Pregled dana navigacija Gastro & putovanja
Belgijski užitak

Znate li pripremiti ovu mirisnu deliciju od dizanog tijesta?

Kulinarska je povijest u svom velikom loncu zamiješala brojne delicije, a jedna od najpopularnijih su zasigurno vafli, slastica čiji je miris olfaktorna asocijacija na Belgiju i na elegantne ulice Brisela i Liègea.

Foto: screenshot/youtube

U cijelom svijetu poznati vafli, belgijski su kulinarski specijalitet te slatka asocijacija na ovu europsku kraljevinu. Ova delicija od dizanog tijesta pripremana u prepoznatljivom rešetkastom kalupu, sama ili s različitim prilozima, osvaja svojim mirisom i okusom.

Kulinarska je povijest u svom velikom loncu zamiješala brojne delicije, a jedna od najpopularnijih su zasigurno vafli, slastica čiji je miris olfaktorna asocijacija na Belgiju i na elegantne ulice Brisela i Liègea.

Vafli su sastavni dio tisućljetne europske kulinarske tradicije no iako je porijeklo ove slatke delicije od brašna, mlijeka i jaja, koje podsjeća na pčelinje saće nepoznato, priča o njenoj evoluciji od tankog hrskavog vafla do izdašnog kolača od dizanog tijesta iznimno je zanimljiva.

Još su Stari Grci pripremali njegovu prešanu preteču, tzv. obelios između dviju vrućih metalnih ploča. Ta se tradicija nastavila i na sjeveru Europe u srednjem vijeku kada su se posluživali u originalnom obliku ili zarolani u tuljce. Taj se predak vafla pripremao u dvije vrste kalupa, „fer à hosties“ (kalup za hostije) i „moule à oublies“ (kalup za oubliee – preteču vafla). Kalupi su bili načinjeni od dviju metalnih ploča povezanih šarkom, sa dugim drškama kako bi se lakše držali iznad vatre. Prvotno ravne ploče uskoro su se počele dekorirati različitim motivima, za hostije slikama Krista i njegova raspeća, a potonji različitim biblijskim motivima.

Prvi recept još iz 14. stoljeća

Oublie je poput hostije bio načinjen od brašna i vode no tek će se nešto kasnije ta smjesa početi opemenjivati egzotičnijim sastojcima koje su u Europu donijeli Križari, poput npr. vode narančinog cvijeta. U nadolazećim stoljećima obelios ili franc. oublie postaje gaufre, što dolazi iz starofrancuske riječi wafla („komadić počelinje košnice“). Prvi je recept za vafle zabilježen krajem 14 stoljeća, ali tek sto godina kasnije razlika između oubliea i vafla počinje evoluirati. Vafli koje su jeli pučani radili su se od ječmenog brašna i zobi te nisu bili zaslađivani. No uskoro su se smjesi počela dodavati jaja, mlijeko i med, kasnije šećer.

Ova je varijanta bila dostupna samo najvišim slojevima, a tada se, uz kalupe s obiteljskim grbovima i pejsažima po prvi puta pojavljuju i kalupi karakterističnog rešetkastog uzorka. Vafli su tada najčešće konzumirali tijekom vjerskih proslava, a pored crkvi su ih prodavali ulični prodavači kojih je bilo toliko da je u 16 stoljeću francuski kralj Charles IX zakonom regulirao prodaju vafla, odredivši da prodavači međusobno moraju biti udaljeni makar dva metra.

I Nizozemci su ih konzumirali u velikim količinama, i upravo su njihovi hodočasnici donijeli vafle u Novi Svijet, u Novi Amsterdam koji će kasnije postati New York.

Za vrijeme svog ministarskog mandata u Francuskoj u suton Ancien Régimea, Thomas Jefferson zavolio je vafle, a u Sjedinjene Američke Države donio je kalup za njihovu pripremu. Postavši predsjednik, poslužio ih je na jednoj zabavi u Bijeloj kući započevši tako pravu pomamu za ovom delicijom u otmjenim krugovima. „Waffle frolics“ (Vafel zabave) postale su tada velika moda, a i danas je ova slastica jedna od omiljenih delicija te neizostavni dio američkog doručka.

Prvi američki kalup za vafle koji se mogao koristiti na štednjaku patentirao je Cornelius Swarthout. Električni kalupi pojavili su se tek 1918 godine kada je General Electric proizveo svoj prvi model, a kroz 30-ak godina započela je proizvodnja i prodaja zamrznutih vafla.

Postoji jako puno varijanti vafla, a među najpoznatijima su Briselski vafli, četvrtastog oblika i načinjeni od tijesta sa kvascem i bjelanjkom, lakši su, hrskaviji. Inačice Briselskog vafla („Gaufres de Bruxelles“) vuku porijeklo još iz 18 stoljeća no zasluga za njihov nastanak pripisuje se Florianu Dacheru, šivicarskom pekaru iz Ghenta.

Vafli iz Liègea (znani još i kao „ Gaufres de chasse“ – lovački vafli) su manji, duguljastog i zaobljenog oblika,a tijesto im je gušće i slađe. Najviše su konzumirani u Belgiji. Prema legendi, osmislio ih je kuhar princa-biskupa Liègea prema čijoj je želji u tijesto stavio komade krupnog šećera. Miris vanilije tijekom pripreme toliko je oduševio princa pa je uspješni recept uskoro postao neizostavnim dijelom kulinarske tradicije regije Valonije. Ipak, krupni se šećer koristio prvotno samo kao dekoracija, a prvi ga kao sastojak za tijesto koristi slavni pariški slastičar Antonin Carême.

Obožavaju ih u SAD-u

Belgijski vafli su unatoč nazivu najviše popularni u Americi. Ovu veću varijantu briselskog vafla lakšeg tijesta koje se radi s praškom za pecivo umjesto kvascem, predstavio je belgijski ugostitelj Maurice Vermersch u Briselu na Expou 1958 godine. No tek nakon što je 6 godina kasnije svoje „Bel-Gem“ vafle predstavio na Svetskom sajmu u New Yorku postigli su veliki uspjeh.

Vafli se mogu uživati sami, posuti šećerom u prahu ili uz priloge poput meda, tučenog vrhnja, džemova, javorovog sirupa, različitog voća, čokoladnog preljeva, sladoleda... Postoje i brojne slane varijante s egzotičnim prilozima, a u Americi je omiljena i inačica s piletinom koja je prvi puta poslužena u Wells Supper Clubu u Harlemu oko 1938 godine.

Novo je stoljeće donijelo svojevrsnu renesanu konzumacije ove slastice čija je popularnost veća no ikad. Uz brojne varijante širom svijeta, ova delicija je i dalje jedan od omiljenih slatkih užitaka, a „Waffle frolics“ ponovo su moda.

>>Zbog ovih slatkiša jedva čekamo blagdane!

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)
Ispravi pogreške

Komentari