Bilo je ovacija na kraju, ali pristojan pljesak i tri Pogorelićeva izlaska na naklon zapravo govore da je publika bila više zapanjena, nego oduševljena. Veliki pijanist svoju publiku ne zavodi sentimentalnostima, širokim osmjesima ili afektiranjem bilo koje vrste. On jednostavno sjedne i svira. Kao nitko drugi na svijetu.
Jučerašnje burne promjene vremena i sva ona komešanja na nebu, čas sunčanom, čas olujnom s munjama, gromovima i naletima vjetra i kiše, ništa su prema svim onim bojama i glasovima klavira pod Pogorelićevim prstima u bujnim romantičarskim fantazijama. Od orkestralne tutnjave, zvonjave, pjesama i korala do najdelikatnijih šaputanja. Slapovi suzvučja, dijamantski oštro odijeljeno sunce od sjene, blistave visine i kristalno prozirne dubine, divlje promjene složenih ritmova pod velikim lukovima.
Finale s Brahmsovim varijacijama-etidama pokazalo je u svoj raskoši čitav katalog pijanističkih i skladateljskih majstorija. Na primjer, od devete varijacije nadalje: bujna kromatika koja najavljuje prave harmonijske orgije drugog sveska, šuljanja između dura i mola, trileri poput probuđenih jata leptira...
Posljednji samuraj
Ali, nema tu ni čuda, ni tajne, ničega što bi trebalo razotkrivati i opisivati sentimentalno namirisanim riječima. To vam je, draga moja gospodo i dame, rezultat sada već pola stoljeća bespoštednog rada i discipline, još otkako je Ivo Pogorelić u uobičajenoj dobi od nekih sedam godina u Beogradu krenuo u muzičku školu. Tako zvuči svijet koji se, usprkos svom propadanju i osipanju koji ga okružuje, pola stoljeća gradi i usavršava. Samo umjetnik zna cijenu koju vlastitim životom plaća.
Dok se duboko klanjao, tijela gimnastičarski presavinutog pod pravim kutem, s notama u rukama na leđima, nakon savršeno obavljenog velikog, teškog i napornog posla, Pogorelić mi je izgledao kao posljednji samuraj. Asketa, radnik, glazbenik i ratnik koji je od svakog svog prsta iskovao savršenu sablju.
Ne služi ni publici, ni slavi, ni medijima, ni kreativnim industrijama koje, na koncu, sve svode na zabavu. On vjerno, pokorno i savjesno služi samo jednom nemilosrdnom gospodaru koji uvijek traži više. Klaviru. A oduševljenje, divljenje i strahopoštovanje ostavlja nama kao čudesan, predivan i silno zahtijevan dar.
Bio je to veličanstveni kraj ove i najbolja moguća najava sljedeće sezone ciklusa Lisinski subotom u koji se Ivo Pogorelić vraća s novim blagom i poukama.
Oduševljenje Pofuka, prelazi i na čitatelja, treba nam više takvih događaja .Umjetničkih i komentatorskih.