Jedanaesto izdanje Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe počelo je 7. listopada u Preporodnoj dvorani na Gornjem gradu u onom duhu koji je od samog početka zaštitni znak ove manifestacije, kao i njoj sličnih u svijetu. Cilj je ostvaren već prve večeri: okupiti izvrsne glazbenike, udružiti ih u različitim kombinacijama skladbi velikih autora i priuštiti publici izvedbe za pamćenje.
Među njima je prve večeri bila i skladba domaćeg autora, Canzona za violončelo i gitaru Srđana Dedića u izvanrednoj izvedbi pjevajućih glazbala u rukama majstora Monike Leskovar i Petrita Çekua. U velikom finalu te prve večeri, violinistica i umjetnička ravnateljica festivala Susanna Yoko Henkel predvodila je gudački osmerac prve klase u vječno mladenačkom i nadahnjujućem Mendelssohnovu Oktetu op. 20.
U toj su ekipi bili prokušani internacionalci i redoviti gosti festivala Stefan Milenković, Monika Leskovar i violistica Tomoko Akasaka, zatim hrvatski violist iz Njemačke Marko Genero, te istaknuti zagrebački gudači Anđelko Krpan, Marin Maras i Pavle Zajcev.
Po jednoj stvari uvijek možete razlikovati rutinske profesionalne "gaže" od ovakvih prijateljskih umjetničkih okupljanja: po glazbenicima koji, kada ne sviraju, sjednu u publiku i slušaju svoje kolege. A u Preporodnu dvoranu te su večeri svoje kolege došli čuti i neki koji su nastupali tek sljedeće večeri, poput pijanistice Milane Chernyavske.
Treba istaknuti i činjenicu da je Zagreb Kom, na dan svečanog otvorenja, bio priredio i tradicionalnu matineju za učenike nekoliko zagrebačkih škola. To ne samo da je pohvalno, zbog brige o glazbenoj kulturi, nego je i pametno zbog odgajanja vlastite buduće publike.
Nakon deset godina u HGZ-u, publici, kojoj su listopadski dani u kojima se održava Zagreb Kom već godinama istinska svečanost, nije bilo teško slijediti glazbenike do Gornjega grada, a održana je i večer predstavljanja suvremen glazbe u nešto opuštenijem ozračju i ambijentu, ovaj put u Gliptoteci HAZU.
Festival je u subotu navečer u Preporodnoj dvorani i završio. Kao i svake godine, među tematski zamišljenim i promišljenim programima jedan je, ovaj put posljednji, bio posvećen Mozartu. Sudjelovali su i Zagrebački solisti uz koje su koncert i festival zaključili Susanna Yoko Henkel i njemački violist Roland Glassl svirajući solističke dionice Mozartove Sinfonie concertante.
Iznenadna otkazivanja dolaska nekih glazbenika zbog bolesti dovela su do manjih promjena u programima nekih od koncerata, ali i do upoznavanja novih lica. Uz violista Glassla, tako je bio užitak slušati i violončelista Isanga Endersa.
Upravo je taj sjajan glazbenik dobio čast da otvori možda i najposebniju večer ovogodišnjeg festivala, koncert pod naslovom "Bach and beyond" održan u atriju palače HAZU. Na tom koncertu, održanom prošlog petka, osobito se lijepim pokazalo partnerstvo festivala s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, vlasnikom svih prostora u kojima je Zagreb Kom započeo svoje drugo desetljeće.
U visokom atriju stroge arhitekture i zahtjevne (hiper)akustike, ukrašenom Bašćanskom pločom i Škrinjom sv. Šimuna, Enders je svirao Bachovu Prvu suitu za violončelo solo, a Roland Glassl svojevrsni odgovor na tu skladbu iz 20. stoljeća, Prvu suitu za violu solo Maxa Regera.
No, prava liturgija Bachova kontrapunkta slijedila je u drugom dijelu, u izvedbi Bachovih Goldberg varijacija u obradi Dmitrija Sitkovetskog za violinu, violu i violončelo. Kako i treba, djelo je odsvirano bez kraćenja, odnosno bez izostavljanja repeticija, čime ga neki glazbenici žele prilagoditi tobože užurbanom današnjem vremenu i publici s poremećajem pažnje. Takve nije bilo u palači HAZU, gdje su sjedili i mnogi akademici, predvođeni svojim predsjednikom dr. Zvonkom Kusićem.
Trio Henkel - Glassl - Enders napravio je pothvat pomno pročitavši ne samo partituru, nego i nimalo jednostavnu akustiku prostora. Veliku su jeku potpuno pripitomili i sljubili se s njom u svoju korist i u korist Bachova remek-djela, jednog od onih koja se šalju u svemir kao vizit-karta čovječanstva i njegovih najplemenitijih ostvarenja.
Palača HAZU inače se rijetko pretvara u koncertni prostor, najčešće oko Božića. Svima koji su ove listopadske večeri tamo slušali Bacha, Božić je ove godine uranio, a glazbenici su nagrađeni uistinu dugim aplauzom i ovacijama, s oduševljenjem, zahvalnošću i podstretkom da se na istom mjestu u jednoj takvoj iznimnoj glazbenoj večeri nađemo i dogodine.
