- Ja premijere nisam nikad voljela i redovito sam na drugoj predstavi bila bolja nego na prvoj jer upravo zbog želje da se bude jako dobar nestane lakoće i sloboda bude malo manja.
To mi je rekla Dunja Vejzović prošle nedjelje u Grazu, zapravo iznad Graza. Na suncem obasjanu Štajersku, njen glavni grad i opernu premijeru koja se tamo dolje održala prethodne večeri gledali smo odozgor, s terase na Schlossbergu, u sjeni Uhrturma. Kula sa satom zaštitni je znak grada i rezidencija pisaca koji u njoj, kao gosti Graza, žive i pišu godinu dana. Od prošle jeseni grazerska Stadtschreiberin je Ivana Sajko. A u Beču je večer ranije svirao i Ivo Pogorelić. Hrvati na svakom koraku.
Nekoliko smo ih sreli i u Operi. Bili smo ponosni. A Dunja Vejzović tamo nije pokušavala prikriti veliko zadovoljstvo nakon što je u maloj, ali važnoj ulozi stare Burjeve pokupila lijep dio ovacija publike oduševljene predstavom Janačekove Jenufe.
Među prvima ju je zagrlio i poljubio redatelj Peter Konwitschny. On očito prethodnih mjesec dana uz svakodnevni naporni rad nije imao vremena za ćaskanje pa je tek nakon premijere saznao da se Dunja Vejzović ulogom u Jenufi vratila na pozornicu nakon dvanaest godina pauziranja. Čuvši to slavni je redatelj sklopio ruke, pogledao prema nebu i jednim "Dank sei Gott" iz duše izrazio sreću i zahvalnost zbog doprinosa hrvatske primadone izvrsnoj predstavi.
I zato smo hrvatsku opernu prvakinju, koja je lani proslavila 70. rođendan i primila Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo, najprije pitali zašto je uopće 2002. godine, debitirajući u Zagrebu u ulozi Charlotte u Massenetovom Wertheru, odlučila reći zbogom opernoj sceni.
- Uglavnom zato što više nisam htjela putovati i prolaziti kroz stresne situacije koje su donosili nastupi u jako visokom rangu. Osjećala sam granice preko kojih više i zbog zdrastvenih razloga nisam mogla prijeći. Bila je to nagla odluka zbog koje nisam požalila. U tom trenutku taj rez je bio neophodan za zdravlje duše. Izvukla sam iz kutija sve slike svoje karijere i stavila ih u monografiju da ih više ne moram tražiti niti o njima razmišljati. Zagrizla sam u pedagogiju koja me potpuno zaokupila i u kojoj sam našla nove snage i u kojoj sam sa svojim studentima postigla lijepe rezultate tako da nijednom nisam pomislila da mi nešto nedostaje.
- Odakle onda sada još jedna nova uloga i prvi nastup u Operi u Grazu?
- Angažman mi je predložila moja agentica iz Münchena Manuela Kursidem koja sada radi i s mojim učenicima. Meni su već bili nudili tu ulogu u Stuttgartu prije par godina, ali sam je odbila jer sam mislila da se u njoj ne mogu profilirati onako kako bih željela. To je mala i niska uloga, često se ne čuje od orkestra. Ali, ova predstava me zainteresirala kad sam čula da će je režirati Peter Konwitschny s kojim ranije nisam imala priliku raditi. Rekla sam sama sebi zašto si ne bih priuštila taj užitak rada s dobrim režiserom. Mislila sam, uloga nije teška, valjda ću je svladati, a svoj renome više ionako ne mogu srušiti. Mučilo me saznanje da ulogu ne mogu donijeti onako kako bih htjela, pjevački i muzički, jer mi fali daha i ima stotinu stvari s kojima nisam zadovoljna. Ali, onda sam i taj argument relativizirala tako što sam gledajući unatrag shvatila da zapravo ionako nikad nisam bila zadovoljna svojim nastupima.
Ima još jedna slična mala uloga u kojoj često nastupaju starije pjevačice, to je Grofica u Pikovoj dami...
- Ja sam tu ulogu pjevala s 28 godina!
Vjerojatno pod teškom šminkom?
- Ne, nisam uopće imala šminku, samo kostim stare grofice, tako je htio režiser, a nakon predstave kritike su najviše o meni pisale jer je ta scena bila takva da su se ljudi ježili. A ja nisam radila ništa, osim izraza lica na kojem je bio reflektor dok sam pjevala tih par nota. Bio je to sjajan švicarski režiser Werner Dügellin koji mi je tada rekao: "Ti ćeš biti moja Kundry". Kako je on iz te Grofice koja je sva u niskoj lagi vidio da ću ja biti dobra Kundry u Wagnerovom Parsifalu, to ja ne znam. Ali odmah sam rekla: "Pa naravno", a pojma nisam imala što je to. Kad sam pogledala note kuglala sam očima. Ali bila sam njegova Kundry u Baselu i to je postala jedna od najvažnijih i najvećih uloga u mom životu.
Jeste li sada sretni što ste opet na pozornici? (U međuvremenu su izašle i sjajne kritike Jenufe koje redom ističu povratak i snažnu osobnost Dunje Vejzović na pozornici u Grazu.)
- Jako mi je drago što sam učinila taj korak, ali ne znam da li sam jako sretna jer, opet kažem, nikad nisam zadovoljna. Stalno mislim koji su razlozi zbog kojih ne mogu više uključiti moje pjevačke sposobnosti. Tu sigurno ima ulogu bioritam starije osobe i ja zato ponavljam da je pozornica za mlade ljude sa snažnim porivom da svoju energiju prenesu publici. Naravno, čitava moja osoba bila je kompletna na pozornici, što se vidi po rezultatu, ali ja najbolje znam tu veliku razliku u odnosu na to kako sam pjevala kada bila mlađa. Uostalom, to je zapravo bio glavni razlog zašto sam prestala. Sjećam se da je taj poriv nekada bio sama vatra, a unutar te vatre potpuna smirenost i suverenost.
Sluša li pjevačica Dunja Vejzović savjete profesorice Dunje Vejzović?
- Ne baš uvijek, ali radim na tome. U svakom slučaju ovaj korak mi je i za pedagoški rad bio nevjerojatno važan da bih bolje razumjela zašto pjevači na pozornici ponekad ne uspiju donijeti ono što naprave u sobi za pokuse. To je jedno znanje više.
Hoće li vam ponovni izlazak na pozornicu povećati autoritet kod studenata?
- Pa ne bih rekla, ali moguće je da će me moji studenti sada više gledati kao konkurenciju, a to nije dobro (smijeh).
Vi i danas puno radite za svoje studente koji su vrlo uspješni u inozemstvu, pomažete da dobiju angažmane i predstave se i u domovini, kao ove sezone, na primjer, Diana Haller. Kako je vama bilo nakon što ste kao mlada pjevačica otišli iz Zagreba u Njemačku?
- O mladima se uvijek brinu pojedinci, a ne institucije. Tako se, na primjer, Zlatko Madžar sjetio organizirati ciklus Molto cantabile, a ne Koncertna direkcija Zagreb. To je sada jedini podij na kojem se kod nas napokon njeguje i umjetnost pjevanja lieda za koji kod svih tih naših sjajnih pjevača očito postoji interes, trebalo im je samo pružiti priliku. Tako je bilo i sa mnom. Za angažmane kod kuće uvijek su bili zaslužni pojedinci. Prva me je na snimanje Didone i Eneja "dovukla" Marija Barbieri. Potom Habunek. Druge sam morala moljakati angažmane. Naravno, poslije su me svi htjeli kada sam imala Karajanov štambilj. Ali nisam ja pjevala lošije prije nego što me Karajan prepoznao. Možete vani biti najbolji, a da u rodnom gradu u glavama ostanete početnici. Tako sam i ja za Zagreb dugo bila samo mala Dunjica.
Mnogi su ovih dana u Hrvatskoj razočarani novim smanjenjem proračuna Ministarstva kulture. Jeste li vi dobili potporu za svoj majstorski tečaj koji svakog ljeta radite u Rabu i koji završava velikim koncertom najboljih studenata uz orkestar u riječkoj Operi?
- Ja sam tu potporu prestala tražiti nakon što sam dobivala dvadeset, pa petnaest, pa onda deset tisuća kuna. Radi tako malo novca ne isplati se ni pisati izvještaj. Meni je to prenaporno. Ali zato si studenti koji dolaze sa svih strana Europe plaćaju sve, i put, i smještaj, a deset tisuća kuna koliko daje grad Rab pomogne da mogu platiti dobre korepetitore, a i dirigenticu Nadu Matošević za završni koncert koji uvijek bude jako dobro organiziran.
Kako vi komentirate činjenicu da državni proračun u Hrvatskoj iz godine u godinu raste, a njegov dio za kulturu postaje istodobno sve manji?
- Zar je doista tako? A ja, naivka, stalno mislim kako je teško razdobolje i kako sve pada, pa mora i kultura. Pa to je nevjerojatno. Tko tako odlučuje?
Politika, Vlada, Sabor...
- A pred svijetom uvijek mašu s nama i nemaju s čim drugim mahati. Pa jedino se još s kulturom i možemo pohvaliti i predstaviti. To je porazno, ali ja se ne mogu baviti još i politikom. I vani snaga institucija leži u velikim pojedincima. Ali kod nas se takvi pojedinci moraju uvijek boriti protiv institucija u koje ih postave, a onda im ne daju da rade. I ne radi se tu samo o predstavljanju pred svijetom. Jedan događaj na pozornici, ako je dobar, od njega zastaje dah, on istog trenutka postaje ljudima nešto jako važno. To je umjetnost! Pa o čemu mi uopće razgovaramo?
Srećom, Dunja Vejzović je od onih koji nikada ne odustaju od borbe. I od umjetnosti. Za mjesec dana, 6. svibnja, nastupit ću u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u čast 90. rođendana Milka Kelemena. Izvest će jednu scenu za solo glas na Heineove stihove koju je naš veliki skladatelj napisao upravu za nju. Mimo svih institucija.
