Smrznuo sam se kad sam čuo da Oliver Frljić, intendant riječkog HNK, kao muzičku podlogu za reklamu kazališta na čijem je čelu koristi “Bandieru rossu”. Odurna pjesma koja na talijanskom slavi pravo ljudi na rad i zaziva pravo na upravljanje zemljom. Tko se pametan danas uopće nešto takvo usudi tražiti?!
Pitanje jedne pjesme tek naizgled ne mora biti važno, ali duboko vjerujem da bi, kad smo već kod top liste, što skorije trebalo promijeniti hrvatsku himnu. “Lijepa naša” jednostavno je dala svoje. Ona je i dalje prekrasna pjesma, ali je potrošena, besmislena jer pjeva o nečemu čega nema i za razliku od romantičnih vremena neznanja, s ovim iskustvom nemamo se pravo nadati da će uopće doći. Izgubila je status evergrina i na momente tekstualno zvuči sarkastično. Da ne govorimo o tome da ju je uglazbio Srbin. Lijepa naša?! Pa bogami kako je vode sve je manje lijepa i sve je manje naša, sve je manje možemo doživljavati kao emocionalno blago starih djedovinskih slava.
Isprazna frazeološka vragolija dovela je hrvatsku himnu u status kakav su imale diskopjesme s kraja diskoere; još poneko uz nju može zaplesati, ali skrivećki, pazeći da ga ne vidi previše ljudi. Da li vam se, onda, uopće ustaje na hrvatsku himnu? Želite li stajati s rukom na srcu ili ne? Zbog vremena u kojem živimo i situacije u koju smo pustili da nas se dovede hrvatsku himnu treba potpuno promijeniti. Ona mora jasno odražavati duh vremena, mora jezgrovito i strastveno definirati potrebe naroda, mora odlučno udariti po stvarnom neprijatelju i mora svojim poletom podići ljude da na prve taktove ustanu riješeni, da ne kažem mobilizirani.
“Padaj silo i nepravdo” morala bi pod svaku cijenu biti izabrana kao nova hrvatska himna. Pjesma koja je nastala dok je još u ovom narodu postojalo zrno samopoštovanja i zrno pameti da mogu shvatiti s koje strane vreba prava opasnost, ima sve potrebno da se podsjetimo tko smo, koliko trpimo, gdje je izlaz i kako bismo mogli na kraju pobijediti. “Padaj silo i nepravdo” naša je posljednja šansa za početak borbe za neovisnost, izvorno posvećena Matiji Ivaniću, vođi Hvarskog ustanka iz 16. stoljeća. Ivanić, iz obitelji bogatih pučana, stao je na čelo ustanika kojem je bilo dosta nasilja plemića, silovanja djevojki, neravnopravnosti.
Ustanici su zatražili pravedniju vlast i raspodjelu tereta na sve staleže. Četiri godine trajala je buna koja je htjela pravednu socijalnu sliku malog otočkog mirko svijeta. Dakle, “Padaj silo i nepravdo” nije nikakav partizanski drmeš koji pjeva Stole Aranđelović. Niti je jedna od onih glupo-opasnih brojalica koja spominje ljubičice raznih boja što mirišu na krv.
Dosta je u ovom društvu straha od etikete gdje se nakaradnim proglašava svaki pokušaj trezvenog sagledavanja govana u kojima jesmo. Ako je ljevičarstvo termin kojim bi se bilo koga trebalo diskreditirati, a da ono istovremeno znači borbu za čovjekovu socijalnu smirenost, onda bez razmišljanja pristajem da me se tako diskreditira. I to ne zato što žalim za prošlošću ma kakva ona bila, nego žalim što će budućnost biti gora.
Problem ove prestravljene i navodne hrvatske političke ljevice i jest što su opsjednuti time da ih se ne nazove ljevičarima (čitaj Jugoslavenima), pa su zato najviše udarili po leđima svojih birača (tako im i treba). Problem hrvatske desnice i jest u tome što ona ne zna kako biti desnicom, kako ispuniti prostor između ustaševanja i samozadovoljavanja. U društvu u kojem nitko nije ono za što se prodaje, u kojem Željka Markić žarko želi biti konzervativna Mirela Holy, u kojem piskutavi dječji glasići na stadionu u Vinkovcima viču “Za dom”, a očinski dublji glasovi sa susjedne tribine uzvraćaju toplo “Spremni” sve je moguće pa zašto ne i promjena himne.
Jer, dok njihovi vršnjaci “Bečki dječaci” pjevaju skladbe Mozarta i Schuberta, 700 učenika iz vinkovačkih škola na stadionu papagajski dječje ponavlja najbolje refrene iz naše povijesti “da bi vazda sretni bili”. Iskreno se nadam da su s njima na tribinama bili i njihovi učitelji, da su ih kod kuća čekale ponosne majke, bake i djedovi da ih pohvale i objasne koliko bijesno opasna neman čuči isključivo u “Bandieri rossi”. U životu je sve pitanje načina, a dosta toga je i pitanje vremena. Ljudi se olako mire s time da su njegov integralni dio pa i ne pokušava oblikovati ga. Dok uludo čekaju preokret do kojeg neće doći, vrijeme ih melje u bezličnu, bezimenu masu s oduzetim pravom na šansu.
“Padaj silo i nepravdo” mogla bi otjerati sve noćne tmine, i konačno pomoći da običnom čovjeku, kojem je hrana za njegovu obitelj jedini privilegij do kojeg danas želi, svane njegov dan. Uz zvuke “Lijepe naše” doveli su nas do pučkih kuhinja i kontejnera. Nije li zadnji tren za promjenu pjesme.
Prva slična vijest pojavila se jučer u josipovićevom mudrovanju kako je došlo vrijeme za "drugu hrvtsku republiku". Nije smiješno, izgleda da su komunjare opet krenule u samo njima znanom smjeru. Kako inače objasniti ovu kakofoniju?