Otišao je najveći, ali zaista najveći, završila je jedna era i ostali smo estradna siročad. Tek sada ćemo vidjeti gdje smo i što smo bez Arsena. Kao što postoji razdoblje Elvisa Presleya ili Franka Sinatre, tako smo mi živjeli u eri Arsena Dedića, dobro je rekao Petar Grašo u televizijskoj izjavi u povodu Arsenove smrti. Ljudi krivo misle da su važni datumi, da brojevi određuju razdoblja, okrugli, recimo 31. 12. 1999. i mogući bug u kompjutorima zbog kojeg će Zemlja stati. To je samo simbolika i nebitno u usporedbi s događajima poput odlaska Arsena Dedića, zbog kojeg možda neće stati Zemlja, pa ni zemlja, ali ćemo ostati bez puno toga i puno toga će biti drukčije.
Bilo bi upravo nemoguće i pretenciozno pokušati sažeti sve zasluge i veličinu Arsena Dedića u nekom prigodnom tekstu, premda smo se ovih dana svi našli u situaciji pokušaja objašnjavanja koliko je značio svakom od nas i nama kao društvu. Arsenovi dometi i rad bili su sve samo ne prigodničarski, premda je, duhovit i pronicljiv kakav je bio, znao svakoj prigodi dometnuti svoje tumačenje. A bio je toliko talentiran i domišljat da je iz banalnog događaja znao izvući poantu i staviti je u stih, možda ne službeno u pjesmu, ali makar za stolom ili u društvu, i urnebesno podcrtati i dodati novu dimenziju bilo kojoj prilici ili neprilici.
Možda najbitnije, u profesionalnom životu od početka šezdesetih, Arsen je sam stvarao prilike i gotovo samostalno podigao prag domaće glazbene scene. Talent i značaj Arsena Dedića nemoguće je precijeniti, jer bez njega doista ništa ne bi bilo isto. Ne bi bilo mnogo toga, pa niti rock scene kakvu znamo, jer Arsen je kao rodonačelnik domaće autorske pjesme kod nas od 1969. i debitantskog albuma „Čovjek kao ja" presudno utjecao na sve.
S koje god strane pogledali, glazbene, književne, filmske, radilo se o gorostasu koji je odavno nadrastao granice žanrova kojima se bavio i poput neke enciklopedije postao pojava za sebe. S podrškom i zaleđem Gabi Novak i Matije Dedića, koji su zajedno činili neponovljivo sveto trojstvo domaće glazbene scene. Što je najbolje, znalo se to odavno, pa smo imali posla s čovjekom koji je bio priznat i prepoznat, ali za razliku od mnogih, nije baš nikada iskorištavao tu svoju moć i ostao je dosljedan najvišim standardima. Arsenov „tihi obrt" bio je autorska galama koju je shvaćao ozbiljno i nije bilo šanse da popusti niskim estradnim strastima.
Arsenova energija bila je fascinantna kao i golemi talent koji mu je dopuštao da radi s lakoćom. Čak i kad mu je zdravstveno stanje počelo komplicirati život, nastavio je s radnim rasporedom pred kojim su se i mnogo mlađi mogli skriti u mišju rupu. Jednom mi je rekao: „Vlastita me žena, koja živi uza me četrdeset godina, pita: 'Pa kada si to napravio?' Nevidljivo pišem, mene nema! Ali počinjem u pola pet ujutro, ja nemam problema s time", ili: „Netko se skriva u erotiku, netko u politiku, netko se skriva u bolest, ja se možda skrivam u rad."
Bez obzira da li ga čuli telefonom u devet ujutro ili i devet navečer, radna energija i volja da se autorska misija zadrži na najvišoj razini pretvarali su vas u promatrača koji se s nevjericom pita „je li to moguće?" Nije bilo neuobičajeno čuti da se sinoć vratio iz Rijeke s koncerta, da priprema glazbu za novu kazališnu predstavu, navečer nastupa na promociji prijateljeve knjige jer ga ne može odbiti, priprema glazbu za kazališnu predstavu u Skoplju, snima duet s ne znam kime, a upravo je završio i novu knjigu pjesama, te napravio i par crteža za unuku Lu koju je obožavao i koje će priložiti u knjigu poezije za djecu.
Arsenov opus za djecu bio je posebna priča; znao im je ući pod kožu i napisati pametne evergrine koje ste mogli slušati i kao odrasli, jer je, usprkos ironičnoj krilatici koju je često znao reći, „mlade treba kočiti", zapravo i sam ostao mlad i znao poštovati tuđu individualnost. Bio je roker do zadnjeg trenutka i živio je i radio punom parom kao lokomotiva. Kad mi je nedavno pokazivao ruke i okoštale tetive zbog kojih je teško svirao klavir, a gitaru gotovo prestao svirati, rekao sam mu da slične ima i Keith Richards, premda je Johnny Cash daleko primjerenija usporedba.
Dedić je bio naš autentični „čovjek u crnom", slične stature i kantautorskog utjecaja pa nije čudno da je na nedavno objavljenom albumu „Suputnici" s Matijom obradio i pjesmu „Hurt" (u prepjevu „Rane") Nine Inch Nailsa, mnogima poznatu po potresnoj izvedbi Johnnyja Casha. Svi su ga i stalno zvali, ali tek je u posljednje vrijeme počeo odbijati ponude, najviše iznerviran činjenicom da ipak mora malo smanjiti tempo i polakše nastaviti dalje. Znao je reći „traže me za dvojicu, a ja sam samo jedan", „svuda me zovu, a nitko ne plaća", sprdajući se sa situacijom na domaćem tržištu, ali je odradio sve što je mogao.
„50 godina života i 70 godina rada" bila mu je omiljena izreka kod sedamdesetog rođendana, ispravno, jer je u tih sedamdeset godina uspio napraviti vrijednih stvari za dva života. Usprkos teškoj operaciji presađivanja jetre u Padovi i zdravstvenim problemima, nastavio je raditi i živjeti s elanom neusporedivim s puno mlađima. Kad me 2003. nazvao da napišem tekst za ovitak tadašnjeg CD-a „Na zlu putu", na pitanje „kako je?" odgovarao je poletnim glasom: „Dobro sam, stvarno sam dobro, ali možeš misliti kako je to kad ti i tabloidi pišu da si dobro."
I nakon svega toga, možda baš usprkos tome, u zadnjih desetak godina producirao je neke od svojih najboljih albuma i knjiga i održavao nezaboravne koncerte. Govorio je: „Treba starjeti brže, najgori su oni koji se dobro drže", ali se držao hrabro i odlično. Gledao sam ga na koncertima par desetaka puta, jer je svaki nastup s Bulom, Gabi ili Matijom bio mjesto na kojem su se pjesme i priče s pozornice provjeravale u živom kontaktu s publikom koja je odavno sve te pjesme znala napamet. Bili su to pravi hepeninzi u kojima je AGM, trojedinstvo Arsena, Gabi i Matije, funkcioniralo kao obitelj koja ne da nije bila u sukobu interesa nego nas je odavno zadužila malo više i bolje nego onih famoznih dvjestotinjak novih hrvatskih obitelji.
Koncert u Šibeniku
Nisam bio u Zagrebu kad je u Društvu filmskih radnika imao zatvoren koncert radi snimanja dokumentarnog filma „Moj zanat" beogradskog redatelja Mladena Matičevića koji je lani imao premijeru na Danima hrvatskog filma, a zatim prikazivan na HTV-u. Upravo taj film otvorio je neke drukčije teme o Arsenu i bio mu izuzetno važan. Činilo mi se da u zadnje vrijeme nije htio ponavljati opća mjesta, nego je rasporedio energiju na najbitnije stvari i u njima dao najviše od sebe i o sebi.
U ovo doba književnih biografija mnogi su ga pokušavali privoljeti da napišu knjigu o njemu, ali tko će pisati o piscu svih pisaca? Autobiografski zapisi bili su mu nekoliko godina na pameti i radio je na njima, jednom mi je spomenuo radni naziv „Prvorazredni građanin drugog reda"; „Komentirat ću svoje vlastite uspomene, na tome radim već godinama. Hoće li to biti za moje vrijeme ili poslije mene, to je svejedno, ali tamo ću se obratiti svemu vrijednom i svemu bezvrijednom što me pratilo."
Efekt „odjavne špice" namjerno je potencirao u zadnje vrijeme, najavljujući smanjenje radnog tempa, pogotovo koncerata, iako je zapravo stalno radio. No, smrt mnogih prijatelja itekako se osjetila, često je govorio „pustinja raste", napisavši nedavno i istoimenu pjesmu. Odlazak velikog prijatelja Kemala Montena ozbiljno ga je pogodio, pojavio se na sprovodu da ga nitko nije mogao ni fotografirati. Lani početkom listopada radili smo zadnji veliki intervju za magazin Rolling Stone, par dana u Šibeniku gdje je na Tvrđavi sv. Mihovila nastupio s Gabi i Matijom pred rasprodanim gledalištem s oko tisuću ljudi. Bio je to njihov prvi zajednički koncert u Šibeniku. Nevjerojatan podatak, nisam ni znao dok mi Matija nije rekao, da prvi put tamo nastupaju zajedno. Idući dan u kući u Ulici Nikole Tesle razgovarali smo tamo gdje je sve počelo, Matija me odveo u sobu u kojoj se Arsen rodio, pa u drugu gdje je klavir i gdje je također puno toga počelo.
Tek kad smo se našli u zagrebačkoj Esplanadi – Explanadi kako se volio zezati, a motiv ex-a i prolaznosti postao mu je omiljen – i dovršili intervju, postalo mi je jasno da se Arsen zapravo oprašta. Tad sam se ozbiljno zabrinuo, premda je njegova duhovitost u zadnje vrijeme stalno potencirala fazu „odjavne špice". "Sve sam u životu prošao, ali me ništa nije u toj mjeri fasciniralo kao što me fascinira naš jednostavni život, ovaj koji živim. To je ono što kažem, Šibenik mi je temelj, a Zagreb mi je nadgradnja. Ovamo dolazim od 1948. kad sam se prvi put vozio taksijem i prvi put u Okrugljaku išao na ručak. A živim sam od 1957., nepomaknuto. I neću se nikad pomaknuti, već bih samo želio da tu rajnglu, kad me spale, stave u špajzu, kako mi to kažemo 'u smočnicu' (smijeh) pa će pisati 'šećer, sol, dida, papar' (smijeh)."
Dnevno tri pjesme, i to kakve
Za raspravu o Arsenovu arsenalu, radu i značaju bilo bi premalo prostora ovom prilikom. Time se treba baviti idućih godina i katalogizirati pothvate prvaka koji je objavio desetke albuma, četrdesetak knjiga, glazbu za više od 140 kazališnih predstava i oko 100 filmova. Za nagrade je znao reći: „Čim me vide, odmah me okite", ali to čime je on okićen nema puno drugih. Uknjižio je neusporedivu listu priznanja, nagrade „Josip Slavenski", Nagradu grada Šibenika, „Goranov vijenac", Porin za životno djelo i mnoge druge, odavno je dobitnik prestižnih međunarodnih priznanja „Premio Tenco" i „Jacques Brel", a u samo jednom tjednu dobio je Nagradu „Vladimir Nazor" za filmsku umjetnost i odlikovanje predsjednika Republike „Hrvatski pleter".
Riječ je o neusporedivom opusu i radnoj praksi zbog kojih je znao zajedljivo govoriti o akademskim pjesnicima stogodišnjacima: „Pa ja sam za njih fino i friško, oni svaka tri dana napišu tri retka, a ja svaki dan napišem tri pjesme." I to kakve...
>>Arsen pripada svima koji ga žele. Pojedincima i nacijama
>>Sve što se moglo reći o životu, ljubavi i ljubavnim mukama Arsen je rekao
Kad če se počet pucati po europi onda če dežurni dušebrižnici biti ušutkani jer kad nedaj Bože pogine nećije djete baš me zanima što če onda reći!?