Nives Celzijus pokorila Lisinski! Kopka me ovaj naslov otkako sam ga barem dva dana gledao na naslovnoj stranici portala velikih novina. Nije važno kojih, premda sam sretan što nisu bile ove u kojima pišem.
Gospođa Nives Zeljković nije najvažnija u ovoj priči, kao što nije bila ni u prethodnim tekstovima u kojima sam spominjao njezin nastup u Lisinskom. Ona pod svojim "umjetničkim" imenom Nives Celzijus sasvim sigurno ulaže puno truda u ono što radi, ali umjetnik ne postaje svatko tko kroči nogom na pozornicu Lisinskog. Treba to jasno reći zbog medijske i jezičke higijene.
Nažalost, upravo je na tom polju posrnula čitava novinarska profesija u Hrvatskoj. Baš kao što nije umjetnik svatko tko uđe u Lisinski kroz stražnji ulaz za umjetnike, tako nije ni novinar svatko tko objavi bilo kakav tekst na bilo kojem od silno razmnoženih i umnoženih internetskih portala. Nered koji tu vlada također počinje od pogrešnog i lažnog predstavljanja stvari i pojava.
Odgovornost s ljudskim licem
Društvene mreže jesu fenomen i način komunikacije pojedinaca i grupa građana s "javnošću". Ne treba ih ignorirati, ali ne treba ih ni pretvarati u novinarsku granu i poštapalicu svakog medija. Također, vrlo je pogrešno i za razinu kvalitete javne komunikacije pogubno to što baš svaki internetski portal kod nas automatski ima status medija i praktički je izjednačen s najvećim i najstarijim profesionalnim medijskim pogonima u zemlji. Ali, upravo na tim velikim sistemima, kakav je i ovaj kojem pripadaju novine koje čitate, najveća je odgovornost.
Kultura je ipak još uvijek dio politike kojom se svi mediji najviše bave. Takav se pristup uvijek može opravdati činjenicom da se politika najviše bavi svima nama, stvarajući ili razarajući društvene norme utvrđene i zajamčene zakonima koje političari, u ime svih građana, donose. Zato od svake vlasti očekujemo da ima i kulturnu politiku i strategiju, ma koliko god se o toj temi u predizbornim kampanjama najčešće ne kaže ništa. No, upravo zato svaki medij i svake novine koje drže do svog ugleda, vjerodostojnosti i važne ulogu u društvu, također moraju imati kulturnu politiku i strategiju kojom se utvrđuju kriteriji.
Nažalost, tehnološki napredak upravo je na tom polju napravio najveću štetu. Osim brže komunikacije i dostupnijih informacija, internet je u medijski prostor unio kriterij i kulturu klika. Broj klikova, a tu na pozornicu stupate svi vi, dragi čitatelji, postao je važna sastavnica i odrednica uređivačkih politika, a sve to regulira svemoćno i sveprisutno slobodno tržište koje je uzdignuto na pijedestal božanstva i jedine poželjne i dopuštene ideologije.
Gospođa Nives Zeljković nije samo jedan od proizvoda tako postavljenog sistema, ona je i njegov vrlo aktivan sudionik. Od svog "umjetničkog" imena stvorila je "brend" čije svako uprizorenje privlači klikove i tako povećava promet i zaradu svakom internetskom portalu.
Ako se ukinu sve druge vrste odgovornosti, osim one prema profitu, onda prestaje biti sporan bilo koji senzacionalistički naslov, a svako napuhavanje balončića od sapunice više je nego poželjno.
Ali, mislim da još uvijek među ozbiljnim ljudima postoji konsenzus o važnosti kulture i kriterijima razlikovanja umjetnosti od profiterskog kiča.
Odgovornost, baš kao i kultura, apstraktni su pojmovi koje je lako pretvoriti u floskule. Zato im treba dati ljudsko lice. Prema komu bi to, dakle, trebao biti odgovoran bilo koji medij koji svojim čitateljima i čitavom svijetu objavljuje da je "Nives Celzijus pokorila Lisinski"? Vrlo konkretno: prema onima koji su prošlog utorka, točno tjedan dana nakon "velikog spektakla" održanog u maloj dvorani Lisinskog, nastupili na toj istoj pozornici koju je "pokorila Nives Celzijus".
Iz perspektive koncerta koji je 7. travnja u maloj dvorani održao Zagrebački orkestar mladih, Lisinski nije pokoren ni glasom, ni štiklom, ni suzama ganuća gospođe Zeljković. Lisinski je i dalje posvećen onoj umjetnosti zbog koje je izgrađen kao kapitalna kulturna institucija i ustanova od nacionalne važnosti. Ali, odgovornost ne dugujemo zgradi, nego ljudima. To je odgovornost prema svim tim mladim ljudima koji, osim iznimnog i dragocjenog talenta, u svoju umjetnost i pravo da bi ih se nazivalo umjetnicima ulažu godine i godine napornog rada, uglavnom najveći dio svojih života. Pri tom se izlažu riziku da im sav trud bude uzaludan ako ne dosegnu onu razinu na kojoj se glazba od vještine tijela uzdiže do umjetnosti duha, do razine na kojoj točno odsvirani tonovi postaju izraz plemenite zaigranosti i slobode čovjeka.
Kultura kao nacionalni interes
Kultura je, između ostalog, stvar od nacionalnog interesa. Morali bismo se složiti u tome da bez kulture od naroda, države, društva i pojedinca ostaje tek prazna ljuska, odbačena nakon što je iz nje isisan plod i svaki spomena vrijedan sadržaj. Bez kulture nacionalni se ponos svodi na stadionsko izvikivanje fašističkih pozdrava, na umnažanje zastava koje svaki dripac i zločinac može zapaliti.
Boriti se protiv svega toga znači prepoznati i dati podršku mladim ljudima koji svojim životom brane, njeguju i nastavljaju tu kulturu kojom svaka nacija može postati sudionik nečeg trajnijeg i većeg od nestalnih granica i političkih tvorevina. Njihov trud treba primijetiti, njih treba potaknuti pohvalama i kritikama. Poput posljednje žive vatre na početku ledenog doba treba održavati njihov zanos.
Otac jedne od dviju izvrsnih oboistica orkestra indiskretno mi je i ponosno dojavio kako mu je kći nakon koncerta opisala svoj "fizički" doživljaj izvedbe Bachove orkestralne Suite br. 1 u C-duru: "Uzela sam zrak prije prve note ... i onda opet nakon zadnje". Tako je svirala, tako smo je i slušali: u jednom dahu i to je važnije od svih povremenih nesigurnosti i zastrašenosti ansambla i pojedinaca pred velikim zadatkom.
Violinistice Teodora Sucala Matei i Ivana Duvnjak imponirale su točnošću svoje intonacije u Bachovom Koncertu za dvije violine u d-molu, a uz Hrvatski pjevački zbor Ivan pl. Zajc u Bachovom Oratoriju za blagdan Kristova uzašašća (BWV 11) predivne su solističke nastupe ostvarile pjevačice Antonia Dunjko i Sonja Runje. Mladi dirigent Davor Kelić još je student. Pokreti njegovih ruku su elegantni i točni, a imat će još vremena naučiti se opustiti i prepustiti glazbi kao božanskoj igri u kojoj nitko nije nevažan. Nikada ne znate koji će vas instrument iznenaditi. Na ovom koncertu za mene su to bili timpani. Nije to prvi put da me je oduševila muzikalnost udaraljkaša Marka Mihajlovića. On je u stanju dodati ono uzvišeno nešto Wagnerovim operama, učinio je to ove večeri u maloj dvorani Lisinskog i Bachovom oratoriju. Njegovi su nježni, snažni, raspjevani i zaigrani udarci po timpanima bili signali umjetničke slobode, uzvišenosti i smisla u Lisinskom. Nepokorenom Lisinskom.
