Jer osamdesete su bile godine..." pjevao je Marijan Ban u velikom hitu Daleke obale „Osamdesete" i jednoj od onih pjesama koje su romantičarski govorile o vremenu odrastanja mnogih današnjih „mladića u najboljim godinama". I djevojaka, naravno. A ako se složimo da je odrastanje posebno drag vremenski okvir svima – jer bili smo mlađi, ljepši, bezbrižniji – nije čudno da se mnogi kao pijani plota drže teorije po kojoj je „nekada bilo bolje". Još je i podnošljivo kada se te teorije držimo privatno, jer svatko se može držati za što god hoće. Međutim, kada rasprave stignu u javni prostor pa se „osamdesete" počnu nametati kao posebno značajna dekada, onda bi takav diskurs i tema trebali uključivati i neke objektivističke metode prosudbe.
Suvišno je reći kod nas se nikako riješiti osamdesetih, posebno rock-glazbe u njima, a još posebnije novog vala te to već polako postaje redovit kamen oko vrata i uteg oko nogu, a teret mentalnog zdravlja nacije pogotovo. Gdje je razlog tolikom entuzijazmu za osamdesete? Budući da je kod nas rock-kultura počela malo kasnije nego u svijetu, ono što su u Americi i Engleskoj pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća, kod nas su postale osamdesete. Ne mislim pritom na neku objektivnu analizu glazbenih kritičara (jer, da, zaista je bilo odlične glazbe), već na domaću medijsku centrifugu u kojoj su osamdesete trajna fascinacija i neizbježan period kojem se daje dodatna važnost i vrijednost. No, za razliku od subjektivnih dojmova „odrastanja", s objektivnim pristupom osamdesetima čini se da imamo nekih, ako ne i ozbiljnih problema. Od pretjeranog mitologiziranja novog vala, a zanemarivanja puno toga vrijednoga što se dogodilo prije i poslije, do subjektivnog glorificiranja „duha vremena". Tek što smo se riješili TV serije „Crno-bijeli svijet", eto još jednog naftalinskog projekta, ovaj put pretenciozno nazvane izložbe „Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne" postavljene u Hrvatskom domu likovnih umjetnika.
Vrlo kratki uzleti
Možda je jedan od većih paradoksa što se u svijetu osamdesete smatraju dekadom inferiornom sedamdesetima i devedesetima, o šezdesetima ne moramo ni govoriti. Dekadom u kojoj je nakon naleta naprednog punka i novog vala na svoje došao novoromantičarski eskapizam, reganizam i tačerizam, electro-pop i japiji, u čemu je pop-kultura pokazala stagnaciju, ako ne i nazadovanje. S tek nekoliko izuzetaka poput američkih bendova Pixies, The Replacements, Sonic Youth, Husker Du, nadolazeće Nirvane i drugih, osamdesete su bile najsumornija dekada pop-kulture, pogotovo u usporedbi s onime što se događalo prije i poslije. Kod nas je bilo još gore, samo što se ljudi vole prisjetiti nekoliko ključnih fenomena i zadržati se na samo nekoliko godina, EKV bi rekli „par godina za nas". Pa od toga slagati slagalice koje privatni romantičarski zanos pretpostavljaju ozbiljnoj revalorizaciji razdoblja.
Svi ti bitni elementi osamdesetih izvrsno su obrađeni u više epizoda BBC-jeve TV serije „Osamdesete" koju svako toliko možete pogledati na kabelskim programima. No, ako je BBC-ju za osamdesete potrebno nekoliko jednosatnih, dobro istraženih i obrađenih epizoda, u kojima se znaci vremena promatraju s nekoliko bitnih ishodišta, mi „naše" osamdesete uvijek možemo ugurati u pet minuta nekritičkih izjava po medijima ili u medijske projekte koji bez imalo pardona trabunjaju o nekim zapravo nepostojećim, u najmanju ruku vrlo kratkim (mada bitnim) uzletima koji su se doista dogodili. A dogodili su se zbog važnih pojedinaca, pa i u rock-glazbi, ali je nekim čudnim postupkom njihov talent prešao na sve one koji su ih samo slušali, a danas ih „tumače".
Čak i kod nas „osamdesete" i sve ono toliko drago romantičnim zapisničarima i nostalgičnim revizionistima, pa čak i u glazbenom dijelu i pop-kulturi, veže se tek za početak dekade; uz sumrak novog vala, dolazak Neue Slowenische Kunsta i novog primitivizma. Ali svejedno, to mnoge i dalje ne sprečava da govore u globalu o idealnim osamdesetima, i onda manevrom zamagljivanja pokušavaju nametnuti subjektivne teorije „napretka" bez spominjanja skorašnjeg „nazadovanja" i stvarnih vrijednosnih prosudbi, poput one da je baš u osamdesetima „propao rokenrol" na ovim prostorima. I da su narodnjaci napravili više štete do danas nego što je ostalo koristi od novog vala. Dekadi u kojoj i djeca i odrasli non-stop ponavljaju priču o Titovoj smrti (ali 1980., što je zapravo završna godina prethodne dekade), i uplakanim nogometašima Hajduka i Crvene zvezde na utakmici u Splitu, i iz tog društveno-političkog rakursa, garniranog nekim dobrim bendom, solidnom novinskom situacijom (Polet, Studentski list, Start), opet nas vode na put u osamdesete, kao da je gola duplerica znak s neba. Još važnije, većina tih projekata zapravo potječe iz sedamdesetih godina, a mnogi od glazbenika novog vala nastavili su još sistematičnije raditi i kasnije.
Problem je loša historiografija i izostanak cjelovite koncepcije kojom bi se pristupilo nekom razdoblju. Možda je najveći problem što se marketinška lova, budžeti i sponzorstva kod nas, izgleda, najlakše dobivaju upravo za naftalinske projekte posvećene osamdesetima, a kako vidimo, ima ih dovoljno. Stoga nije kriva publika koja to voli ili ne voli gledati i slušati, krivi su oni koji uporno nude istu temu, a ne zanima ih da se dohvate i nečeg drugog ili trećeg.
A kad se krene u „projekt", bilo TV seriju ili izložbu u HDLU-u, sve skupa završi na način kako je to duhovito rekao Dean Duda u HTV-ovoj emisiji Peti dan: „Neka donese tko što ima". Često smo se puta u ovakvim projektima uvjerili kako nečiji privatni ukus, mišljenje i kolekcija ploča, časopisa i knjiga može iskonstruirati njegov pogled na osamdesete i biti postavljen na tron ozbiljnog projekta, dapače, najvažnijeg kulturnog projekta sezone kojim se „objašnjava" neka tema, neko razdoblje i daje neka vražja poruka, bez obzira na to što se radi o vrlo sumnjivo elaboriranom pregledu razdoblja.
Nedostižno slojevit film
Pa onda te knjige i ostali artefakti, nabacani bez nekog vidljivog razloga, bez ostalih knjiga koje su se tamo mogle i morale naći, daju sliku nečijih osamdesetih. Igor Mirković napravio je u dokumentarcu „Sretno dijete" osobni, više simpatičan nego kritičarski utemeljen film o novom valu. Ali taj dokumentarac danas se čini nedostižno slojevitim projektnom spram serija poput „Crno-bijeli svijet" ili izložbe „Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne". Stoga bi svima koji se iz fotelje čvrsto drže osamdesetih trebalo preporučiti da posjete rock-klubove i poslušaju nešto friške glazbe i bendova, može i devedesete, pa ih onda promoviraju, a novi val eventualno ostave da ga obrazlaže friška inicijativa Ljube Jurčića.
>>Otvorena izložba "Osamdesete - slatka dekadencija postmoderne"
>>Boa: Cure su ludjele za nama i slale pisma
Hm, možemo mi pričati što god hoćemo, ali tada se živjelo i disalo punim plućima. Čak je i stara jugoslovenčina na slici, dakle Štulić, koji se pomodno zvao Džoni imao identitet, koji danas nema cijela hrvatska estrada zajedno. Taj lik,, kada bi se sada vratio i prestao prati tanjure u Utrechtu, kod svoje priležnice, digao bi na noge sve što je još ostalo normalno nakon drogice i teškog alkohola. Ali ne zbog jugoslovenstva, nego jednostavno, zato što je to što je radio tada, bilo ispred vremena. Ove naprdi serije na HTV-u samo su reciklaža reciklaže, jer su ih napravili klinci koji misle da je to tada tako bilo, a ne mogu shvatiti bit krasne zajeba ncije i života u komunizmu, koji uopće nije bio komunizam, nego je bio napredni socijalizam u kojem ljudi nisu jeli ljude, kao što to rade danas. Da bile su dobre osamdesete. I svi koji smo ih proživjeli punim plućima, osječamo se nadmoćno u odnosu na ovaj shitt danas.