Je li istekao rok trajanja šokantnosti, avangardnosti i komičnosti opere Sergeja Prokofjeva “Zaljubljen u tri naranče”? Ili nas redatelj Krešimir Dolenčić s velikim ansamblom jednostavno nije uspio nasmijati? Ili mu to možda i nije bila namjera?
To su bila neka od pitanja o kojima se prošlog petka navečer naveliko raspravljalo u pauzi i nakon završetka premijere opere “Zaljubljen u tri naranče” u zagrebačkom HNK. Oni stariji uvjeravali su nas mlađe da se publika na sada već prilično davnom prošlom uprizorenju tog naslova grohotom smijala. Valjanja od smijeha na ovoj premijeri svakako nije bilo. A možda ga i ne može biti kada je stvarnost u kojoj živimo daleko farsičnija i burlesknija nego što je Sergej Prokofjev mogao zamisliti, napisati i komponirati 1918. godine.
Čitav ansambl, od solista, preko zborista do plesača i akrobata, razigran je i minuciozno režiran. Do izvjesne doze izvještačenosti u izvedbi mogla je dovesti i velika briga i koncentracija oko svakog detalja izvedbe koju od svih sudionika zahtjeva Dolenčićeva režija. U tom slučaju predstava iz izvedbe u izvedbu može postajati samo sve bolja i bolja.
No, u svakom slučaju dobili smo iznimno vrijednu predstavu i nipošto se ne može reći da se veliki trud nije isplatio.
"Zaljubljen u tri naranče" je spektakl u glazbenom smislu, zahvaljujući kao i obično temeljitom radu maestra Nikše Bareze s orkestrom, uz angažman čitave male vrijedne vojske korepetitora i asistenata. Dolenčić je, uz to, pokazao silnu ljubav prema glazbi Prokofjeva zaronivši duboko i detaljistički u bajkovitu partituru.
Predstava je osobito raskošna i atraktivna u svim svojim vizualnim komponentama. Za to je najzaslužniji mladi australski kostimograf i scenograf Simon Bejer, pravi umjetnik svog zanata. On nam je ponudio i pregršt inteligentnih i duhovitih dosjetki, referenci na popularnu umjetnost, poput scenografskih aluzija na svoju domovinu i apokaliptični svijet svog zemljaka Mad Maxa, primjerice zakopavši u australski pijesak ostatke McDonaldsa, ili pretvarajući sudbonosne tri naranče u Merlinke.
Scenom je prodefilirao niz pjevača u zahtjevnim ulogama. Spomenimo Berislava Puškarića kao Kralja Trefa, Davora Radića kao Leandra, Ladislava Vrgoča kao Truffaldina, Ljubomira Puškarića kao Pantalonea, Ozrena Bilušića kao vrača Tchelija, Ivanku Boljkovac kao vješticu Fatu Morganu, Sofiju Ameli Gojić kao Princezu Clarice ili dramatičan rad očiju i lica Vitomira Marofa, kojeg smo u krupnom planu gledali u "izravnom prijenosu" na veliko platno kao demona Farfarella.
Svi ovi i ostali pjevači velikog ansambla bili su vrlo solidna podrška jedinom inozemnom gostu koji je apsolutno opravdao svoj angažman dominirajući kako pjevačkim umijećem, tako i scenskom uvjerljivošću, uz osobitu pohvalu njegovoj čistoj dikciji teksta na hrvatskom. Riječ je o američkom tenoru Michaelu Hendricku u ulozi Princa, hipohondra začaranog da se zaljubi u tri naranče.
Kratak razgovor s pjevačem, koji je u Zagrebu prvi put briljirao već lani, kao solist u veličanstvenoj izvedbi Schönbergove kantate Gurrelieder pod vodstvom maestra Bareze u Lisinskom, vođen i objavljen u tiskanom izdanju Večernjeg lista uoči premijere, vrijedi i dalje kao vjerodostojna pozivnica i preporuka za sve preostale izvedbe opere "Zaljubljen u tri naranče", od kojih je prva na rasporedu već večeras, 20. veljače.
Gospodine Hendrick, jeste li imali kakvih doticaja s Hrvatskom i prije prvog dolaska u Zagreb prošle godine i prethodnog rada s maestrom Barezom u Meksiku, gdje ste pjevali Erica u Wagnerovom "Holandezu"?
Upoznao sam neke Hrvate još dok sam živio u New Yorku, a 2015. pjevao sam u Njemačkoj s Dubravkom Šeparović Mušović. Bili smo savršen par, u ludim ulogama Heroda i Herodijade, u Straussovoj “Salomi” i dobili smo sjajne kritike. Dubravka mi je puno pričala o svojoj predivnoj domovini i svom matičnom kazalištu, tako da sam silno želio doživjeti i HNK i Hrvatsku.
Priča se da ste se već lani toliko zaljubili u Hrvatsku da ste odmah poželjeli ovamo doći živjeti...
Zagreb mi se svidio odmah i sa suprugom sam dugo razgovarao o toj mogućnosti. Ali to će morati pričekati jer imamo sina koji je još srednjoškolac, a kao jedan od najboljih učenika moći će se natjecati za stipendije više sveučilišta. Također mu nedostaje još samo godina da dobije status orla (Eagle Scout) u izviđačkoj organizaciji Boy Scouts of America, a koliko mu je to važno, znam iz vlastitog iskustva.
Kada ste i kako odlučili postati operni pjevač?
S glazbom sam se najprije susreo svirajući trubu u osnovnoj školi u gradu LaGrange, u američkoj državi Georgiji. Nastavio sam i u srednjoj školi, gdje mi je dirigent već u prvom razredu dozvolio da “izazovem” učenika trećeg razreda i natječem se za njegovo mjesto prve trube u orkestru. Pobijedio sam pa sam čitavu srednju školu svirao sola na koncertima i u poluvremenima utakmica školskog nogometnog kluba. Kad bih svirao solo, morao bih istupiti iz orkestra, a posebno pamtim žmarce od pljeska čitavog stadiona nakon što bi mojim solom počinjala pjesma “Georgia On My Mind”. Otišao sam potom na koledž sa skromnom trubačkom stipendijom, ali nisam se ipak vidio kao profesionalnog trubača pa sam sljedeće jeseni prešao na pjevanje. Uz veliku potporu svog prvog profesora pjevanja Harryja Musselwhitea nastavio sam dalje.
Imate vrlo širok repertoar. Koje vam opere ili skladatelji najbolje odgovaraju?
Blagoslovljen sam darom da mogu pjevati različite stilove. Zato sam uvijek izbjegavao etiketu vagnerijanskog tenora, ili bilo koju drugu. Uvijek sam razmišljao o sebi kao o tenoru koji može pjevati mnogo stvari.
Kako se osjećate u ovoj zagrebačkoj produkciji?
Ovo je prvi put da pjevam Prokofjeva. Uvijek sam želio pjevati “Rat i mir”, a sada još i više. Svi u svojim ulogama prelaze sve granice i publika će to silno voljeti. Svi koji dolaze na predstavu neka ostave kod kuće sve brige i dođu se smijati i pridružiti nam se u tom svijetu apsurda koji je Krešo Dolenčić tako znalački stvorio. Zadivljen sam. Sav taj rad urodit će čarobnom produkcijom. Čast mi je i zadovoljstvo biti dio svega toga, i to pjevajući na hrvatskom!
